Scena Kultura

POST-FESTUM SARAJEVA

Bobo Jelčić, redatelj filma 'Sam samcat': Birokracija je trajni problem svih ovdašnjih sustava

POST-FESTUM SARAJEVA
Ona je država za malog čovjeka, država na terenu. Političari koje vidi na vijestima na TV-u njemu su nedokučivi. Praktična država za njega je službenik u nekoj instituciji, ili u banci. A taj kontekst ili okruženje mi je važno ako se želim baviti nečim suštinskim, bez toga ne mogu.

Pet godina je trebalo čekati na povratak Bobe Jelčića filmskoj režiji nakon “Obrane i zaštite“ (2013.), ali čekanje se isplatilo. Jelčićev film “Sam samcat“ bio je jedan od najboljih iz konkurencije sarajevskog festivala na kojem se premijerno i s uspjehom prikazao, dobivši hvalospjeve kritike i publike.

Zašto toliko duga pauza između dva filma? Biste li snimali češće da možete ili vam je ovako optimalno?
- Baš sam s kolegama nedavno razgovarao na tu temu i zaključio kako je ta pauza svakako preduga. Moralo bi se moći kraće i brže. Bez obzira na dugotrajne skupljačke radnje oko financija filmova i goleme predradnje koje se moraju obaviti za samu pripremu, trebali bi nastojati snimati ih brže. Naprosto da autori ne ispadne iz radnog ritma.

Tri godine od jednog do drugog filma - to bi bilo sasvim OK, možda i manje. Što se tiče konkretno mene, ja imam i pomalo specifičnu situaciju, jer paralelno radim kazalište. Ovu sezonu sam imao dvije predstave - Kerempuh i JDP u Beogradu - te profesuru na akademiji, tako da je moja pauza ispunjena drugim aktivnostima. Ali, bez obzira na sve – slijedeći filmski projekt ću nastojati napraviti za manje vremena.

U međuvremenu ste se pojavili i ispred kamere, primjerice u kratkom filmu “Gdje se vrabac skriva kad je hladno“. Kako se osjećate ispred kamere? Proradi li u vama redatelj u tim trenucima i poželite li režirati svoju scenu?
- To sam radio i u “Novinama“, pa se već osjećam “iskusno“. Ništa specijalno, probam se ne osjećati redateljski, i ne praviti se pametan, niti sugerirati, čak i ako imam vlastito redateljsko rješenje. Nastojim, glumački koliko to mogu, odraditi zadani zadatak. Eto, probam osjetiti kakao se glumac osjeća, da bih ja to znao prepoznati u vlastitom radu s njim. To je svakako najvažnija motivacija zašto sam uopće pristao na to.

Koliko vam znači pozitivna strana kritika filma “Sam samcat“, poput one u “Screen Dailyju“?
- Raduje me zato što je ničim neopterećena. A u isto vrijeme je temeljita i analitična. Slično iskustvo imao sam s predstavama koje su igrale po velikim svjetskim festivalima. Dođeš negdje gdje te niko ne poznaje, niti je gledao išta što si radio, dakle potpuno je nevin i čist u odnosu na tebe i tvoj rad. To otvara prostor za objektivan kut gledanja, bez opeterećujuće prošlosti, ma kakva ona bila. Ugledne časopise da i ne spominjem - to puno znači za daljni život filma...

Dakle, strana kritika otvara vrata stanih distributera?
- Da, naravno, što je časopis ugledniji, to je interes veći. Evo, producenticu Zdenku Gold su već zvali distributeri iz skandinavskih zemalja, pa se sprema na pregovore s njima. Naša “sales“ agencija “Luna medija“ veli da nekoliko nadolazećih festivala pokazuje veliki interes za film.

Film je premijeru doživio na Sarajevu umjesto Puli. Nije do Pule bio posve gotov ili smatrate da je natjecateljski/regionalni program Sarajeva važniji od nacionalnog Pule pa ste željeli tu imati premijeru?
- Nije bio gotov, završavali smo neke stvari svega nekoliko dana prije. Tako se poklopilo, ali Pula nas svejedno čeka, kad tad. Naravno, ako nas selektira. No, Sarajevo i Pula međusobno ne kolidiraju. Vidjeli ste po Nuićevom filmu.

U konkurenciji Sarajeva bila je i “Obrana i zaštita“, na koncu se Bogdan Diklić okitio Srcem Sarajeva za najboljeg glumca, a film dobio specijalnu nagradu žirija. Je li sad bio red na vas za režiju? Jeste li odmjerili konkurenciju, tj. pogledali neki film iz natjecateljskog programa?
- Nisam, jer nisam stigao, ali namjeravam to svakako napraviti jer je konkurencija doista vrlo jaka, i gledajući samo po autorima ima sigurno dva-tri filma koji bi mi se po svemu sudeći mogli jako dopasti. Što se tiče nagrada, o tom ne odlučujem pa o tom niti ne mislim, niti se tim opterećujem, šta će bit – bit će.

Kako je hrvatski film stajao 2013. u odnosu na regionalni i kako stoji danas?
- Pa mislim da i tad i sad stoji dosta zadovoljajvajuće, ako uzmemo u obzir samo regiju. Da sad ne govorim da bi pobijedio u toj utakmici. Mislim tu prije svega na recentne uspjehe na važnim festivalima zadnjih nekoliko godina, zatim na sređen sustav financiranja, na poticanje mlađih autora itd. Eto, jedina boljka je box-office, gledanost, ali i to će se vjerujem popraviti u budućnosti.

Mislite li da bi neki strani gledatelj mogao vaš film zamijeniti npr. za rumunjski?
- Mislim da ne bi. I da je takvo etiketiranje dosta površno. Ne oduzimajte nikom ono što je dugotrajno gradio. Moji filmovi, a to sam već naglasio više puta, proizilaze iz mog svekolikog kazališnog rada koji su često uspoređivali s filmskim. A filmski jezik kojim se služim je logičan nastavak istog. On je rezultat jednog dugog procesa, i svakako bi bilo nemoguće da je tek proizvod olako zadane forme. Dođite to provjeriti u kazalište. Sve ostalo me ne zanima, posebice ne usporedbe s Rumunjima, ali i braćom Dardenne. To je nova referenca.

“Sam samcat“ ima dodirnih točaka s “Obranom i zaštitom“ Hrvatsko društvo, od birokracije s pripadajućim službenicima, čekaonicama i uredima do veza i poznanstava, vaša je inspiracija?
- Ne, nego činjenica, kontekst u kojem živimo. Background. Birokracija je amblem našeg sustava i sustava u kojima smo živjeli. Ona je država za malog čovjeka, država na terenu. Političari koje vidi na vijestima na TV-u njemu su nedokučivi. Praktična država za njega je službenik u nekoj instituciji, ili u banci. A taj kontekst ili okruženje mi je važno ako se želim baviti nečim suštinskim, bez toga ne mogu.

U “Obrani i zaštiti“ za izvjesnog Dragana samo čujemo, a ovdje se izvjesni Josić pojavljuje. Jesu li to donekle iste osobe?
- Moglo bi se o tome spekulirati. Ako bismo pojednostavili i svodili. Obojica imaju neku moć, ured s tajnicom ispred, i obojica su spremni na pomoć izvan sustava. A sve to se nadovezuje na prethodni odgovor – birokratizacije unutar i izvan sustava. Učinovnočavanje posla, hobija, svakodnevnog života. Bez razlike.

Film je ispod površine drame o razvodu dosta političan, zanimljivo je da s TV-a stižu vijesti o “Lex Agrokoru“...
- Agrokor je prepoznatljiv folklor, svakodnevna doza naviknute napetosti, rutina TV emisije, kao auti što prolaze. Medijska hipnoza, samozaborav. S druge strane, jedna intimna priča koja se upravo događa pred našim očima se politizira, što je, naravno, duboka ironija na društvo kome i u kome se to događa. I politika sama, kao i intima koja se politizira, na jednak se način nužno prostituiraju. Počinju pokazivati vlastito naličje.

Asghar Farhadi je u Sarajevu rekao kako je uvijek mislio da će najprije raditi na filmu, ali je završio u kazalištu. Vi ste prošli obratan put. Mislite li tako bolje, prije kazalište a onda film?
- Za mene je taj put bio logičan. Kazalište kao ishodište svega prikazivačko-pokazivačkog. Odnos licem u lice s glumcem. Kontinutet bivanja u fiktivnoj situaciji. Za mene je to svakako bolje, ali dopuštam da nekom nije. Taj redoslijed – kazalište pa film. Ali, naravno, razumijem ako neko ima svoj put, makar bio i obratan.

Također, Farhadi smatra da je uvijek riskantno stavljati kazalište na veliki ekran jer jednostavno nemate isti osjećaj. Kako vi na to gledate?
- Potpuno se slažem. Kazalište je kazalište, film je film. Svako ima svoj jezik, i dobro je da je tako. Nema razloga da se to miješa i da bude drugačije. Miješanje, u bilo kom smislu i obliku, ta dva velika sistema uvijek djeluje pomalo hibridno.

Bi li se “Sam samcat“ mogao postaviti na kazališnim daskama?
- Bi, ali bi ga ja već postavio da je za to bio. Mislim da je film njegov autentičan, ili barem autentičniji prostor.

Naslovnica Kultura