Scena Kultura

SVESTRANA HVARANKA

Daria Keršić s prvim kratkim filmom 'Tost' na STFF-u: Istospolna ljubav i dalje je osjetljiva tema

SVESTRANA HVARANKA
Generalno je inspiracija potekla iz želje da progovaram o društveno osjetljivim temama, a nažalost istospolni partneri i dalje spadaju u njih. Pogotovo je teška situacija za mlade osobe koje dolaze iz malih sredina.

S obzirom da je i sama pisala filmske kritike za Hrvatski filmski ljetopis i T-portal u sklopu radionica, 28-godišnja Daria Keršić zna da je praktički nemoguće ne osvrtati se na tehničke komponente filma. No, svejedno nas je zamolila da se ne stavi toliko naglasak na taj dio jer je njezin kratkometražni prvijenac "Tost" nastao u "vrlo kaotičnim uvjetima" i prije svega je "kinoklubaški", s "nepostojećim budžetom". Zamolba je prihvaćena.

Na koncu, prvo što upada u oko kad se servira "Tost" jest dobro postavljena i izložena priča, pa i Darijina režija mladih glumica, Danijele Evđenić i Korane Ugrine, u ulogama maturantica Lene i Julije koje dolaze iz male sredine u Zagreb provesti romantičan vikend, ali stvari se zakompliciraju kad odluče prenoćiti kod brata potonje i ovaj skuži da su - lezbijke.

Je li ti ideja za "Tost" pala na pamet jednog jutra za doručkom ili? Jesi inspiraciju možda pronašla iz pravog života?
- Vjerojatnije je da je to bilo u gluho doba noći, tik pred spavanje, kad najčešće i dobijem razne ideje. Dakle, ne sjećam se točno – bila je to priča koja se dugo kuhala, da bi naposljetku poprimila ovaj konačan oblik. Jedini dio radnje koji sam uzela iz pravog života je moja anegdota kad su me prevarili za stan, te sam tako u društvu još nekoliko prijatelja postala "beskućnica“ u Amsterdamu. Doduše, iskustvo koje se na kraju pokazalo vrlo zabavnim. Generalno je inspiracija potekla iz želje da progovaram o društveno osjetljivim temama, a nažalost istospolni partneri i dalje spadaju u njih. Pogotovo je teška situacija za mlade osobe koje dolaze iz malih sredina.

Dakle, Lena i Julija (ni)su stvarni likovi, ako ne računamo da se zovu kao duo iz ruske pop-senzacije t.A.T.u.?
- Nisu stvarni likovi.

Kakva bi u kratkim crtama izgledala tvoja kritika "Tosta" da je pišeš kao što si npr. pisala kritiku za kratki film "Tanja" Jasne Nanut?
- Ovo definitivno nije fer pitanje. (smijeh) Najteže je, ako ne i nemoguće, pisati kritiku o vlastitom djelu, iako smatram da sam sama sebi najstroža kritičarka. Umjesto "prave kritike", ponudila bih osvrt na iskustvo snimanja prvog filma – skoro ništa nije išlo po planu, od prvotno dogovorenih suradnji, do opreme, pa datuma snimanja. Na kraju se okupila ta šačica divnih, mladih, entuzijastičnih ljudi koji su dali sve od sebe da se "Tost" i snimi.

Ranije spomenute mlade glumice, Danijela i Korana, prethodno su se jednom okušale u kratkometražnim filmovima, a Marku Kasalu je ovo bilo prvo takvo iskustvo i smatram da su svo troje odradili odličan posao. Za eventualne greške i manjkavosti apsolutno preuzimam odgovornost jer sam sigurno mogla izvući još više od svih uključenih, ali je bilo neprocjenjivo iskustvo. Pripreme za moj idući kratki film, koji snimam u svojoj rodnoj Vrboskoj, već teku lakše.

Pisanjem se profesionalno baviš, objavila si roman "Moć Albiura"... Kako ti je bilo pretočiti tekst u filmsku sliku? Je li teže režirati ili pisati?
- Kad pišem, slike su mi u glavi, jedino što zbog tehničkih uvjeta nije uvijek izvedivo pretočiti to točno onako kako je zamišljeno. Zanimljivo je promatrati kako likovi s papira oživljavaju pred tvojim očima. Ipak, ako moram odabrati što je teže – rekla bih da je režiranje, jer pisanjem se bavim duže i nekako mi prirodno dolazi. Također, pisac je dovoljan sam sebi, a kod režije je nužna suradnja s drugim ljudima i to je samo po sebi zahtjevnije.

Roman ti je bio "fantasy" žanra, a film krajnja suprotnost – realistična drama, premda je zanimljivo da protagonistice žele bijeg od (hrvatske) stvarnosti u kojoj istospolna ljubav nije poželjna?
- Ne mogu se odlučiti za jedan žanr, a mislim da se to nikad neće ni promijeniti. I dalje radim na "fantasy" projektima, ali u pripremi su i oni koji variraju od realističnih drama, do crnohumornih drama, komedija, psiholoških trilera, itd. Doduše, taj motiv bijega se zaista često proteže kroz moje radove, bez obzira o kojem se žanru radilo. Čak i sami filmovi i knjige predstavljaju svojevrsno sredstvo bijega od stvarnosti.

Vjerujem da je ta nekakva potreba, nevezano za situaciju u kojoj se nalazili, zapravo univerzalna. Bilo da se radi o doslovnom bježanju iz zemlje, pod teškim teretom izbjeglištva, bilo o bježanju od odgovornosti, o bježanju ka većoj sredini gdje bi bili slobodniji ili, pak, bijegu u svijet mašte. Nekako mi se čini da je u našoj zemlji razumljivo htjeti pobjeći od stvarnosti, naročito ako se radi o manjinama, onima kojima su prava narušena, onima kojima je i svakodnevnica teška, jedva spajaju kraj s krajem, itd.

Moje protagonistice bi u nekoj drugoj državi možda naišle na obiteljsku potporu, na sveopće razumijevanje, i život bi im bio daleko lakši u tim krhkim tinejdžerskim godinama. Ironično je i što bježe iz manje sredine u Zagreb, znajući da im je doma još gore, nadajući se da je to "sigurna zona" koju su čekali, ali ni Zagreb nije potpuno otvoren i dovoljno progresivan. Naravno, pravi problem čak ne proizlazi iz mjesta radnje, već obiteljskih odnosa, tako da je geografija manje važna ako su umovi ti koji su omeđeni krutim granicama.

Prije pisanja "Moći Albiura" čitala si "LOTR", "Harryja Pottera", "Pjesmu leda i vatre"... Što si gledala prije snimanja "Tosta"?
- Ne bih mogla imenovati konkretne filmove koji su utjecali na mene u ovom slučaju. Sjećam se da sam neposredno prije snimanja gledala "Adelin život", pa i Hanekea, vjerojatno nešto iz opusa Woodyja Allena jer to redovito ponovim. Al' da, režijski nije bilo nekog određenog utjecaja. I, sigurna sam da će se moj redateljski stil mijenjati ovisno o žanrovima kojih se dotaknem i tehničkim mogućnostima.

Čitaš inače sve osim čistih ljubavnih romana?
- Nimalo ne omalovažavam ljubavne romane, dapače, nađe se pokoja iznimka (npr. "P.S. I love you") koju i ja rado pročitam. Generalno ne preferiram toliko stavljanje fokusa na ljubavne odnose, nauštrb zapleta koji imaju veze s nečim drugim. Jednostavno me ne privlače sami po sebi.

Je li isto vrijedi i za gledanje? Sve osim ljubavnih filmova?
- Gledam više-manje sve, to je istina. Nisu mi najdraži žanr, ali ima tu i ljubavnih, pogotovo nekih kultnih, kao što su npr. "Zgodna žena", "Notting Hill", "Bilježnica" itd.

Ljetos si, kao scenaristica, bila u programu Talents Sarajevo na SFF-u, namijenjenom mladim filmskim profesionalcima iz regije. Znači definitivno prelaziš u profesionalne filmske vode?
- Za Talents Sarajevo imam samo riječi hvale - izvrstan spoj predavanja, konzultacija s mentorima, umrežavanja s novim ljudima iz industrije, gledanja filmova, druženja... Rekla bih da sam skočila "na glavu" u profesionalne filmske vode i sad pokušavam uspješno plivati u njima. Upravo sam upisala prvu godinu diplomskog studija Filmske dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti (nakon diplome s Ekonomije). Našla sam i super producente – Nebojšu Tarabu i Miodraga Silu iz Drugog plana – za svoju dramsku povijesnu TV seriju "Platneni grad", koja obrađuje temu dalmatinskih izbjeglica u El Shattu za vrijeme 2. svjetskog rata. Razgovaramo i o drugim televizijskim projektima i to me iznimno veseli.

Kako ćeš kombinirati film i književnost? Možda ekranizirati samu sebe kao Donato Carrisi ("Djevojka u magli")?
- Ne znam, sve je moguće. (smijeh) Kad su književnost i film u pitanju, imam taj problem da odmah poželim iznjedriti priču kroz oba područja, što ne znači samo duplo posla, nego podrazumijeva i kompleksan proces adaptacije. Ili adaptiram iz proze u scenarij, ili obrnuto.

Kako si gledala na hrvatski film prije "Tosta"? Je li se "pogled" sada promijenio?
- Općenito smatram da hrvatski film u zadnje vrijeme ide u boljem smjeru, a nadam se da će se autori nastaviti doticati tema koje su atraktivne i mlađoj publici, a istovremeno su i relevantne.

Je li budućnost hrvatskog filma bolja od budućnosti knjige?
- Teško je govoriti o dalekoj budućnosti, jer bismo onda trebali uzeti u obzir razna tehnološka postignuća koja će zasigurno izmijeniti formate filma i knjige kakve ih poznajemo. A ja planiram nastaviti djelovati na oba polja, tako da navijam za svijetlu budućnost u oba slučaja, no objektivno – mislim da je možda film u maloj prednosti zbog dosadašnjih pokazatelja o statistici čitanja. Ne pomaže ni činjenica da se ne ulaže dovoljno u izdavaštvo i knjigu kao takvu. Doduše, to je sve i do nas – pa se nadam da ćemo se pokrenuti i okrenuti stvari u drugom smjeru.

Naslovnica Kultura