Scena Kultura

SVEUČILIŠNI UDŽBENIK

Vlado Zrnić predstavio knjigu 'Slika-pokret-film': Naracijom oblikujemo divlju prirodu paranoje

SVEUČILIŠNI UDŽBENIK
Fikcija je proces uspostavljanja svijesti i prirođena je čovjeku dok naraciju svladavamo, učimo o njoj i pokušavamo s njome oblikovati divlju prirodu vlastite paranoje. Naracija je u srži jezika. Jezikom se služimo da bi fikciju ukrotili naracijom. U filmu naracija je tehnika pripovijedanja.

Redoviti profesor na Odsjeku za film i video UMAS-a Vlado Zrnić predstavio je sveučilišni udžbenik “Slika-pokret-film“ u Gradskoj knjižnici Marka Marulića. “Slika-pokret-film“ predstavlja skup znanja o razvoju pokretne slike i umjetnosti filma u sklopu likovnih praksi i svijesti o izravnoj percepciji.

- Radi se, naime, o sveučilišnom udžbeniku za studente medijske umjetnosti i filma na UMAS-u. U suštini, namijenjena je svima koji žele znati nešto više o porijeklu filmske umjetnosti kroz promišljanje o razlici između automatske reprodukcije slika i artikuliranog izraza. Na promociji u gradskoj knjižnici “Marko Marulić“, osim studenata UMAS-a, došli su članovi Kino kluba Split i ljudi koje interesira film – ističe Zrnić i koristi priliku da se zahvali upravi knjižnice, Tomi Šimundži na njegovom entuzijazmu i zalaganju te teoretičaru filma dr. sc. Brianu D. Willemsu s Filozofskog fakulteta koji je uz njega predstavio knjigu.

- Ima već desetak godina da sam planirao i krenuo s pisanjem skripte za moje kolegije. Iz tog materijala rodila se ideja o udžbeniku bez definicija i nečega što se treba naučiti. Dovoljno je znati jer se ne radi o prirodnim znanostima ili primijenjenoj umjetnosti već umjetnosti kao takvoj. Estetika umjetnosti počiva na poetici i nadahnuću. “Techne“ je samo sredstvo i alat s kojim zalazimo u tajnu ljudske egzistencije. S druge strane, ovo je udžbenik za gimnastiku mozga, a ne za računske operacije – kaže Zrnić.

Kako knjiga, između ostalog, govori o percepciji filmske slike, što mislite postoji li tajna veza između filma i slike na zidu 35000 godina stare špilje Chauvet iz Herzogovog dokumentarca na kojoj naslikani lavovi gone krda bivola?
- Slika na zidu krajnje prostorije u pećini Chauvet je grandiozno likovno djelo ljudskog genija. Tu vidimo kontinuitet prijenosa radnje ne toliko različitim od načina na koji se to odvija u filmu. Vizualni narativ, odnosno pripovijedni siže je tamo u potpunosti podređen kretnji. Ta mi se slika često vrti po glavi. Razmišljam da su ljudi onog vremena bili podređeni jednoj prirodnosti koju smo mi malo zaboravili, prestali smo je razvijati. Dok su slikali u toj tami imali su viziju, a vizije nisu statične slike našeg mozga, već mentalne predstave nastale u putanji svijesti.

Slika o kojoj govorite je upravo takva predstava. Vizija se ne može zaustaviti, nije zaustavljiva. Uz poznati pojam vremena opstoji vremenost, onaj stalni proces strujanja informacijskog protokola svijesti. To je područje ontologije i nevidljivih sila koje stvaraju svijet. To je, ujedno, prostor djelovanja umjetnosti - tko dohvati tu nevidljivu struju i s njom osvijetli slijepo polje slike njemu se divimo i slavimo ga.

Pozivate se na Ivana Martinca koji kaže da se pokret u filmu može dogoditi i između dvije fotografije. Što to znači?
- Jedan kadar ko nijedan. Tek s onim drugim pravimo razliku od prethodnog, razlika koja nas uvlači u područje metonimije, u svijet interpretacije i čuda, ali i jedne intuitivne logičnosti. Kad spominjete Martinca, njegovi su filmovi i dalje “tabula rasa“ za običnu publiku, ali rekao bih i za veliki dio hrvatske teorije filma. Razlog je u rezu čime se postiže fenomenološki učinak filma na ljudsku svijest. Taj učinak remeti običnu percepciju: ili joj nije jasan ili je ometa. Martinac je filmu pristupio s posebnim posvećenjem jer nas percepcija te razlike između dva kadra gravitacijski uvlači u prostor fikcije.

U čemu je, po vama, razlika između procesa fikcije i naracije?
- Razlika je u pismenosti. Fikcija je proces uspostavljanja svijesti i prirođena je čovjeku dok naraciju svladavamo, učimo o njoj i pokušavamo s njome oblikovati divlju prirodu vlastite paranoje. Naracija je u srži jezika. Jezikom se služimo da bi fikciju ukrotili naracijom. U filmu naracija je tehnika pripovijedanja.

Smatrate li da je film jezik na neki način?
- Ha, volio bih na ovo ne odgovoriti jer je svaki odgovor točan. Slika je prožeta jezikom. Međutim, ima filmova koje nije moguće razumjeti jezikom. Postoji moment u stvaranju filma kada se više ne rukovodite nekim planom. Jednostavno se udaljite od znanja i krenete u eksperiment, u improvizaciju, pa čak i besmisao. Kad potom odvrtite na početak i gledate u taj besmisao, koji za vas ima smisao, možete se jedino osmijehivati. To je ludo, ali funkcionira. Opet, kad smo kod jezika, nesuvislo brbljanje nije jezik.

Koliko današnja generacija vaših studenata voli film u odnosu na prethodne?
- Jako vole film jer su rođeni u svijetu razvijenog filma i digitalne tehnologije. Oni su učili pisati usporedo s gledanjem filmova na ekranu. Mi nismo imali tu paralelnu radnju. Metafora gledanja u potpunosti odgovara jezičnoj slici. Logično je da njihova orijentacija za film dolazi iz želje za svladavanjem vizualne naracije uz koju su odrasli. To nam stvara dodatni napor jer se studenti tada nađu pred zidom jezične sposobnosti. Usporedo poduci iz filma moramo ih jezično obrazovati. To su dva fakulteta u jednom. Pucaju oni, pucamo i mi.

Prije masovne uporabe videa i digitalije studenti su bili privrženiji slici nego narativnom filmskom postupku. Ali, ta ih težina obrazuje, nekako uvide da nije lako napraviti film. Film te nauči da stvari valja dobro organizirati. Danas su naši studenti ponovno uzdigli Kino klub Split i od njega napravili respektabilnu instituciju. Idu oni još dalje. Vidjet ćete to, samo je pitanje vremena da se slože karte.

Naslovnica Kultura