Scena Mozaik

rat na estradi

Želimir Babogredac: Bratošev tim već godinama preko HRT-a diže ogroman novac

rat na estradi

"Novac je opak za neke ljude", u više nam je navrata tijekom razgovora apostrofirao Želimir Babogredac, predsjednik Uprave najveće domaće diskografske kuće Croatia Recordsa, a uz zagrebačkog odvjetnika Igora Svilara, Hrvatsko društvo skladatelja i određen broj manjih dioničara i jedan od njezinih vlasnika. Cijeli je život vezan uz glazbu i uvijek je, kaže, radio ono što voli.

U glazbeni biznis ušao je sa 17 godina – prošao radiopostaje, diskoteke, turneje, studija..., a danas, nakon gotovo pola stoljeća glazbenog staža, u 62. godini života želi otpustiti konce. Na sedam milijuna eura procijenjena Croatia Records će, po svemu sudeći završiti u okrilju Universal Musica, svjetskoga glazbenoga giganta, a finalni pregovori odigrat će se 30. lipnja u Londonu kad će njezini vlasnici u rukama najvjerojatnije imati obvezujuću ponudu globalno moćne grupacije.

Babogredac, kaže, kako ga, i u slučaju Universalova preuzimanja CR-a, sve obvezuje na još najmanje dvije godine angažmana u toj diskografskoj kući. Ne krije kako je tvrtka još godinu dana dužna vraćati kredit Hypo banci, pa smatra kako će se u tom razdoblju iskristalizirati i budućnost Croatia Recordsa. No, ono što ga puno više, kao dugogodišnjeg predsjednika Hrvatske diskografske udruge, trenutno tišti jest zahuktali rat s glazbenicima okupljenim oko Paola Sfecija oko prava na digitalnom glazbenom tržištu.

"Više nije vrijeme za ovako ružne borbe. Ovo što se događa u Hrvatskoj je ružno. Ja nisam čovjek za te ratove. To je tužno. Imam neki svoj put i mir, probat ću raditi na neki drugi način", objašnjava jedan od vlasnika Croatia Recordsa, koji je prvotno bio tek jedan od 16 dioničara tvrtke "Autor" d.o.o., vlasnika Croatia Recordsa, koja je u proteklih 16-17 godina prošla kompletno restrukturiranje.

U tom je razdoblju 110 ljudi otišlo u mirovinu, trenutno ih je zaposleno 35, mahom novih, od toga 85 posto visokoobrazovanih s prosjekom 33 godine starosti. "Jedna totalno nova generacija koja razumije ovo vrijeme", naglašava Babogredac ističući kako pregovori s Universalom traju već godinu i pol dana:

- Kad je Universal kupovao londonski EMI pregovori su trajali dvije godine, znači u pitanju je dugogogodišnji proces tijekom kojega se ispituje financijsko poslovanje i sve ostalo. Taj je proces u slučaju Croatia Recordsa zaključen početkom godine i to s visokom ocjenom. Revizorska kuća KPMG iz Beča dubinski je snimala CR tijekom cijele prošle godine obuhvativši poslovanje zadnjih tri godine, uzimali su bilance posljednjih pet godina... Onako kako se i rade ozbiljne analize u financijama.

Što bi sve Universal dobio kupovinom Croatia Recordsa?

- Najprije je potrebno reći što je to Croatia Records. Od 1947. postoji Jugoton koji je 1990. godine promijenio ime u Hrvatska naklada zvuka i slike i kao takav je privatiziran. Onda smo 2001. u prvi plan vratili ime Croatia Records, premda se tvrtka svo to vrijeme zvala HNZS - Croatia Records. U cijelom tom procesu je bila ista tvrtka, na istoj adresi i nikad se ništa nije mijenjalo ni izuzimalo.

- Najspornija je, čini se, u cijeloj priči oko prodaje, bogata fonoteka nastala do 1990., po mnogima zapravo najveće bogatstvo Croatia Recordsa. Glazbeni krugovi bruje kako prodajete nacionalno blago.

- Mi smo u ovih 25 godina nastavili produkciju tako da smo u arhivu stavili novih 30.000 pjesama. Naša arhiva broji nekih 70.000 pjesama, u pitanju je jedan kontinuitet svih vrsta glazbe. Među našim izdanjima nalaze se i ona klasične glazbe, etno i glazbe za djecu čime doprinosimo njezinu daljnjem razvoju. Ali u slučaju arhive bitno je naglasiti kako nju kontrolira Državni arhiv RH.

Riječ je o državnom tijelu koje nadzire u kakvom se stanju čuva nacionalna baština. Oni brinu o tome je li originalna traka na kojoj je snimljen "Ero s onoga svijeta" Jakova Gotovca pohranjena na točnoj temperaturi, vlažnosti zraka itd. S tom se trakom ne može raspolagati na način da je ja, ako to želim, mogu odnijeti u Ameriku, ali ta činjenica nema nikakve veze s pravom izdavanja na bilo kojem nosaču zvuka.

Hoće li danas-sutra Universal ubirati novac od digitalne snimke \'Ere s onoga svijeta\'?

- Evo, upravo "Ero s onoga svijeta" je dobar primjer procesa digitalizacije koju smo počeli 2007. i ona je konačno završena. Njegovo snimanje je financirao ondašnji Jugoton, koji je sklopio ugovor sa svim izvođačima i postao vlasnik master-snimke. Sam master kao original će jedan dan kad Arhiv, a Arhiv to još nije napravio, vjerojatno biti proglašen nacionalnom blagom.

No, sve ono što ide iz ugovora o tom izdanju je vlasništvo Jugotona, a kasnije HNZS-a i Croatia Recordsa. Ako i dođe neki novi subjekt, Croatia Records se nikad neće mijenjati u bilo kojim novim kombinacijama, bile one partnerske ili neke druge... Traka pripada Državnom arhivu, a sve ono što se nalazi na toj traci je već odavno digitalizirano. Nitko ništa ne gubi da ona ode u muzej, posjedovanje originalne trake nije posjedovanje zvuka... Korištenje je pak određeno ugovorom.

Priča o raspodjeli novca prikupljenog na Deezeru, glazbenom streaming servisu, prilično se zakuhala – muzičari tvrde da su diskografi sebi ugrabili prevelik dio kolača. Od ukupnih prihoda 12 posto pripada autorima, 50 posto diskografima, a 38 posto dijele Deezer i njegov hrvatski partner T-com. Čak ste se vi, kao predsjednik HDU-a, i vaš nekadašnji dugogodišnji prijatelj i suradnik Nikša Bratoš, predsjednik Hrvatske glazbene unije, našli na suprotnim stranama.

- Zadnjih osam godina, otkako sam došao na čelo HDU-a vodim borbu da svatko radi svoj posao. U Hrvatskoj su na pošten način ustanovljena sva prava vezana za glazbu. Prvo inicijalno autorsko, pa se onda dogodilo i izvođačko, pa kasnije i pravo izvođača fonograma. I svakom su pripadale naknade za njihov dio prava, a onda se počelo razmišljati: "A što sada u digitalno doba?" Diskografija kod nas i u svijetu funkcionira na dogovoru i ugovoru s glavnim izvođačem. Sve pjesme koje je snimio Mišo Kovač ugovorene su s Mišom Kovačem.

No, kad je Mišo potpisivao ugovore nije bilo digitalnih snimki?

- Bilo je pisano "i ono u čemu će se u budućnosti prodavati"? Ugovor s Mišom Kovačem, u kojemu sve to stoji, obnovljen je i prije osam godina i to na sljedećih 50 godina. I to nije problem. Mišo Kovač, Oliver Dragojević i mnogi drugi dobivaju novac i za digitalna prava, ali ne dobivaju svi ljudi koji sebe nazivaju session glazbenicima ili oni koji su sudjelovali na snimanjima. Kao u svim poslovima, postoje ljudi koji su jednokratno plaćeni za častan posao, a zadnjih 25 godina ni jedan muzičar nije htio raditi na postotak. I to nisu male cifre...

Mi smo se kao narod dobro raspojasali, pa nitko više ne radi ispod 100 eura. Ispod te svote više ne možete dobiti ni kućnog majstora koji popravlja mašinu za rublje. Svi oni uzimaju barem 100 eura, i ako ih ima osam na snimci i ako producent i aranžer uzmu svoj dio, brzo dođemo do cifre od 2000 eura po pjesmi. A tko to plati? Diskograf. Deset pjesama na jednom albumu je inicijalnih 20.000 eura. Bio bi red da diskograf barem pokuša to vratiti.

Ipak, glazbenici okupljeni u HUZIP-u (Hrvatskoj udruzi za zaštitu izvođačkih prava) žele kolektivnu zaštitu po pitanju digitalnih prava.

- Oni imaju kolektivnu zaštitu, njima je zakon dao sekundarna prava i oni preko HUZIP-a od emitiranja na radiopostajama i televizijama dobiju svojih 33 milijuna kuna godišnje. To je opaki novac.

Ali, koliko je članstvo?

- To su isto varke, oni mašu sa 6500 ljudi, a u tih 6500 ljudi samo njih 600 sudjeluje u fonogramima. Nije isto član HGU-a i sudionik na fonogramu. Njima su članovi HGU-a i oni koji sviraju svadbe i oni koji sviraju u velikim orkestrima, a nikada nisu snimili ni jednu pjesmu. Niti je 6500 ljudi u zraku niti je 33 milijuna kuna malo novca, jer svi diskografi godišnje dobiju manje novca.

Koliko?

-
Svi zajedno 29 milijuna kuna. A tu sada dolazimo do ključne stvari – jedna mala grupa ljudi u HUZIP-u 20 godina uzima skoro 40 posto od 33 milijuna kuna, za prikupljanje, obradu i raspodjelu. Osnovali su svoju tvrtku preko koje to rade i to je opasan godišnji novac. To je tvrtka "Posluh" koju je osnovao HUZIP. Prije 20 godina je to bio težak posao gdje je 50-ak ljudi prepisivalo izvještaje radiostanica, a danas je digitalija uhvatila toliko maha da se to radi na bazi prepoznavanja play-anih lista u minuti.

Ali oni i dalje uzimaju isti novac. I to je njihovo. Znači oni imaju prvo pravo – svirati za novac, a nakon toga se sekundarno naplatiti iz air playa. I to je njihov novac. Hoće li ga oni rasporediti po babi i stričevima ili po imenu i prezimenu, to je njihov problem. Ali problem je što oni hoće još jednom, treći put, naplatiti taj posao, te uzeti novce od prodanih digitalnih streaminga, koje diskografi uzimaju po svojim ugovorima.

Kako je to regulirano u inozemstvu?

- Čisto kao suza. Ne postoji drugo pravo osim prava iz ugovora. I zato je nevjerojatno koliku su moć oni sebi pripisali. Na osnovi čega?!

Jeste li o ovoj temi razgovarali s Nikšom Bratošem, s kojim ste dugi niz godina prijateljevali i surađivali u vašem \'Rokoko\' studiju?

- Mislim da je Nikša zarobljenik slave. Žao mi ga je kao prijatelja, ali jedan dan će morati pogledati oko sebe, jer se ne živi samo za ono što je njemu na prvom mjestu – novac i slavu. Inače, on je jedan drag čovjek, radio je u mom studiju od 1987. do 1997. godine. Bili smo kao dva brata, zajedno živjeli, skijali... Za predsjednika HGU-a ga je izabrao Paolo Sfeci (op.a. trenutni dopredsjednik HGU-a) kako bi preko njega sindikalno ucjenjivao HRT, jer Nikša drži sve orkestre. A HRT je najveći dio kolača, na godišnjoj razini daje najveće novce glazbenicima.

Oni zapravo djeluju kao sindikat, HGU je osnovan kao Unija koja će štititi najslabije i najmanje plaćene. U njihovu Statutu piše da će se boriti za prava glazbenika da imaju garderobe kad nastupaju, da imaju plaćeno socijalno itd. To je kategorija, koja se inicijalno trebala štititi, a ovdje su u igri opaki novci. I onda, kako ostati na vlasti? Obećavati još veće.

Teško je povjerovati da Nikša Bratoš, s obzirom na brojnost angažmana i ugled koji uživa među strukom, ne zarađuje dovoljno?

- Nije to pitanje Nikše nego grupe od desetak ljudi koja vlada velikim novcem. Paolo je tu najglasniji i najveći, on je taj Che Guevara koji to provodi, organizira i smišlja. On je zaigrao na jako lošu stvar, išao je na rušenje onoga što je u Hrvatskoj dostiglo jako visok nivo. Mi smo lideri u regiji po uređenosti prava glazbenika. I svojim potezima riskira rušenje cijelog sustava. Na kraju će platiti i autori i izvođači i diskografi. To je tužno. A sve to samo kako bi ostao na vlasti. On se ne bori za nekog basistu i gitaristu iz Splita.

Koliko je u tu priču uključen Husein Hasanefedić Hus, koji je prije Bratoša bio dugogodišnji predsjednik HGU-a?

- Hus je, treba to iskreno reći, do izbora novog predsjednika HGU-a prošle godine, dvije godine imao kuvertiranu ostavku na tu funkciju. Bio je samo zamoljen da s tim ne ide u javnost. Hus je uspješan i veliki profesionalac koji je odavno digao ruke od te prljave rabote i ne miješa se. Za to treba imati želudac. A Nikša je izgradio imidž dragog, simpatičnog, općepoznatog, obljubljenog čovjeka, koji svojim muzičarima osigurava najbolje uvjete.

Dobro, ne sviraju svi oni Gibonniju i Čoliću na albumima. Mislite na stalnu ekipu koja svira u svim najgledanijim HRT-ovim zabavnim emisijama?

- To je uski tim, ali dovoljno jak za imati moć. Financijske brojke koje su oni uzeli u posljednjih desetak godina na HRT-u su ogromne. To su brojke koje ovise o količini programa, a oni su to lijepo razradili – naplaćuju dvije probe, samu emisiju, raspisivanje nota gdje po sto puta raspisuju note za istu pjesmu. To je uigrana ekipa koja dijeli tuđe novce i koristi HRT, gdje isto tako nikog nije briga jer novci dođu od pretplate.

I tu se ne dovodi u pitanje koliko platiti nekoga tko ti je blizak. To su jako ozbiljne cifre. Ne govorim da su oni nekvalitetni, ali bi li bilo pametno u Hrvatskoj imati četiri takva orkestra, četiri producenta... Ima mladih ljudi. Pa Ante Gelo je talentiran, ali nema šanse. On je jednom pokušao i skoro su mu polomili noge. Prijetili mu, nazivali ga i izbacili iz igre.

Koje su svote u pitanju u slučaju, primjerice, angažmana u nekoliko mjeseci The Voicea?

- Nisu plaćeni samo oni koje vidimo na ekranu. To je još jedna dodatna ekipa koja uključuje trojicu koja raspisuje note i dvojicu koja raspisuje aranžmane uz 15-ak glazbenika i back vokale. A to je ekipa od 20 ljudi u kojoj svaki od njih ne radi ispod 500 eura po emisiji. Nema jednog izdanja showa u kojoj cijela ekipa ne uzme barem 10.000 eura po emisiji. A ako je u igri šest različitih tipova emisija tjedno, ukupno je to 60.000 eura tjedno. Ili 240.000 eura mjesečno ili gotovo tri milijuna eura godišnje.

I to se sve izdvaja pored plaća za oko 200 profesionalnih glazbenika zaposlenih u tri HRT-ova orkestra. To su opasni novci. A oni ne idu na tržište, tu nema natječaja. Oni dobivaju posao na način "tako mora bit". Problem je u onome tko im daje i plaća taj posao. Ne postoji ni jedan troškovnik Porina koji je javan za taj dio posla. Bio sam 15-ak godina u Porinu i nikad se nije znalo koliko košta orkestar i produkcijski troškovi.

Kako je to moguće?

- A kako? Moguće je preglasavanje, moguća je grubost... Sve je moguće. Uvijek se krene od jedne cifre koja se odobri i onda se s Upravnog odbora priča spusti na Izvršni odbor kao niže tijelo, a nakon toga se dođe u cajtnot i kaže: "Pa mora se!" I onda najčešće kaže: "Idemo!" Novci čine ljude drukčijima. Kapitalizam je ovdje došao na nespreman teren. Ne treba imati novca za tri života, a na našoj sceni vlada monopolističko uzimanje velikog novca. I tko sad smeta?!

Smiješni diskografi koji su prije kapom i šakom dijelili. Hvala Bogu, živjeli smo, ali je to bilo suludo. Čak su veliki novci, koje su diskografi nekoć ulagali, i uništavali izvođače. Jer kad dobijete puno novca, a niste talentirani... Nije svima Bog isto dao. Možete nekome dati 50 puta više, ali neće zato napraviti bolju pjesmu. Pjesma mora ići na tržište kako bi bila uspješna. I onda trebaju krenuti brojčanici.


mirela goreta
foto: dragan matić / cropix

Zašto prodaja

Što vas je ponukalo na prodaju Croatia Recordsa?

- Nije to prodaja nego partnerstvo koje će možda jednom završiti prodajom. To su čudni procesi. Gotovo dvije godine trajali su pregovori s Universalom, koji je u svoju poslovnu strategiju kao cilj zacrtao status globalno najvećeg diskografa.

Pa im nedostaje još ovaj komad europskog tržišta?


- Ne fali njima ništa, oni okupljaju nešto što je najlogičnije kad si velik. Žele, uz 15 milijuna pjesama koje imaju, ponuditi još novih 70.000, jednostavno vuku globalne poteze. Oni u svojim servisima drukčije nastupaju od nas. Ako se u budućnosti priča s Croatia Recordsom realizira, svaka pjesma koja bude realizirana imat će bolju prezentaciju i praviti bolje novce.

Oni računaju i na našu dijasporu, u trenutku kad bi neki budući partner stavio pjesme na još puno internetskih platformi na kojima mi nismo prisutni, na neke Kanade, Amerike i Australije, brojke bi bile sasvim drukčije.



Lažni intelektualci

- U vlasništvu tvrtke "Autor" d.o.o. je i CMC televizija i Jugoton TV, regionalni TV kanal, a imamo i dobru publishersku tvrtku u Srbiji. Imao sam puno problema zbog šarolikosti koju ima CMC. Bilo je osporavanja, svega, a na kraju smo jako gledani. Tu u 24 sata svatko ima svoje mjesto – i star i mlad, i pop i rock, alternativa, i tambura i klapa. A to u drugim medijima nije slučaj.

Zagreb je sebi jako hoch i urban, a za Dalmaciju je šteta što nema televiziju. Odavno je trebala imati i kroz njezin program kreirati svoj stav. Pa gdje bi svi glazbenici iz Dalmacije emitirali svoje spotove da nema CMC-a?! A najtraženiji su, najpopularniji i najtalentiraniji. Mediji su danas pod nekakvom diktaturom kvazintelktualnog, kvaziurbanog... Mi se stidimo domaćeg filma, pjesme, svega.

To je kompleks malog naroda. Bosanci se svojim ponose, a mi idemo gledati i volimo bosanski film. Odemo i na koncert Dina Merlina jer nam je odličan, a kod nas je upitno je li Jura Stublić dovoljno kvalitetan. Nije priznat ni u Hrvatskom društvu skladatelja, nigdje. A radili smo njegovu kompilaciju od 40 pjesama, svaka bolja od prethodne.

Miši samo 14.00 kuna

- Mišo Kovač za vrćenje svih svojih 550 pjesama od HUZIP-a godišnje dobije 14.000 kuna. Jasenko Houra, primjerice, uopće nije član HUZIP-a. Puno ljudi, koji uopće nisu članovi HUZIP-a, ne žele čuti za sve ovo oko digitalnih prava. A Jajo je osnivao HGU.

Menadžeri koje oni danas pljuju, Vladimir Mihaljek Miha i Zoran Škugor, u ono su vrijeme dali tisuće njemačkih maraka kako bi Unija mogla poslovati. Rečeno je tada "bit će Unija glazbenika, organizatora koncerata, orkestralnih glazbenika". Možda se i dogodilo da, zbog nedovoljnog interesa publike, nisu svaku gažu isplatili, ali su dio industrije. Nisu to nepošteni ljudi, dali su svoje živote u ovaj posao.

Danas je u modi okrenuti leđa onome tko te stvorio. Za to je moj prijatelj Nikša pravi primjer. Najveći smo mu neprijatelji danas Zrinko Tutić i ja. I Zrinko je srčan i smatra da se ovo oko digitalnih prava treba raščistiti.

Bregovićev bojkot

- Nedavno je Željku Bebeku ponovno odbijen status samostalnog umjetnika, a u obrazloženju odluke stoji kako je nedovoljno prepoznat glazbenik u Hrvatskoj. Jedan Željko Bebek! Sljedeći je Dražen Žerić Žera, jer nije dobar s Nikšom. Tužno je na kojim sitnim stvarima sila pokazuje moć. Isto kao Porin.

Ove godine su zabranili da se 5-6 kilograma teškom, pošteno napravljenom box setu Bijelog dugmeta dodijeli priznanje za najbolji tematsko-povijesni album. Bregović zato i nije došao na splitsku dodjelu, jer je trebao biti izmanipuliran. Zašto bi im došao?! Što je trebao biti? Žrtveno janje, izaći na binu i tamo nešto glumiti među zagrebačkim alternativcima. Oni se ne libe vladati staljinističkim metodama.

Napad u Beču

- Na adresu uprave "Universala" u Beču došlo je 30-ak pisama protiv Croatia Recordsa, uz brojne telefonske pozive. Direktno se zvalo u režiji Paola Sfecija. On prodaje priču o zaštiti hrvatske glazbe!!! A kakve on veze ima s tim? On nije zainteresirana strana.

On sigurno nije hrvatsko nacionalno blago ni njegove dvije činele koje je odsvirao na tri pjesme Parnog valjka. Može Pero Gotovac, nasljednik svog oca Jakova Gotovca reći:"To nije dobro". Ili pitati:"Gdje se taj master čuva? Volio bih to vidjeti". Isto može učiniti i Ministarstvo kulture. To su zainteresirane strane, a ne sindikat glazbenika.

Naslovnica Mozaik