Scena Mozaik

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Smoje na svome, još jednom!

Jučer, danas, malo sutra

Foto: Feđa KLARIĆ / CROPIX

Poštovani gospodine Buliću, prijatelju svih naših kuća, dobri moj doture Luiđi, molim vas da mi pomognete - pisao je u travnju 1971. godine veliki pjesnik Miroslav Antić velikome glumcu Karlu Buliću, a zapravo Miljenku Smoji.

“Doture, pogledajte kako sve oko nas izgleda. Svet prepun tuga, radosti i nevolja. Ratovi. Smrti. Javna ubijanja. Laži. Pa pustite nas da verujemo bar u to nešto dobrote što preostaje s vama u tim našim malim mistima. Doture, džaba vam Dante, džaba vam diploma, dođavola svi pacijenti koje ste izlečili, ako ovoga puta Bepina umre.

Nemojte mi, molim vas, reći da je to život. Nije. Nije život ni ona gadost sa Servantesom u plamenu. Pisaću otvorena pisma direktoru Zagrebačke televizije, Splićanima, dru Mitji Ribičiču... Morate nastaviti ‘Naše malo misto’, jer ono traje u nama. Lepota, dragi moj Buliću, ne umire. Ni humanost. Bilo je dana kada smo umesto hleba jeli san. Vi ste nam načinili jednu novu svetlost. I sad nam to gasite jednim običnim zavrtanjem prekidača.

Sunce. Nema sunca. Nećemo tako, šjor Luiđi. (...) Može onaj Smoje da me tuži, ali ja ću ga tući, doture, ako me ovako uči životu. Baciću ga u more, oštija! Hoću drugi kraj!”

Dirljivi pjesnikov apel, kao i tolike druge što su tih dana stizali s različitih adresa, Smoje je bezdušno ignorirao, odbijajući napisati sretniji kraj. Bidna Bepina nije ustala iz mrtvih, a milijuni neutješnih Jugoslavena za njom su isplakali maštile suza.

Književni otac voljene malomišćanke umro je s kudikamo manje pompe. Njegova je partenca u medijima zabilježena škrto i nevoljko, a suza se slilo jedva da pokriju dno pjatina od čikare.

Bio je to očekivani epilog višegodišnje hajke na Miljenka Smoju. Počelo je s tekstovima u kojima su ga dojučerašnji aparatčiki, a zapravo karijerne prilivode, prozivali kao kriptoboljševika, orjunaša, velikosrbina, talijanaša, jugoslavenskog integralista, autonomaša, četnika, govnu brata...

Propalo im pljuvanje

Pljuvačka se potom izlila s novinskih stranica na ulice: konobari u domoljubnoj ognjici odbijali su ga posluživati, taksisti u patriotskoj fibri nisu ga htjeli voziti, a s mnogih kantuna triskalo se staroga meštra beštimjama i kletvama.

Kad se na Smojinu sprovodu skupila šačica najodanijih prijatelja, premalo svita i za omanji kombi, a kamoli autobus, činilo se da su pljuvači odradili sjajan posao, da su Šunju uspjeli ogaditi milijunima za vijeke vjekova.

Taj sumorni zaključak držao je vodu samo do prve reprize “Veloga” ili “Maloga mista” (nisam više siguran kojim su redom serije vađene iz bunkera).

Jer, već je i nekoliko vrckavih replika Smojinih junaka bilo dovoljno da se rasprši odium, pa prezreni ili, u najmanju ruku, zaboravljeni pisac opet postane miljenik milijuna. Sve otada Šunje se u redovitim razmacima vraća u naš javni život, kao da je, božemiprosti, Freddy Krueger koji uporno odbija umrijeti i sveudilj raspiruje stravu u ulici domoljubnih brijestova.

Čak i u onim dosadnim intervalima između dviju repriza nađe se dovoljno povoda za prisjećanje na staroga meštra i njegovo djelo. Koji put poticaj za to dođe iz bijeloga svijeta, kao kada, na primjer, češka postdiplomka napiše znanstveni rad o chorvatskom piscu ili rimski doktorand dovrši disertaciju čija je tema grande scrittore dellla Croazia. A koji put na Smoju nas iznova upozori netko iz vlastita dvorišta, čeljade “othranjeno” na Smojinoj baštini.

Nema nikakve sumnje, dokumentarni serijal Željka Rogošića i Darka Halapije, snimljen u produkciji Hrvatske televizije, čije emitiranje počinje za koji dan, bit će još jedan, i te kako značajan impuls za novo otvaranje nikada do kraja apsolvirane teme života i rada Miljenka Smoje. Jednogodišnji trud i te kako se isplatio: televizijski “Libar” otkrit će mnoge nepoznate potankosti iz sasvim osebujne privatne i profesionalne biografije čovjeka koji se za života nauživao i obožavanja i prezira.

Lipota ne umire

Osim o Smoji, taj će serijal kazati ponešto i o nama: beskrajnoj lakoći kojom diviniziramo i pokapamo svoje suvremenike, zaneseno ih uzdižemo u nebo, da bismo ih potom, s još i više strasti, uvaljali u blato. Taj dio priče o Smoji možda je i zanimljiviji od onoga koji se tiče “samo” njegova djela. Jer, sve što je važno o njemu reći, već je napisao Miroslav Antić.

“Bilo je dana kada smo umesto hleba jeli san”, kazao je novosadski pjesnik.

Taj san kojim smo se hranili, koji nas i nadalje, u redovitim razmacima, krijepi, izmaštan je u Smojinoj glavi. I nema ni mrvice dvojbe da će još dugo, dugo namirivati našu glad. Jer lepota, ma kako god je pisali, ne umire.

IVICA IVANIŠEVIĆ

Naslovnica Mozaik
Page 1 of 3FirstPrevious[1]23Last