Scena Kultura

SVESTRANA DJEVOJKA

Kaja Šišmanović, mlada redateljica ispred kamere čak tri filma na FMFS-u: Bolje mi zvuči da sam hrvatski Samuel L. Jackson nego Hailee Steinfeld

SVESTRANA DJEVOJKA

“U tom smislu se ne želim ograničavati“, odgovorila je Kaja Šišmanović na naše pitanje kakvi su joj planovi za budućnost, odnosno hoće li se držati dokumentarističke forme ili bi rado stala iza kamere igranog filma. Bilo je to prije nešto manje od pet godina, u intervjuu povodom kratkometražnog dokumentarca “Kak' je doma?“, redateljskog prvijenca tada 19-godišnje Kaje o razvodu njezinih roditelja, nagrađenog na Zagreb Doxu.

Kaja se u međuvremenu nije ograničavala, dapače stala je i ispred kamere. Mogli ste je, recimo, gledati u seriji “Crno-bijeli svijet“, a ovih dana na FMFS-u, u programu “Ješke“, gdje Kaja glumi u čak tri kratka filma, “Partyju“ Ivana Stanića, “Sigurnom letu“ Alda Tardozzija i “Gdje se vrabac skriva kad mu je hladno“ dvojca Denis Lepur-Marko Stanić.

Odakle Kaja u glumačkim vodama? Kako je došlo do ovih angažmana?
- Sve je počelo sa “Crno–bijelim svijetom“, zvali su me na casting i slučajno sam prošla. Onda me Stanić pitao da glumim u njegovom završnom filmu, tad smo bili zajedno na godini, ja nisam radila završni pa sam imala vremena, tako smo napravili “Party“. Za “Siguran let“ zvali su me na casting, scenarij mi je bio sladak, pa sam probala i prošla. S Denisom i Markom spojio me Matko Burić, producent koji me se sjetio kad su oni razmišljali o toj ulozi. Jako mi je bio zanimljiv njihov scenarij i dobro sam se složila s dečkima, a njima se svidjelo što sam imala kratku kosu.

Izjavila si negdje da režiju “studiraš s prekidima“. Zašto prekidi? Zbog glumačkih zadataka ili?
- Uvijek je bilo zbog nečeg drugog. Da, serija mi uzima puno vremena, ali ima još stvari koje paralelno pokušavam, a nisam baš poznata po dobroj organizaciji.

Kako se osjećaš ispred kamere u odnosu na poziciju iza kamere?
- Opuštenije. Ispred kamere nemam stres jer je puno manji opseg stvari na koje ja trebam paziti, više je kao igranje, to uživljavanje, izaziva određenu nesvjesnost o okruženju, kad je dobro. Dok režija zahtjeva apsolutnu svijest o svemu, uvijek.     

Koliko kao redateljica možeš naučiti glumeći za druge redatelje?
- Vidim razlike u njihovim pristupima i efekte koje time postižu u filmu i to je jako vrijedno, moći razumjeti alate koje ljudi koriste. Kod svakog u radu primjetim i detalje na koje prije nisam naišla, na svakom setu otkrijem nove stvari za razmišljanje. 

A iz (svoje) glume i rada s drugim glumcima koje ćeš ubuduće sama voditi?
- Svojom glumom i kroz razgovore s drugim glumcima otkrivam faze glumačkog rada i procesa, pa mi se čini da ću puno bolje znati dati uputu i kakva treba biti, jer znam kakav je osjećaj dobiti je, i kako glumac mora djelovati da bi scena tekla. I još je super što u glumi znam kad griješim i znam kako griješim, pa ću znati i u režiji odmah izbjeći glumačke greške. Trebat će mi još neko vrijeme da iz teorije sve to stavim u praksu i nađem prave načine rada.      

Ispred kamere ostavljaš dojam da bi mogla biti hrvatska Chloë Grace Moretz ili Hailee Steinfeld. Je li gluma nešto čime bi se željela baviti paralelno s režijom?
- Kad sam rekla prijateljima da ima u Splitu festival sa tri filma u kojima glumim, rekli su da sam hrvatski Samuel L. Jackson, to mi je bolje zvučalo. Voljela bih se paralelno s režijom baviti stotinama drugih stvari, pa i glumom, dok god su scenariji zanimljivi.

Koliko te za svijet filma predodredilo to što ti je otac Davor scenarist, a majka Ljiljana dokumentaristica?
- Oni su mi dali temelje razumijevanja tehnologije filma iz kojih su se razvile ljubav i znatiželja.  

Kojem liku iz ova tri kratka filma je Kaja najsličnija i zašto? Radiš li na likovima i iz pozicije redatelja?
- Svaka ima sličnosti s nekim dijelom Kaje, kad sam zabrinuta djelujem kao Karla iz “Partyja“, kad me živcira obitelj reagiram kao Tina u “Sigurnom letu“, a malo sam i asocijalna, kao djevojka u “Vrapcu“. Sjetim ih se kad se nađem u takvim situacijama. Još nisam do kraja skužila kako glumački napraviti lika od nule, razmišljam o njima kao redatelj, ali mislim da svaki glumac režira svog lika, u većoj ili manjoj mjeri.

Živjela si osamdesete u “Crno-bijelom svijetu“, možeš li ih usporediti s devedesetima koje si živjela u stvarnosti i današnjicom?
- Osamdesete iz “CBS-a“ su opet univerzum za sebe, različit od osamdesetih u nekom drugom kontekstu, jer su projekcija autorovog doživljaja tih godina. Kulenovićeve osamdesete su šarene, emotivne, dobroćudne i zabavne i divno ih je živjeti. Moja stvarnost devedesetih bila je jednako šarena, puna izleta, prijatelja, crtića, šuma, svježih vrganja, plišanih haljinica, predstava, poklona, sviranja... Danas tražim oko sebe uzbuđenja i izazove, sve više shvaćam da sama radim svoj život i ne zamaram se totalitetom kao donedavno.

Koliko su ti osamdesete filmski bliske?
- Koliko su dobrih filmova dale.

Koji su ti najdraži filmovi osamdesetih?
- Volim “Istrebljivača“, “Brazil, “Arizona Junior“, “Seks, laži i viceovrpce“, “E.T.-ja“, “Povratak u budućnost“ i Indianu Jonesa.

A uopće? Kakvim filmovima stremi Kaja?
- Ne mogu izdvojiti najdraže filmove, u svakoj fazi paše mi nešto drugo, svaki film koji volim, volim iz drugih razloga, proučavam ih kad gledam i svaki mi da nešto novo. Slično tome, želim raditi različite filmove, u svakom nešto novo isprobati, nemam nikakvu fiksaciju na određenu temu, stil, žanr ili rod.

Kad smo dogovarali intervju i fotkanje, izjavila si da “snimaš cijeli dan“. Neki novi redateljski projekt?
- Ne sjećam se šta je točno bilo taj cijeli dan, ali trenutno završavam dva pilota. “Uživateljska emisija“ je TV emisija o raznim, svima dostupnim vidovima uživancije, a “Ljetovanje na Marsu“ je igrana serija, SF komedija horor.

Koliko ti je (bilo) teško zarolati nešto novo nakon prvijenca “Kak' je doma?“ u smislu uspjeha i originalnog pristupa filmu? Je li ti to stvara(lo) opterećenje?
- Još od tad nisam baš uspjela nešto zarolati, radila sam puno, ali uspjeh kasni. Što se tiče pristupa filmu, nemam problema s originalnim, “Kak je doma?“ bio je tada, takav, specifičan i neponovljiv. Zapravo je bila slučajnost, cijela situacija, sami film, a i njegov uspjeh. To me je donekle opterećivalo, jer je valjda postavilo letvicu očekivanja visoko, a meni se činilo da nisam dovoljno vješta da ju odmah nakon toga dignem još. Sad me takve stvari manje brinu, ganjam samo vlastita očekivanja.

Uglavnom, ne misliš se u potpunosti prebaciti ispred kamere i odustati od režije?
- Apsolutno ne!

Naslovnica Kultura