Scena Kultura

HNK Split: biste Zdravki, Gendi i Dvorniku

Veliki će se glumci od jeseni preseliti u matičnu kuću, a kiparima Kažimiru Hrasti, Kuzmi Kovačiću i Mariji Ujević Galetović ostaviti dilemu jesu li portretirali stvarne osobe ili njihove uloge

Kazimir Hraste pored  biste Josipa Gende
Otvaranje kazališne sezone, i prva dramska premijera “Prije sna” Lade Kaštelan, bit će obilježeni otkrivanjem bista (u nišama kazališnog partera) splitskim glumcima Zdravki Krstulović, Josipu Gendi i Borisu Dvorniku.

Tako će se tercet pridružiti Maruliću, Bulatu, Tijardoviću i Hatzeu, čija nas poprsja podsjećaju na djela koja su upisana u osobni karton hrama splitske kulture.

Kažimir Hraste, Kuzma Kovačić i Marija Ujević Galetović autori su poprsja glumaca, za sada u gipsu i glini, koja u zagrebačkoj Ljevaoni Ujević čekaju brončane replike. Kako je prigoda za splitske prilike jedinstvena, čujmo sudionike “akcije” čime su bili vođeni...

- Jako sam zadovoljan što sam uspio dobiti ova tri umjetnika - kaže intendant Milan Štrljić.

- Moram reći da se 50 godina u tom kontekstu ništa nije događalo, baš kao i to da Grad Split nije bio posebno zainteresiran za naša nastojanja, pa smo sve morali iznjedriti vlastitim snagama i razumijevanjem sponzora. Ne držim ‘dosjetku’ genijalnom jer to su bili ne samo veliki umjetnici, nego moji suvremenici, s kojima sam radio, glumio, živio i kojima smo bili dužni zahvaliti trajnim obilježjem u kući koju su obvezali. Svjestan sam i toga da sam otvorio Pandorinu kutiju jer je u bogatoj povijesti teatra bilo jednako tako zaslužnih umjetnika koji zavrjeđuju slično. Jasno je da je učinjena nepravda i prema Ani Roje, i prema Anti Marušiću, a o Bombardelliju i Tanhoferu da i ne govorim... svakim nabrajanjem možete doći u neugodnu poziciju arbitra.

Vraćen dug

- Gendu sam poznavao - podvući će Kažimir Hraste i odmah dodati kako su se često družili.

- Od svih portreta njega sam i priželjkivao. U jednom od razgovora sam mu i ostao dužan portret, onako privatno, ali kad god je trebao doći u atelje, uvijek bi se ispriječila neka obveza. S bolešću više nisam ni inzistirao... Eto, ispunio sam obećanje prema velikom čovjeku i umjetniku. Radio sam po fotografijama iz predstava i to me dovelo do bitne dileme: radim li to čovjeka ili glumca? Što ako ga poistovjetim tek s jednom ulogom? Trebalo je izabrati barem lik koji mu je bio najbliži. Naglasio sam jednu ozbiljnost u izrazu lica i mislim da sam pogodio karakter, a sve bi trebalo odgovarati njegovim zrelijim godinama.

Dakle, portret bih poistovjetio izgledu kojega bih volio zadržati u sjećanju. Genda je imao božanstven glas, pun dubine i širine koju je na neki način trebalo impostirati. Držao sam portretu barem naznačiti poziv. Učinio sam to kroz ‘trapezastu’ leptiricu, pokušavajući spojiti stvarnost i iluziju. Bez obzira na prijateljevanje, vizualizacija me stavila još jednom pred dilemu: kakav je čovjek s tisuću lica zapravo bio? Bilo bi mi draže da sam ga radio u drvu, jer ono je samo po sebi ‘živo’, no i gips se može tretirati kao drvo.

IGOR BREŠAN
foto: paun paunović / cropix

Kovačić o Dvorniku

Dvornika nisam poznavao, osim po njegovim ulogama u kazalištu i s televizije, a portretiranje drži delikatnim zadatkom. Bilo je to lice iz svakodnevice, markantno i upečatljivo. Svi su ga znali.

Prikazao sam ga kao mlađega, a u portretu sam nastojao kiparski sažeti osobu koja zrači koliko vedrinom i radošću, toliko i tugom, koju nam je prenosio mimikom, kao vlastito tumačenje našega svijeta i zavičaja. Pokušao sam kroz notu naratorstva, jer to je Dvornik bio, svjedočiti o ambijentu i načinu života. Kako glumca pamtimo po njegovim ulogama, mislim da bi ga se najprije moglo povezati s vremenom snimanja serije Naše malo misto i ulogom Roka. Prikazao sam ga bez atributa, odjeće koja bi upućivala na ulogu. Svaki je portret složen, a kad smo već kod kazališta i glumaca, to je naročito izražajno, jer su im uloge identifikacijski kod, makar ponekad i nisu osobne, dakle neka mjera prepoznatljivosti. S tim sam se problemom već susreo radeći glumicu Enu Begović, za bistu u zagrebačkom HNK, i donekle kod skladatelja Borisa Papandopula, za istoga naručitelja.

 

Ujević Galetović o Zdravki

Mislim da sam u tom portretu dobila nešto od Zdravkine “geste”. Na toj razini sam zadovoljna, a ono što ljudi nazivaju sličnost, držim manje važnim. Nisam ni imala puno informacija s fotografija koje obično koristimo za dokumente. U osnovi je teško raditi biste glumaca. Varljivi su to likovi s puno lica, geste, preobrazbe i na posljetku šminke. Sve to treba ugraditi u ono malo fizičkog oblika i malo gline.

 

Naslovnica Kultura