Scena Kultura

OD LEIPZIGA DO ZAGREBA

Goran Dević, redatelj nagrađivanog dokumentarca 'Na vodi' koji večeras otvara 16. Human Rights Film Festival: 'Ona' država je bila ozbiljniji projekt od ove

OD LEIPZIGA DO ZAGREBA
Glavni likovi ovog filma su nezaposleni radnik kojem je željezara smrvila nogu, a danas po rijeci kad naraste voda sakuplja drvo za ogrjev, branitelj koji rat u kome je sudjelovao vidi uglavnom drugačije od društvene skupine kojoj pripada, žena koja je kao Srpkinja u gradu izgubila supruga i dva sina koji su bačeni u rijeku, uspješni odvjetnik koji po rijeci pliva zimi, čovjek koji nakon odslužene kazne za ubojstvo živi u razvaljenoj industrijskoj zgradi na obali i dva najbolja prijatelja ribiča koji su ratovali na suprotnim stranama. Ako njih i nas koji radimo film neko veliko oko može gledati u kompletu, onda možda i jesmo neka slika Hrvatske. Ali, to su i svi ljudi sa kojima se odvezeš jednu stanicu tramvajem, a nitko ih nikada neće staviti u isti film ili knjigu.

Dokumentarac "Na vodi" Gorana Devića, jedan od najboljih domaćih u posljednje vrijeme, dolazi na Human Rights Film Festival s najboljom mogućom preporukom za hrvatsku premijeru – nedavnim posebnim priznanjem žirija DokLeipziga. Žiri utjecajnog festivala dokumentarnog festivala svoju je nagradu obrazložio riječima kako film "na lijep način prikazuje da ljudskost i preživljavanje nadilaze traume i ožiljke rata".

Je li vas zatekla nagrada na DokLeipzigu? Koliko je filmu dala vjetar u leđa u smislu pozivnica na druge strane festivale nakon HRFF-a?

- Nagrada me nije zatekla jer kad si u konkurenciji takvog festivala onda si već prošao oštru selekciju, naprosto si jedan od 12 filmova sa istim startnim pozicijama. Godi ti što si u istom loncu sa velikanima kao što je Loznica ili ljudima koji su nedavno osvojili Berlinale, pa imaš pravo nadati se kad se već natječeš, što je samo po sebi neugodno. Nagrade sa ozbiljnih festivala su dobre jer skreću pažnju na ono što radiš.

Neke pozive da pošaljemo film smo već dobili. Neki bitni ljudi su tražili moje ranije filmove, uglavnom ugodno je biti nagrađen na takvom festivalu i sigurno će pomoći filmu. Nagrada u Leipzigu je pomogla da se dogovori lokalna kinodistribucija po nezavisnim kinima koja će se desiti na sljedeću jesen. Imati priliku doći do šire publike s dokumentarnim filmom nije mala stvar. Ja filmove ne radim za strane festivale, iako volim njihovu pažnju, ali snimam za nas tu. To mi je najbitnije.

Je li "Na vodi" na određeni način neslužbeni nastavak "Buffet Željezare"?

- "Buffet Željezara" je zapravo "side" projekt filma "Na vodi", ali je naprosto prije završen. Nakon što smo snimili scenu sa gospođom Stojom Trivkanović na skeli koja je i njoj i nama bila iznimno teška, prekinuli smo snimanje. Ekipa je otišla za Zagreb, a ja sam u neurozi kružio autom po Sisku i tu nabasao na taj Buffet. Ispijao sam tu kave dan za danom.

Redovni gosti i gazde su me prihvatili kao svog i dok sam sudjelovao ili samo slušao razgovore koji se tu vode istovremeno sam žalio što to nitko nikada neće snimiti. Vjerojatno svatko tu i tamo sudjeluje u nečem i u sebi iznutra osjeća da je to film. Kad sam čuo da se birc zatvara nisam mogao filmski propustiti takvu priliku. Ako ti se čini da su ta dva filma bliska, to mi godi.

Svakako, ovo je vjerojatno vaš najosobniji dokumentarac. Vraćate se u kraj odakle ste potekli, posjećujete rijeke sjećanja koje protječu kroz Sisak... Kakve su vam uspomene isplivale? I koliko se one kose sa Siskom danas kao industrijskim gradom čiju je industriju tranzicija uništila?

- Osobna motivacija za ovaj film je i potekla iz mog djetinjstva. Taj prostor koji snimamo u filmu je prostor u kome sam odrastao. On je danas, uostalom kao i svaki drugi prostor u kome se dešavalo nečije djetinjstvo, potpuno promijenjen. Onoga čega se ja sjećam iz osamdesetih tamo više naprosto nema, zato su mi u konačnici filmski i bile najzanimljivije stvari koje je donijelo ovo naše vrijeme u kome živimo.

Jedan od likova dokumentarca se čudi kako danas "jednostavno nema posla", a prije je "sve radilo i svi su bili sretni, posla ko pljeve". Taj se, nadalje, pita "kako je nakon rata sve propalo, a za one države radilo" i kako sad ne radi, imenujući među ostalim željezaru. Znate li odgovor ili on ostaje visjeti u zraku?

- Mislim da odgovor na to pitanje znaju svi samo ga se boje reći naglas. Naprosto je "ona" država bila ozbiljniji projekt od ove u svakom mogućem smislu. Pa i smislu suvereniteta koji nam je od devedesetih stalno na jeziku. Kad govorim o suverenitetu mislim naprosto na upravljanje vlastitim resursima. Dati vlastite resurse drugome na upravljanje i očekivati da će on raditi u tvom, a ne svom interesu ono je što možemo nazvati samoskrivljenom infantilizacijom.

Kad kažem drugome, ne mislim tu uskonacionalistički drugome kao strancu. Taj drugi može biti i do jučer jedan od nas, ali ga nova pozicija u koju je uskočio, od nas iste sekunde klasno razdvaja. Uostalom, kad se stvar razjebe, potpuno je svejedno tko je vodio proces i čiji su uski interesi usput profitirali. Konkretno, sama Željezara je danas pogon koji može proizvoditi samo čelične ingote i to onda kad talijanskom vlasniku zbog dobre svjetske konjukture pofali sirovine. Ostalo više naprosto ne postoji.

Pogon koji je proizvodio čuvene bešavne cijevi je rastavljen i prebačen u SAD, gdje neka druga radnička klasa na istim strojevima i dan danas radi. Kad bi bilo para ti današnji radnici na našim mašinama me filmski zanimaju. Da sam Austrijanac taj bi film sutra snimao, ali s našom financijskom potporom dokumentarnom filmu ja mogu dobaciti taman do Siska.

Rijeka filma teče nizvodno, prema prošlosti. Protagonisti se dotiču rata i 1991., jedan kaže "Da sam znao da će me ovaj rat koštati toliko živaca, ne bi u njega išao. Nisam išao zbog love, nego ideala. Najgore je kad ti netko sjebe emocije i ideale". Kako vam je bilo slušati teške priče likova? Koliko ste ih primili k srcu?

- Da citiram drugog lika iz istog filma, advokata Marka; "Pitaju me kako možeš to raditi? Pa to je moj posao". Kad radiš bilo što u životu, možeš birati poziciju noja ili raditi ono što boli. Kad radiš film samo ova druga pozicija ti daje šansu da napraviš nešto relevantno. Inače je cijeli proces gubitak vremena i ljudi koje si snimao i ljudi koji će ga gledati.

"Na vodi" je portret Siska, ali i njegovih žitelja. Koliko se u Sisku i Siščanima zrcali zapravo cijela Hrvatska?

- Glavni likovi ovog filma su nezaposleni radnik kojem je željezara smrvila nogu, a danas po rijeci kad naraste voda sakuplja drvo za ogrjev, branitelj koji rat u kome je sudjelovao vidi uglavnom drugačije od društvene skupine kojoj pripada, žena koja je kao Srpkinja u gradu izgubila supruga i dva sina koji su bačeni u rijeku, uspješni odvjetnik koji po rijeci pliva zimi, čovjek koji nakon odslužene kazne za ubojstvo živi u razvaljenoj industrijskoj zgradi na obali i dva najbolja prijatelja ribiča koji su ratovali na suprotnim stranama. Ako njih i nas koji radimo film neko veliko oko može gledati u kompletu, onda možda i jesmo neka slika Hrvatske. Ali, to su i svi ljudi sa kojima se odvezeš jednu stanicu tramvajem, a nitko ih nikada neće staviti u isti film ili knjigu.

Stječe se dojam da je snimanje bilo jako zahtjevno,a s obzirom da se kamera prvi put upalila 2013. Je li ovaj film za vas bio svojevrsno plivanje uzvodno?

- Jebeš film koji ide niz dlaku.

Uspješno ste se oprobali i u igranim ("Crnci") i u dokumentarnim filmovima, ali ipak više u potonjima? Zašto vam više odgovara dokumentarna forma?

- Nije da mi odgovara, meni je to sve isto. No, za igrani film treba puno više ljudi i novca. I moje motivacije. Ovakve gerilske filmove kakve ja radima u praksi na snimanju izvuče troje ljudi. Tonac, snimatelj i ja. Kasnije nam se pridruži još dosta suradnika, ali onu inicijalnu fazu, onaj prvi juriš, odradi doslovno troje ljudi. To je u hrvatskim okvirima relativno jednostavno izvesti. Zato i je većina mojih dokumentaraca isplanirana tako da se može napraviti na goli entuzijazam. Film "Na vodi" je drugi par rukava i u startu je sniman kao naš kolektivni portret kao društva, u širokim potezima. Imali smo resurse i iskoristili smo ih na ono što si nikad nisam priuštio a to je ozbiljno dugotrajno snimanje. Nadam se da se to vidi u filmu.

Vidi. Spremate li neki novi igrani film?

- Imam odobrena sredstva, nažalost minimalna, za igrani dio filma o radnicima TŽV Gredelj koji će s dokumentarnim materijalom koji sam snimao zadnjih šest godina činiti istu cjelinu. U filmu bez profesionalnih glumaca, pravim radnicima ćemo dati priliku da u igranoj formi učine ono što u stvarnosti nažalost nije bilo moguće učiniti - opet uzeti stvari u svoje ruke. Živim za taj film. Također pišem scenarij za film koji se događa u koncentracijskom logoru Jasenovac.

Naslovnica Kultura