Scena Mozaik

Ekspedicija kod visa

Poručnica Lana Trogrlić: Danonoćno sam bdjela nad deset elitnih ronilaca, a u misiji vrijednoj milijun dolara donijeli smo mir jednoj američkoj obitelji

Ekspedicija kod visa

U splitskom Podvodno-istraživačkom klubu “Mornar” ronilačka liječnica, poručnica Lana Trogrlić, nedavno je održala predavanje o temi “Medicinsko osiguranje podvodno-istraživačkog projekta ‘Tulsamerican’”. Iza šturog naziva krije se uzbudljiva priča koja je počela jednog prosinačkog dana ratne 1944. godine, kad je oštećeni američki bombarder B-24, “Tulsamerican”, na povratku s akcije u Poljskoj potonuo u viškim vodama. Sedam članova posade spašeno je, no trojica su u jadranskim dubinama izgubila živote.

Upornošću ljudi koji od traženja aviona nisu odustajali ni desetljećima nakon nesreće, te uz pomoć hrvatskih ronilaca olupina je prošle godine nađena u moru milju sjeveroistočno od Visa; Američka vojna agencija za traženje nestalih i poginulih (DPAA) angažirala je iskusnu ekipu ronilaca WHOI-ja (Woods Hole Oceanographic Institution) koja je u srpnju prošle godine, u okviru projekta vrijednog milijun dolara, krenula u potragu za tjelesnim ostacima poginulih članova posade. A kako se radilo o složenom tehničkom ronjenju zbog čega je bilo potrebno prisustvo liječnika medicine ronjenja, na brodu HRM-a DBM 82 "Krka" koji je s cjelokupnom posadom isplovio iz luke Lora i ukotvio se na lokaciji potonulog aviona, među članovima ekspedicije po zapovijedi se našla i mlada poručnica dr. Lana Trogrlić.

- U deseteročlanoj ekipi Amerikanaca, Britanaca i Grka koja je istraživala područje potonuća bili su tehnički ronioci, podvodni arheolozi i podvodni fotografi WHOI-ja, na čelu s prof. dr. sc. Brendanom Foleyem sa švedskog Sveučilišta Lund. Kako je profesor Foley, podvodni arheolog koji s timom međunarodnih stručnjaka godinama radi na istraživanju antičkog broda iz 1. stoljeća prije nove ere potonulog u blizini grčkog otoka Antikitera - doveo je cjelokupni tim na Vis, što je bila odlična stvar jer su posve uhodani, veliki profesionalci, ali već i prijatelji. Moje zaduženje bilo je 24 satna kontrola nad zdravstvenim stanjem tih 10 ronilaca zato što se simptomi dekompresijske bolesti mogu razviti 24 sata nakon ronjenja.

Dr. Trogrlić objašnjava kako su članovi tima koji su pretraživali dno u potrazi za tjelesnim ostacima članova posade ronili s vrlo skupom opremom, takozvanim "rebreatherima", aparatima zatvorenog kruga disanja.

- Kod ronjenja se uobičajeno koristi stlačeni zrak koji sadrži visoki, 78-postotni udio dušika. Kako je dušik inertni plin, pri smanjenju ambijentalnog tlaka, odnosno pri izronu, pretvara se u mjehuriće koji mogu izazvati dekompresijsku bolest. Da tu mogućnost svedu na minimum, a i radi uštede disajnoga medija, ronioci su koristili mješavinu koja sadrži manji udio dušika i aparate zatvorenoga kruga disanja. To znači da su pod površinom ostajali puno duže nego što bi s aparatima otvorenoga kruga disanja, jer se izdahnuti zrak, odnosno, ugljični dioksid, apsorbirao u njihove kanistre pa su ponovno udisali isti zrak, samo bez CO2. Nisu se bojali dekompresijske bolesti ni plinske embolije, nego kisikove toksičnosti koja se dogodi radi kvara aparata, što poremeti tlak kisika i može izazvati kisikovu epilepsiju.

Ronioci su u podmorju ostajali sto minuta.

- Od tih sto minuta, pedeset su provodili na 40 metara dubine pretražujući dno, a pedeset se odnosi na dekompresijske zastanke na određenim dubinama, dok su uz pomoć konopa izranjali, kako bi se riješili inertnih plinova, odnosno dušika i helija. Da su ronili stlačenim zrakom, dekompresijski zastanci tražili bi puno više vremena.

Dr. Trogrlić ne može, kaže, dovoljno naglasiti koliko je organizacija ronilačkog tima bila dobra, čemu se divila cijela posada "Krke". Radni dan započinjao im je brifingom, podjelom zaduženja i dogovorom kako će tko - pod morem i na površini - reagirati u slučaju nesreće.
- Prva pomoć kod svih ronilačkih bolesti je disanje stopostotnoga kisika koje se preporučuje sve do dolaska u barokomoru, kad se nastavlja disati kisik, samo pod povišenim tlakom.

Na sreću, nije bilo situacija u kojima bi dr. Trogrlić morala intervenirati kao ronilačka liječnica. Ali nije bila besposlena...
- Na području morskog dna gdje se nalazio kokpit u kojemu su poginuli članovi posade, ronioci su postavili arheološki kvadar i svaki dan pumpali morsko dno, zatim vreće izvlačili u brodsku štivu te određenom metodom prosijavanja i ispiranja u čistoj vodi tražili koštane fragmente. Svi smo im pomagali. Prvi dan bilo je teško razaznati što je što između školjkica i kamenčića, ali brzo smo sve počeli razlikovati. I ja sam našla jedan koštani fragment...

"Prosijavanjem" su tako nađeni i zubi, kost prsta, vjenčani prsten, a tri ili četiri duge kosti nađene su zahvaljujući pretraživanju morskog mulja rukama, ne samo pumpicama.

Na primjedbu kako su, kad je obznanjeno da su nađeni koštani ostaci, mnogi reagirali sumnjom da ikakav ljudski ostatak na dnu mora može opstati više od sedam desetljeća, dr. Trogrlić kaže kako zna da ima ljudi koji ne mogu vjerovati da su to našli, ali zaista su našli.

- Moram naglasiti da mi je bila iznimna čast raditi s tim ljudima, profesionalcima, svjetski poznatim roniocima. U početku nisam shvaćala kolike su oni zvijezde u tom svijetu, a kasnije nisam mogla vjerovati u kakvom sam se društvu našla. I još nešto - potraga se odvijala s jednim poštovanjem... Onoga dana, kad smo našli kosti, u zraku je bilo nečeg jako emotivnog.

Tada se još nije znalo kojemu od trojice poginulih pripadaju nađeni koštani ostaci. U veljači ove godine u SAD-u provedena DNK analiza pokazala je da svi ostaci pripadaju Eugenu P. Fordu, članu 765. bombarderske eskadrile 15. ratnog zrakoplovstva američke vojske, pilotu zrakoplova B-24 liberator poznatog kao "Tulsamerican", čovjeku koji onoga dana u prosincu 1944. godine nije ni trebao letjeti - zamijenio je bolesnog kolegu.

Vojnik Ford tako je sad "na broju"; počivat će, najvjerojatnije, na Nacionalnom groblju Arlington.
A dr. Trogrlić podsjeća kako će Amerikanci i dalje tragati za svojim poginulima (i) na teritoriju RH, pa će, nada se, biti prilike da ponovno radi s timom WHOI-ja.


Medalje za izniman doprinos
Medalju za izniman doprinos operaciji pronalaženja posmrtnih ostataka američkih pilota poginulih u Drugom svjetskom ratu, pri padu zrakoplova B-24 Liberator Tulsamerican 1944. kraj otoka Visa, američka agencija za traženje nestalih i poginulih DPAA dodijelila je kapetanu bojnoga broda Nevenu Katiću, kao koordinatoru operacije u ime Oružanih snaga RH, i poručniku bojnog broda Davoru Alujeviću, a za svoj doprinos ekspediciji dobila ju je i poručnica dr. Lana Trogrlić.

 

Naslovnica Mozaik