Scena Kultura

'TERET'

Ognjen Glavonić, redatelj filma za koji je Leon Lučev osvojio Srce Sarajeva: Naš problem je nesuočavanje s istinom, ne s prošlosti

'TERET'
Ove države su nastale na temelju nesuočavanja s istinom, ne s prošlosti. Nesuočavanja s činjenicama. Mislim da to desetljetno obesmišljavanje istine samo stvara veći broj onih koji žele živjeti u laži i žele živjeti u ovome što mi imamo ili bolje reći nemamo. Mislim da su naši vladari u tome potpuno uspjeli.

Čim je premijerno prikazan u Cannesu, izvrstan film Ognjena Glavonića o vozaču koji vozi misteriozni teret od Kosova do Beograda za vrijeme NATO bombardiranja 1999. dobio je poziv za Sarajevo. “Teret“ je ovih dana upravo na Sarajevo Film Festivalu i doživio regionalnu premijeru. Glavonić smatra kako kod nas nema boljeg mjesta od SFF-a da film započne svoj život. SFF je za regionalnu kinematografiju broj 1, jer “ovdje će ga vidjeti najviše ljudi“.

- Ne samo obični ljudi nego i novinari, mediji, ljudi iz industrije i osobito ljudi s drugih festivala. Najveći broj ljudi dolazi u Sarajevo – veli Glavonić, čiji film već ima distributera za Srbiju i Hrvatsku, ali nije nacionalni kandidat za Oscara.

- Da bi bio kandidat, film mora igrati u domaćim kinima minimalno dva tjedna. Mi ćemo to prepustiti za sljedeću godinu jer kandidat za Oscara se bira krajem rujna, a film će u kina tek u studenom ili prosincu.

Zašto niste baš radi toga pogurali premijeru?
- To bi mogli izvesti jedino nakon Sarajeva. No, mislim da je smrt pustiti ovakav film u kina preko ljeta. Tako da ćemo biti u konkurenciji za tu nominaciju tek sljedeće godine. Za Oscara 2020. godine. Mi smo već dobili i distributera u Americi, od ožujka 2019. će film biti prikazan tamo. Prvo na festivalima, a onda ćemo, dakle, imati i kinodistribuciju. O tome nisam ni razmišljao, mislio sam da je to skoro nemoguće. Imamo super distributera koji jako vjeruje u film. Lijepo je imati takve suradnike.

Je li vaš dokumentarac "Dubina 2" bila priprema za “Teret“?
- Svaki film je bio priprema, a sve je vodilo prema ovome. Ja sam ideju za ovaj film dobio još 2009. kad sam čuo za taj slučaj. Ali, tada sam imao ideju za kratki film. Studentski. Odgovorili su me od toga, nisam to mogao niti znao. Problem je bio koju formu odabrati, i koji stil. Koju dramaturgiju koristiti za ovakav film. I onda sam se opet toga sjetio tek 2011. Tad sam radio samo kratke igrane filmove. Možda je ovaj film najsličniji tom diplomskom filmu koji sam snimao prije sedam godina te mi je najveći strah sada bio kako raditi s glumcima.

Jer sam se pet godina bavio samo dokumentarnim filmom. Za mene je to i dalje neki narativni minimalizam u “Teretu“. Tako da sve te nove priče, nova svjedočanstva, novi dokumenti, do kojih sam dolazio istraživajući i čekajući igrani film, nisam to htio trpati u scenarij koji se dešava u toku jednog dana, i gdje pratim jednog čovjeka. Nepoznati teren. Tako je nastala “Dubina“. Taj materijal je počinjao dobivati svoj glas.

Razmišljao sam o tim svjedočenjima i zamišljao sam te prostore gdje se to dogodilo i tako. Ono u čemu mi je pomogao dokumentarac je što su ljudi mislili da ja mogu napraviti "Teret". Da to može biti drugačiji film. Da ja mogu prenijeti takvu priču na film. "Dubina 2" mi je najviše pomogla da "Teret", kada sam mu se vratio nakon premijere dokumentarca, očistim od gomile stvari koje sam sada dokumentarcem već rekao.

Spominjete razne dramaturgije, kutove gledanja. Znači, mogao je film biti drukčiji?
- Mogao je biti eksplicitniji, više vjeran priči. Mogao je biti film o jednom događaju, slučaju. O jednim ljudima, o jednoj zemlji. Trudio sam se da što više konteksta izbacim i da što više informacija ne izbacim, nego ograničim tako da dobijem na sudjelovanju svake osobe koja taj film pogleda. Odakle god ona dolazila, tj. o njegovu ili njezinu unošenju sebe u taj film.

Kako su, recimo, ljudi doživjeli film u Beogradu, na Kosovu. Je li bilo negativnih reakcija, prijetnji ili nešto slično?
- "Teret" još nitko nije vidio ni u Beogradu ni na Kosovu. Čim je objavljeno da film postoji i da će biti u Cannesu, tada su se javili mnogi sa željom da se taj film...

Zabrani?
- Ne, bilo je tih nekih luđaka koji su zahtijevali od Ministarstva da povuče film iz Cannesa. Drugi su, pak, preko filma napadali Filmski centar Srbije i Ministarstvo kulture koji su filmu dali novac. Ne veliki, ali su dali na kraju. Ja nemam problem s ljudima koji imaju svoje mišljenje o filmu koji nisu gledali, ali ne i onima koji zahtijevaju neku kaznu za njegove autore. Iako, to sam donekle i očekivao.

Zar su baš tražili kaznu?
- Uvijek imaš te neke prijetnje po komentarima, po Facebooku i to, ali meni to nije ništa...

Što je konkretno bilo?
- Ma ništa. Mislim, ništa čemu bi trebalo davati na važnosti. Mislim da bi to bio zapravo veći problem takvim osobama davati na važnosti.

Bilo je i reakcija na "Dubinu 2"?
- Znaš u čemu je stvar. Mislim da se, barem u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji, na dokumentarce gleda kao na nešto što nije film. “Dubina“ je bila O.K., to je dokumentarac. To može. Tu je veći ipak prostor slobode. Igrani film ipak više smeta, sudjeluje više ljudi, pa poznati glumci, pa fikcija, svi doživljavaju da ti fikcijom stvaraš, kako da kažem, da sa namjerom lažeš. Za mene i dokumentarni i igrani film jesu fikcija. Ali s "Dubinom" je bilo istih takvih reakcija kad je film bio u Berlinu. Isto prijetnje, buka. Buka koja se proizvodi samo da se o tome ne bi razgovaralo na određeni način. A ja želim nešto reći u tih 90 minuta.

A ta buka služi samo zato da se uguši razgovor o toj temi. I da se film ne pogleda, da se “upozore“ oni koji bi ga išli vidjeti. “Dubinu“ smo odmah nakon Berlina prikazali u deset gradova u Srbiji. I na Kosovu. Svi ljudi koji su došli gledati film vidjeli su da to nije ništa opasno. I da film nije tema, ili jedna stvar. S te strane je to meni stvarno značilo jer u Srbiji je za taj slučaj putem filma prvi put čulo, ne znam, 300-400 klinaca. No, film nije prikazan na TV-u i nije išao u distribuciju nigdje. S te strane, nije došao do nekih ljudi koji o tome ne znaju ništa.

"Teret" očito hoće…
- Nadam se da hoće. Obično je problem s ovakvim temama “spoilanje“. Ti si ga gledao i znaš da je to između ostalog ipak film. To je triler i misterij, stvara tenziju. Ali, sve piše u naslovima i svi sve znaju, a nitko nije pogledao film. Time se film svede na jednu stvar. A ja mislim da taj film nije to. Da je to možda kontekst u kojem se film odvija. A to je nešto sasvim drugačije. Problem je i to što se time navodi ljude da će gledati neki ratni film, akcijski film.

Neku opasnost. Onda ljudi dođu i vide neki spori, dosadni film u kojem se ne događa mnogo stvari. Možda izađu razočarani, možda netko dođe pogledati akcijski film. Igra se na to da je to ratni film, da je to film o nekom zločinu. Mislim da ta vrsta reklame nije fer prema filmu, tj. onome što on zapravo jeste... to je jedino što mi smeta. Ali, naravno, neka svatko piše što želi. Ne mogu se još i time baviti.

Kad smo se već dotaknuli žanrova, “Teret“ nije akcijski triler, ali u postavci kao da jest, svojevrsna “Nadnica za strah“…
- Nisam gledao taj film, ali rekli su mi da je razlika u tome što vi tamo znate što vozači prevoze i to stvara tenziju, jer prevoze dinamit, zapravo nitroglicerin. Mislim da tenzija može nastati i kad ne znate što prevozite. I kad se pitate što je u kamionu. Mislim da je ta tenzija bila neophodna za ovakav ritam filma koji jeste malo snolik, da tako kažem, navodi na san. Ta tenzija koja je ispod svega je bitna i za film i za glavnu priču i za nešeg lika, ali to je tenzija koja dolazi iz njega. Mislim da publika na početku filma zna koliko i sam lik, otkriva informacije kad i on.

Samim time je identifikacija snažnija. To da pratimo njegove korake i budemo u njegovim cipelama. Mislim da je to jako bitno za ovu priču i da je to bitno za sve priče koje se bave ovim temama. Stavi se na moje mjesto, stavi se u moj položaj. Mislim da je jako bitno da se ljudi zapitaju i suoče s problemima, kao i glavni lik, i baš kada se i on s njima suoči. Mislim i da to stvara puno veće razumijevanje i empatiju. Ne samo prema liku, nego i prema drugome, tko god taj drugi bio.

Na sarajevskom festivalu postoji program koji se zove "Suočavanje s prošlošću", a što radi i “Teret“.
- Mislim da film i je dio tog programa. "Dubina 2" je bila dio natjecateljskog programa i dio "Dealing with the past" programa. Ja sam tamo održao razgovor o tome kako je film napravljen. Ja uvijek kažem, za mene to nije suočavanje s prošlošću, za mene je to razgovor, artikulacija mojih ideja o prošlosti. I to ne samo o ratnoj, što uvijek pokušavam naglasiti, ovo je film o naslijeđu prošlih ratova, ali i o naslijeđu Drugog svjetskog rata. Samim time je to film o tome što jedna generacija ostavlja drugoj. Što su naši roditelji ostavili nama, a što će naslijediti naša djeca. Kakvu zemlju i kakve vrijednosti.

Govoreći o naslijeđu Drugog svjetskog rata, u filmu je Sutjeska ugravirana na upaljaču oca glavnog lika koji kasnije vidi spomenik Sutjeske na razglednici…
- Kad sam razmišljao o tom filmu, to je, dakle, izašlo iz pitanja što jedna generacija ostavlja drugoj. I koji su razlozi da netko ode u rat i da ostavi ženu i dijete kući i prihvati takav posao. Iz tih pitanja je nastao ovaj film. Ovo što ću reći je “spoiler“. I sam znaš da glavna motivacija u filmu nije to da je lik neki zlikovac ili da sa namjerom sudjeluje u nekom zločinu. Na prvom mjestu mu je briga o obitelji. Drugi dio priče je to što jedna generacija ostavlja drugoj. Prva ideja je bila da to bude generacija mojih roditelja, koja je ja mislim ipak najodgovornija za sve što se dogodilo 90-ih, i za to što su točno oni nama ostavili.

Tu su ruševine jedne zemlje, ali ne samo to već i ruševne vrijednosti na kojima je prethodna zemlja stvarana i postojala. I ne samo to, nego i šutnja o tome tko je za to odgovoran. Tišina. Da bi film bio jasniji, potrebni su i ljudi koji su kroz antifašistički borbu i stvorili tu Jugoslaviju. Kroz rat s nacistima i fašistima stvorili su jednu zemlju. Kad sam to shvatio, i kad sam ubacio lik oca glavnog junaka, znao sam da se kroz njegov put kroz Srbiju moraju vidjeti ostaci te prethodne zemlje.

I zapravo je moj film o čovjeku koji je odrastao na antifašističkim vrijednostima, u zemlji koja je nastala na antifašističkoj borbi, čiji otac je sudjelovao u antifašističkoj borbi, boreći se protiv fašizma i nacizma, a koji danas shvaća, tj. onda kad se odvija radnja, shvaća da je dio fašističkog zločina. Filmom pratimo njegovo otkrivanje i osvješćivanje te istine o sebi, svom poslu, svojoj zemlji. Ali, film nije samo to, nego i što napraviti s tim, kako doći kući s tom spoznajom. Svojoj ženi i djetetu.

Na ovim prostorima ljudi žive u prošlosti, ali se s njom teško suočavaju. “Teret“ je film i o tome?
- Ove države su nastale na temelju nesuočavanja s istinom, ne s prošlosti. Nesuočavanja s činjenicama. Mislim da to desetljetno obesmišljavanje istine samo stvara veći broj onih koji žele živjeti u laži i žele živjeti u ovome što mi imamo ili bolje reći nemamo. Mislim da su naši vladari u tome potpuno uspjeli i da su stvorili takve države.

Leon Lučev kao stup smirenosti

U filmu se često spominje “drugo vrijeme“, i klinac i Leon Lučev se dotiču toga…
- Klinac njemu uzvrati. Prvo Leon to kaže. Ali ako si primijetio, svi razgovori između Leona i tog stopera su ustvari o ocu. O bendu, o tome što je bilo s tvornicom u kojoj više ne radi. A oni su trenutno u nečem novom, o čemu ne pričaju ili možda ne znaju kako. Taj odnos je dosta bitan za odnos koji Leon poslije ima sa svojim sinom. Pravim sinom koji mu glumi sina i u filmu.
Je li Lučev bio prvi izbor za ulogu?
- Da. Kad sam pisao scenarij, želio sam raditi samo s naturščicima, ljudima koji nisu glumci, ali kad sam sve stavio na papir, shvatio sam da imam dvije, tri scene koje su dramske i zahtijevaju glumca. U to vrijeme sam pogledao dva filma gdje mi je Leon bio super. O njemu ranije nisam razmišljao. Upoznali smo se četiri godine prije snimanja. Produkcija filma je bila jako duga i spora. On je pročitao scenarij i odmah pristao. Ja sam mu samo rekao da ne znam kad će film biti, ali da je to to. U te četiri godine smo se viđali i čak postali prijatelji i na snimanju je sve bilo fenomenalno. On je jako iskusan, a ja sedam godina nisam radio s glumcima. Dosta mi je pomogao. Snimanje je bilo jako naporno. Imali smo malo dana i malo novaca, a on je, na samom snimanju, bio stup smirenosti. Vidio sam da on ne paničari, a snimio je preko 60 filmova.

Naslovnica Kultura