Scena Kultura

POVRATNIK NA PULI

Eduard Galić, redateljski veteran nakon duže pauze ponovno iza kamere filma 'Za ona dobra stara vremena': Problem je što prošlost nikako da prođe

POVRATNIK NA PULI
Imaš osjećaj da je nešto što se dogodilo prije 15 godina da će se dogoditi i danas. Čak je prije 15 godina bilo manje želje za odlazak vani, a sad je puno više izraženo. Ljudi su mislili, s pravom i bez, da kod nas neće biti bolje, pa su već tad htjeli otići vani. Svaki film, kad radi se o prošlosti, ako je dobro ispričana priča, uvijek ima strahovitu refleksiju na sadašnjost.

Osamdesetdvogodišnji redateljski veteran Eduard Galić (“Crne ptice“, “Putovanje u Vučjak“, “Nepokoreni grad“) vratio se iza kamere nakon dugo vremena i snimio film “Za ona dobra stara vremena“ koji je premijeru doživio jučer na Pulskom festivalu. Galić je režirao film prema scenariju sina Dominika.

- Pročitao sam scenarij i vidio da je to jako dobro napisano. Poslali smo tekst i nekim mojim prijateljima dramaturzima, rekli da je dobar scenarij, nakon čega sam odlučio da ću snimati. Najviše me privuklo to što je rad s mladim glumcima, jer nisam dugo radio. Baš me to intrigiralo kako je, poslije toliko godina, kad je prošlo četiri-pet generacija od 2002. naovamo, raditi danas s mladima. Bilo je izvrsno – otkrio nam je Galić čija redateljska ruka nije umorna, što pokazuje neprekinuti uvodni kadar s kamerom iz ruke, a sigurno ga je pomladila i priča o mladima.

Je li vam mladenačka energija tih glumaca pomogla u režiji filma?
- Apsolutno je pomogla. Znate šta, malo je možda prepotetno s moje strane reći, ali ja sam se jako dobro uklopio s njima. U našem radu se nije osjećala generacijska razlika, to je klapalo kao da sam bio njihov frend iz kafića. Tako su se oni ponašali prema meni i ja prema njima, a po mom sudu su napravili odličan posao.

Scene seksa izgledaju prilično prirodno. Kako ste to uspjeli postići s mladim glumcima?
- Ništa specijalno, samo sam im objasnio kako bi to trebalo izgledat i oni su tako napravili (smijeh).

Možete li povući paralelu s ovim mladim glumcima i s legendama kinematografije s kojima ste radili (Fabijan Šovagović, Rade Šerbedžija, Mira Furlan…)? Ima li netko od njih potencijala da postane glumčina tog kalibra?
- Mislim da ima. Mislim da su me čak iznenadili koliko su bili dobro. Birali smo, tražili, organizirali audicije i audicije. Imali smo stotinjak glumaca u igri. Dobro, možda ne 100, ali 50.

Film ima socijalnu komponentu, odvija se 2002., ali nije se otad baš puno toga promijenilo za mlade u Hrvatskoj koji s fakultetskom diplomom rade u skladištu i imaju poriv za odlaskom vani…
- To je problem. Problem je što ta prošlost nikako da prođe. Imaš osjećaj da je nešto što se dogodilo prije 15 godina da će se dogoditi i danas. Čak je prije 15 godina bilo manje želje za odlazak vani, a sad je puno više izraženo. Ljudi su mislili, s pravom i bez, da kod nas neće biti bolje, pa su već tad htjeli otići vani. Svaki film, kad radi se o prošlosti, ako je dobro ispričana priča, uvijek ima strahovitu refleksiju na sadašnjost. Imaš osjećaj da je to nešto što se dogodilo prije, ali se događa i danas. Kako se ono kaže, ništa novoga pod suncem.

Hoće li vas ovaj film potaknuti da brže stanete opet iza kamere?
- Trebalo bi to biti već negdje krajem ove godine ili početkom iduće, film “Šesti autobus“ o Vukovaru.

Naslovnica Kultura