Scena Kultura

Kultni redatelj

Lordan Zafranović nakon retrospektive u Splitu i Zagrebu: Zar neće biti apsurd da moj 'Caruso' bude češki film na dalmatinskom dijalektu?

Kultni redatelj

U sklopu Festivala književnosti splitska "Kinoteka" i zagrebačko kino "Europa" upriličili su prošli tjedan retrospekciju filmova kultnog redatelja Lordana Zafranovića, konkretno njegovih kapitalnih suradnji s Mirkom Kovačem ("Okupacija u 26 slika", "Pad Italije", "Večernja zvona", Gosti i radnici", "Ubojstvo u noćnom vlaku").

Zafranović je nazočio projekciji "Okupacije u 26 slika" u "Kinoteci" i netremice gledao film iz prvog reda, duboko proživljavajući viđeno.

Kako vam se činio novi susret s "Okupacijom"? Je li po vama film dobro (o)stari(o)?
- "Okupacija u 26 slika" je film–bajka, bajka o zlu. Film je značajan zbog svog ne samo uvijek aktualnog sadržaja koji ima dosta čvrstu, gotovo geometrijsku unutrašnju konstrukciju. Ovaj put konstrukciju obrnutog stožca u čijoj se najvećoj kružnici dešavaju prelijepe slike jednog prekrasnog grada, prekrasnih ljudi iz skladnih obitelji i široke mediteranske muzike, da bi klice zla sužavale te kružnice do vrha stožca kad se više ništa ne može razvijati, nego nastaje esencija zla. I onda krene svom svojom silinom realizacija tog zla u sceni autobusa.

Zbog toga mi se činilo, kad sam ga ponovno gledao, da će upravo ta temeljna unutrašnja konstrukcija držati taj film još dosta dugo za mnoge generacije koje dolaze. Na žalost, i po svome scenariju, odnosno sadržaju, taj film ostaje aktualan sve dok generacije koje dolaze ne postanu svjesne da je fašizam jednostavno zlo kojega su se na sreću odrekle sve zapadne civilizacije. Još nešto moram reći. Bez obzira koliko je film "Okupacija u 26 slika“ bajkovit, on je rađen strogo po stvarnim dokumentima raznih arhiva iz tog vremena i da gotovo nema nijedne scene koja nema svoju osnovu u dokumentu.

U političkom okruženju tog vremena film je izazvao mnoge rasprave, te su mnogi prigovarali da nije autentičan. Međutim, ja sam odgovorio dokumentarnim filmom koji se zove "Slobodna interpretacija" u kojem su bili očigledni dokazi da se ta tragedija i to zlo desilo upravo u Dubrovniku. Bilo bi možda dobro, da se uz igranu "Okupaciju" prikazuje i taj dokumentarni film.

Gledate li vaše filmove s vremena na vrijeme ili im se rijetko vraćate?
- Teško je i gotovo nemoguće vidjeti sve filmove koje sam radio. Ima tu stotinjak naslova. S vremena na vrijeme na nekim retrospektivama diljem Europe pogledam i neki svoj potpuno zaboravljeni film. Budem  iznenađen formom i količinom hrabrosti s kojima smo ulazili u bitku s jednim dosta ideologiziranim režimom. Sa svakim filmom ostvarivali smo barem malu stepenicu više u širenju slobode i istraživanju filmskog medija.

“Okupacija” je česti gost retrospektiva, pošto je to posljednji hrvatski film koji je bio u konkurenciji u Cannesu. U toj čudesnoj godini zajedno s “Apokalipsom danas”, “Limenim bubnjem”, “Probom orkestra” Fellinija, “Sibiriadom” Končalovskog… Bio je tu u konkurenciji i Wajda, Miklós Jancsó, te nekoliko vrsnih američkih i francuskih redatelja. To vam je kao kad bi u slikarstvu 20. stoljeća autor bio na kolektivnoj izložbi zajedno sa Picassom, Bracom, Legérom itd. Međutim, kad je u pitanju “Okupacija“ u Hrvatskoj se to već više od 25 godina prešućuje.

"Okupacija" je na mahove vizionarski komad filma u smislu političkog vjesništva devedesetih na ovim prostorima s vječnim pitanjem "čiji je ćaća ustaša, čiji partizan". Jeste li slutili to 1978., da bi se povijest mogla vratiti? I kako komentirate da se vraća i 40 godina kasnije, 2018., u smislu još uvijek važeće podjele na crvene i crne?
- Bilo mi je posebno drago, da je film upravo danas prikazan u okviru svjetskog festivala književnosti upravo u Splitu, jer su moji korijeni, moja prva filmska škola, u Kino klubu Split. Moji prvi koraci u slikarstvu i književnosti vezani su za ono vrijeme kada je Split je bio cetar izuzetne kulture i razvoja umjetnosti. Bez velike književnosti, bez velikog slikarstva, bez velike muzike ne može nastati veliki film, jer su sve te umjetnosti baza od kojih je sačinjen film. Upravo u to vrijeme, a govorim o vremenu nakon završetka akademije u Pragu, počele su se nazirati klice agresivnog hrvatskog nacionalizma.

To smo osjetili pisac Mirko Kovač i ja sa strahovima da se to ne izrodi u veliko zlo koje smo već imali u vrijeme Drugog svjetskog rata. Iako smo se prije "Okupacije“ bavili filmovima manje-više socijalnog karaktera i istraživanjem filmskog medija, odlučili smo filmom progovoriti o tim strahovima, da se to zlo ne bi ponovilo. Međutim, kad se desila 1991., kad su se desile velike podjele, kako vi kažete na "crne i crvene“, u neku ruku s nekim elementima to se zlo, na žalost, i ponovilo. Prigovarali su mi zašto otvaram te teme. Ja sam odgovarao da tu sjenu fašizma trebamo skinuti sa sebe.

Ne iz mržnje prema svom vlastitom biću i narodu, nego upravo iz ljubavi koju osjećamo za sredinom u kojoj smo se rodili. Vlastitog oca se ne kritizira iz mržnje, nego iz neizmjerne ljubavi. Posljedice Drugog svjetskog rata, kao i rata iz devedesetih na ovim prostorima, bit će još dugotrajnije ukoliko zaraćene strane ne priznaju i osude svoje greške i zločine počinjene u tom ratu. Esencija filma "Okupacija u 26 slika“ upravo je to – moraš se suočiti s vlastitim zlom, jer to donosi oslobođenje u svakom smislu. Willy Brandt je kleknuo u Auschwitzu.

U devedesetima je "Okupacija" bila na lošemu glasu u Hrvatskoj jer je, po jednima, sadržavala antihrvatski naboj, premda su drugi branili film time što je Hrvat glavni junak i njegovo priključenje pokretu otpora simbolizira otpor Hrvata za vrijeme (fašističke) okupacije. Sjećate li se tog vremena i kako ste doživjeli kontroverze?
- U sceni masakra u autobusu, koji su izvele lokalne ustaše, inače obiteljski ljudi, ustaša-egzekutor je postavio pitanje "Tko su ovdje Hrvati?“. Digao se jedan zatočeni mornarički oficir i sav uplašen rekao: "Ja sam Hrvat, ali nijesam s vama, izrodi!“ U tom liku nalaze se autori filma Mirko Kovač i ja. Naravno, tu je i obitelj kapetana Balda. On je u jednom trenutku, kad je to gnjusno zlo poprimilo neslućene razmjere i dovelo u pitanje što je to čovjek, izgovorio rečenicu: "Priključujem se pokretu otpora, jer je zlo veće od bilo koje politike.“

Scena (ustaškog) masakra u autobusu na određeni je način preslik filma – istovremeno glasovita i zloglasna, a vaši filmovi su upravo građeni na kontrastima (zločin-ljepota, eros-thanatos)...
- Gotovo cijeli svoj opus posvetio sam filmskoj analizi. Zanimalo me na koji način se ljepota, mir, dostojanstvo i obitelj u određenim historijskim periodima polako mijenjaju i pretvaraju u suprotnost. Pretvaraju se u čamotinju, u beskrajno i nezaustavljivo propadanje i na kraju u očekivano zlo, ubijanje, rušenje, bestijalni oblik koje ljudsko biće poprima. Svojevremeno sam u prvim danima mog profesionalnog bavljenja filmom napravio film "Poslije podne puška“ o jednom zatvorenom splitskom dvorištu u atmosferi ljetnog poslijepodneva u kojem se pravi zločin nad pticom bez ikakvog razloga. To je onaj zločin bez povoda, zločin koji je sam sebi svrha.

Film je do danas vrlo značajan i nalazi se u selekciji njujorškog muzeja suvremene umjetnosti. Prikazuje se u selekciji značajnijih kratkih filmova diljem svijeta. On je po svojoj unutrašnjoj konstrukciji vrlo sličan "Okupaciji“. Suprotnost toj potrebi, da se iz koji put nejasnih razloga čini zlo, nalazi se život u kojem su ljubav i eros vrhunac našeg života i uopće bavljenja umjetnošću. Uvijek se zlo i mržnja, ljubav i erotika nalaze sasvim blizu jedan drugoga. Oni su na čudesnoj granici, međusobno udaljeni jedan korak. Zato moramo imati hrabrosti i kulturu da prijeđemo na drugu stranu, gdje se nalazi puni život bez mržnje. U područje čiste ljubavi i erosa.

Na raznorazne interpretacije scene i filma potiče i činjenica da je to isti autobus iz "Ko to tamo peva" Slobodana Šijana koji je, vozeći za Beograd, na kraju stradao od fašističke bombe...
- Autobus je za potrebe snimanja "Okupacije" kupljen u Sloveniji i scenografija ga je dotjerala za potrebe snimanja filma. Prije nekoliko godina jedan fotograf me odveo u Jadran film i želio slikati upravo u tom već legendarnom autobusu koji propada jednako kao što propada Jadran film. Ima u tome neke simbolike.

Mislite li da bi se takva scena mogla snimiti danas u ex-YU filmu, odnosno bi li izazvala još veće kontroverzije nego onda?
- Takav film je nužan i ja sam za film spreman.

Mnogi vaši filmovi su snimljeni u Dalmaciji (Dubrovnik, Split). Koliko su se ti gradovi promijenili od vremena kad ste u njima snimali, a gdje se sada snimaju strane produkcije?
- Radio sam dva filma o Splitu. Kao amater u Kino klubu jedan od prvih filmova koje sam napravio zvao se "Splite, grade“. Scenarist je bio Kleme Dorado, a snimatelj Duje Bonačić - štroker i olimpijski veslački pobjednik u četvercu na pariće na olimpijadi u Helsinkiju 1952. godine. Drugi film sam već radio kao profesionalac početkom sedamdesetih godina u vrijeme kad je predsjednik grada Splita bio legendarni Jakša Miličić. Po scenariju književnika Živka Jeličića zvao se "Rad zida grad“.

Taj film je obišao dosta festivala i bio nagrađen na specijalnom festivalu takvih filmova u Londonu. Želja mi je napraviti cjelovečernji dokumentarni film o Splitu u kojem će glavnu ulogu imati četiri strane. Marjan sa zapada je kao pluća grada (ne daj bože, da se zapali), rijeka Jadro sa istoka je izvor života za Split (ne daj bože, da presuši). S juga je more kojim je Split spojen sa cijelim svijetom, a sa sjevera veličanstvena planina Kozjak, koji je stoljetna tvrđava obrane od svih prirodnih i neprirodnih nepogoda. Po meni i mnogima Split je zaista od antike do danas centar svijeta.

Živite u Pragu. Vide li se Hrvatska i hrvatski film bolje odatle, izvana?  
- Ja pripadam producentskoj kinematografiji i smatram da film po svojoj prirodi prvenstveno pripada kinu, gdje se plaćaju ulaznice. Za cijenu karte autor mora gledatelju dati više nego zadovoljštinu. Prodorom videa danas je, na žalost, nestao taj imperativ. Film se navodno "demokratizirao“, pa je svakome dozvoljeno da snimi film. Naravno da ima tu vrijednih i uspješnih filmova koji pokušavaju nastaviti tradiciju producentskog filma. Mislim da je edukacija budućih redatelja na vrlo niskim granama zbog poplave tzv. Filmskih akademija, ne samo kod nas i na tlu bivše Jugoslavije, nego u cijeloj Europi. S time sam dobro upoznat.

To su, ustvari, samo kursevi predavača i profesora koji nisu napravili niti jedan film. Mladi ljudi su slabo educirani, lutaju praznim prostorom i pokušavaju svim silama dobiti novac iz filmskih centara posijanih po cijeloj Europi. I to su jedini novci, državni novci, koji omogućuju kakvo-takvo probližavanje kameri. Jedno veliko ništa kruži Europom od dobro educiranih i spretnih pojedinaca koji savršeno ispunjavaju obrasce filmskih fondova. Putuju po svijetu po takozvanim filmskim radionicama za produkciju i dramaturgiju, skupljajući bodove za natječaje mnogih filmskih centara. Zamislite danas Fellinija koji sa svojim scenarijem trči od ljetovališta do ljetovališta, gdje se nalaze neki slučajno izabrani dramaturzi koji čitaju njegov scenarij i daju mu primjedbe.

Potom on to ispravi i dobije očekivane bodove. Interesantna je još jedna činjenica da u Hrvatskoj ima 54 fiĺmska festivala na kojima svaki od tih filmova o ničemu dobije pokoju nagradu. Jednostavno u kinematografiji mora postojati autoritet profesije, autoritet producenta koji je odgovoran za uspjeh filma kod publike. Novi film, kao nekad, dobijali bi samo autori koji su imali tzv. uspješnice. Sve ostalo treba pripadati Kino klubovima i tzv. art-kinima.

Veterani ex-YU kinematografije Veljko Bulajić i Antun Vrdoljak snimaju nove filmove. Kad ćete vi opet stati iza kamere?
- U vezi jednog spomenutog redatelja mogu reći samo to da mi dugujete sto kuna. Naime, to je kazna za svakoga tko spomene njegovo ime u mome prisustvu. Do sad je sakupljeno dosta novaca, jer je posljednjih 30 godina jako popularan. Većinu novca smo dali u dobrotvorne svrhe, a priznajem nešto smo malo i popili. Ja sam neprestano u nekom filmu. Duže vrijeme se vrše pregovori o filmu "Caruso“. Moj je životni san da ga realiziram u tzv. širokim kadrovima.

Naime, Hrvatski filmski centar me odbio s obrazloženjem, da nemaju novaca za moje "široke kadrove". Iako nikad prije nisam čuo za estetsku kategoriju "široki kadar“, sad je prihvaćam i širim u mojim predavanjima studentima. Spremam i film “Djeca Kozare” o egzodusu nesretne djece i civila u Drugom svjetskom ratu. Bit će to film o zlu koje se, na žalost, vrši nad djecom u gotovo svim ratovima do danas. Možda još više o nesebičnim i gotovo herojskim ljudima koji preživjelu djecu spašavaju na razne načine, po cijenu vlastitog života.

Kako je moguće da nikoga iz Hrvatske i regije ne interesira povratak jednog od najpoznatijih redatelja?
- Ne mislim da moj takozvani povratak nema interes kod publike. O tome govori velika posjećenost predavanjima i projekcijama mojih filmova. Međutim, sasvim sam siguran da je moj odlazak iz hrvatske kinematografije bio djelo upravo mojih kolega koji su upotrijebili političku situaciju i ratno stanje da bi me izbacili iz hrvatske kinematografije. Kad sam se pokušavao od 2000. vratiti, više nije bilo šanse. Jedna grupa koja je završila studije na zagrebačkoj akademiji postala glavna u podjeli sredstava ministarstva kulture i filmskog centra.

Kako sam u više navrata govorio i polemizirao sa sistemom, koji je bio toliko zatvoren medju nekolicinom autora te generacije, zbog njihova straha da se nešto ne poremeti u financiranju njihovih filmova, nisam uspio ući u taj krug sve do danas. Slao sam scenarije "Carusa“ i filma "Sestre“ po književniku Sibe Miličiću. Potom su studenti tzv. "praške škole“ (Grlić, Marković, Paskaljević i ja) poslali zahtjev za snimanje omnibus-filma vezanog za Dalmaciju. Među njima je bio moj kratki film "Fatima“ s događanjem u Škripu na otoku Braču. Niti on nije bio dovoljno dobar za spomenutu školu koja raspoređuje financije. Na kraju sam htio za Kino klub Split napraviti kratki film "Mortadela“ o ljubavi čovjeka i magarca u Dalmatinskoj zagori po priči Frane Krnića.

Scenarij sam napisao na nekoliko stranica, a negativnu recenziju na mnogo više stranica od mladog, nadobudnog studenta spomenute akademije. Održao mi je lekciju o dramaturgiji kratkog filma. Da bi se napravio kratki film, dovoljna je u scenariju samo jedna rečenica. Čak je književnik Ivica Šodan poslao zahtjev za financiranje pisanja scenarija po njegovom romanu "Diadema“ o ljubavi šepavog mladića i prelijepe francuske Židovke kod Zadvarja u vrijeme izgradnje prve hidroelektrane Kraljevac na rijeci Cetini. Ante je želio da ja to režiram i sasvim sam siguran da je samo zbog mog imena odbijen taj mali novac koji bi omogućio da zajedno napišemo scenarij po tome izvanrednom romanu. To je prelilo čašu i odustao sam od napora da se preko filmskog centra vratim u hrvatsku kinematografiju. Zar neće biti apsurd da "Caruso“ bude češki film na dalmatinskom dijalektu?

Naslovnica Kultura