Scena Kultura

KULTURA LJUDSKIH PRAVA

Petar Milat, direktor Human Rights Film Festivala: Glavni problem je sveobuhvatna indiferentnost i apatija

KULTURA LJUDSKIH PRAVA
U ovom trenutku glavnim problemom mi se čini jedna sveobuhvatna indiferentnost i apatija, pa zastupanja bilo čega ispada naivno i svojevrsni idealizam, bez obzira o kakvoj se specifičnoj poruci ili sadržaju radilo. Jedan francuski antropolog će reći da slobodarska i nepotkupljiva politika jest kad ljudi misle. Zvuči jako minimalistički, ali istovremeno i ohrabrujuće. Jer i kad se čini da stvari bespovratno stagniraju, ne treba puno da ih se pokrene. Samo da na trenutak zamislimo da je moguće i drugačije.

Human Rights Film Festival bi još jednu godinu zaredom mogao iznjedriti neke naslove za godišnji "best of". Sjetimo se samo prošlogodišnjeg "Projekta Florida" Seana Bakera. Program novog, 16. izdanja HRFF-a na papiru je jednako impresivan kao prošlogodišnji, možda i impresivniji.

Novi Jean-Luc Godard ("Kaleidoskop"), Claire Denis ("Misija: duboki svemir"), Corneliu Porumboiu ("Beskonačni nogomet"), Sergej Loznica ("Dan pobjede"), Želimir Žilnik ("Najljepša zemlja na svijetu"), rumunjski pobjednik Berlinalea ("Ne diraj!" Adine Pintilie), dokumentarac o Bergmanu u režiji Jane Magnusson...

Tu je i premijera debitantskog filma crnogorskog redatelja Ivana Salatića "Ti imaš noć" koji je premijerno prikazan na Mostri, ali i premijera novog igranog filma Damira Čučića "Ljetnikovac", dokumentarca Gorana Devića "Na vodi"...

Koliko ustvari termin ide na ruku HRFF-u kao festivalu koji zatvara festivalsku godinu u smislu slaganja dobrog programa?
– Naš kasni termin održavanja, to jest početkom prosinca, u osnovi odmaže kako je velika vjerojatnost da je dobar dio zanimljivih ili važnih filmova bio već negdje prikazan u Hrvatskoj, i da se moramo pristojno načekati da vidimo hoće li neki naslov do kojeg nam je stalo biti raspoloživ za HRFF. To je objektivna logistička prepreka, ali ona nas tjera da budemo dovitljivi, prije svega u smislu da je žanrovski i geografski raspon filmova koje pregledavamo ponešto drukčiji i širi od ostalih festivala.

No, kraj godine je i vrijeme rezimiranja i top-lista, pa kad, primjerice, neki naslov koji je obilježio tekuću godinu na svjetskim festivalima i među kritičarima nije bio prikazan ovdje ili u regiji, uobičajeno ćemo ga baš mi na HRFF-u prikazati, što shvaćamo i kao neku vrstu obveze prema domaćoj publici. To je ove godine "Cvijet" argentinskog redatelja Mariana Llinása, ukupnog trajanja od 14 sati.

Mnogi su filmovi danas aktivistički nastrojeni. Po kojem ih ključu probirete?
– Birajući određene filmove nastojimo stvarati rezonancije među njima, ali ne samo među onima koji će igrati kod nas na festivalu, već i šire. Prikazat ćemo tako u našem programu dva naslova koji se direktno naslanjanju na briljantnu i potresnu "Srbenku" Nebojše Slijepčevića, ali u nekoj drugom vremenu i prostoru. Argentinski "Uprizorenje rata" ili američki "Bisbee 1917." zajedno s Nebojšinim filmim čine jedan triptih, na kojemu se nadovezaju i miješaju različiti autorski pristupi i teme, no kad ih se zajednički sagleda ta tri filma pružaju neku novu i možda sveobuhvatniju perspektivu.

Stalo nam je do takvih situacija. Stoga i sve češće radimo programe kratkih filmova kod kojih su takve rezonance, barem na prvu, uočljivije. Definiramo se kao festival angažiranog autorskog filma i prvi selekcijski kriterij nam zasigurno jest autorska autentičnost, no u slučaju da vidimo nešto je aktivistički potentno, posebno za domaći društveno-politički kontekst, nećemo se odreći ni takvih filmova.

Ovogodišnja tema HRFF-a je "Pobunjena želja", jer "program komunicira želju koja se ne miri s postojećim stanjem stvari i govori da je drugačiji svijet moguć". Primjenjivo na nepobunjenu Hrvatsku?
– Ma koliko god se posljednjih godina činilo da je život u Hrvatskoj postao nesnošljiv i da je malo poštenih opcija, sastavljajući ukupni program pokušali smo se malkice odmaknuti i na jedan indirektan način komentirati našu stvarnost. Važno je naglasiti da na HRFF-u u tjedan dana organiziramo velik broj razgovora, predavanja i seminara, skoro jednako broju filmova što ih prikazujemo. Tu smo se, u skladu s našom gerilsko-partizanskom taktikom koja ne ide frontalno već zaobilazno, ove godine odlučili iskoračiti izvan mnogih uvriježenih okvira, skoro kao znanstvena fantastika.

Predstavit ćemo tako neke važne, za mnoge vjerojatno i kontroverzne, diskusije radikalnog kvira ili gender-nihilizma koje po nama destabiliziraju pozicije dosadašnjih rasprava, bilo onih akademskih ili političkih. S druge strane, zajedno s književnim klubom Booksa, hrvatskoj publici će se predstaviti književnici/e iz zemalja Magreba, što u trenutku kada se te zemlje na Zapadu doživljavaju skoro isključivo kao prostor odakle će horde tamnoputih barbara preplaviti Europu, smatramo činom istinske kulturne razmjene i subverzije predrasuda.      

Može li film natjerati nekoga na aktivizam?
– Naš je stav da film kao umjetnost nekoga može natjerati na djelovanje utoliko što će njega ili nju izazvati da nešto pogleda ili posluša drugi put, da razmisli i da zastane na momenat. Da ne srlja.

A Pussy Riot?
– Nastup Pussy Riot nam se “dogodio” već kad smo bili u finalnoj fazi priprema; ali eto, treba katkad i malo sreće! Pa da možete ugostiti umjetnice koje su planetarno važne, i to upravo iz rakursa jedne nepomirljive i pobunjene želje da se živi drukčije i slobodnije.   

Kako ste uspjeli dobiti Pussy Riot? Je li vas bilo strah Putina?
– Jako puno malih ruku se složilo, iz različitih organizacija i inicijativa, kao i želja Pussy Riot da u Zagrebu predstave svoj novi program. A što se Putina i ruskih vlasti tiče - i prošlih smo godina imali dosta po Rusiju kritičkih stvari: od filma o Borisu Njemcovu, pa do dešavanja u Ukrajini ili filmova Sergeja Loznice. Upravo njegov "Dan pobjede" je po nama pravi način kako se uhvatiti ukoštac s našim slavenskim kontradikcijama, našim antifašističkim pobjedama i autoritarnim porivima. No, čak i kad bi nastup Pussy Riot u Zagrebu neku gospodu i uznemirio (u pauzi dok smišljaju neku novu šemu i investiciju po balkanskim zemljama), uvijek se možemo izvuć na to da nismo ostali dužni ni Putinovom protežeu u Bijeloj kući. Hehehe...  

Koliko vam je teško promovirati kulturu ljudskih prava u vrijeme nekulture i nepoštivanja ljudskih prava?
– U ovom trenutku glavnim problemom mi se čini jedna sveobuhvatna indiferentnost i apatija, pa zastupanja bilo čega ispada naivno i svojevrsni idealizam, bez obzira o kakvoj se specifičnoj poruci ili sadržaju radilo. Jedan francuski antropolog će reći da slobodarska i nepotkupljiva politika jest kad ljudi misle. Zvuči jako minimalistički, ali istovremeno i ohrabrujuće. Jer i kad se čini da stvari bespovratno stagniraju, ne treba puno da ih se pokrene. Samo da na trenutak zamislimo da je moguće i drugačije. 

Zadnji, prošlogodišnji intervju za "Slobodnu" ste završili s pesimističko-optimistički? Što prevladava sada?
– S jedne strane imate progon i egzodus, kao nedavno u zagrebačkom Studentskom centru gdje u roku od par tjedana izbrisan jedan važan prostor eksperimentiranja i kreativnosti, bitan ne samo za lokalni kontekst. A s druge strane, sreću kad pogledate filmove mladih autora kao što su "Ti imaš noć" Ivana Salatića ili lijepi kratkiš "Mjesto odakle vam pišem pisma" Nikoline Bogdanović, nastao u sklopu Restartove škole dokumentarnog filma. Dvojaki osjećaji, a tako malo fokusiranosti u ovoj našoj zemlji u ništa.

Naslovnica Kultura