Scena Kultura

ZVIJEZDA HRT-OVE 'POTJERE'

Morana Zibar, 'lovkinja' i filmofilka: Ne čudi me da neki Zagrepčani brkaju 'Pričigin' i picigin

ZVIJEZDA HRT-OVE 'POTJERE'
Mislim da je 'Pričigin' pravi splitski đir, lokalni urbani folklor, odraz svog mjesta i vremena. Nije mainstream, i to je dobro. Da se radi negdje drugdje, ne kažem da ne bi uspio, ali to onda ne bi bio 'Pričigin', nego nešto drugo. Nažalost, ljudi općenito sve manje prate kulturu i odlaze na kulturna događanja, zatvoreni su u nekim svojim krugovima, a životi se sve više vrte oko nekih drugih vrijednosti i pojava.

Prije dva dana “lovkinja“ iz HRT-ove “Potjere“ Morana Zibar je u splitskoj “Kinoteci“ birala film umjesto Đele Hadliselmovića, a proteklog tjedna je gostovala i na “Pričiginu“. Dva posjeta Splitu s dobrim povodom u kratkom roku dovoljan su razlog za jedan veliki intervju s Moranom. Počeli smo od friškijeg – “Kinoteke“.

- Prije mene taj je zadatak već odradio kolega Dean Kotiga pa su valjda organizatori shvatili da bi bilo dobro pružiti i žensku “lovačku“ protutežu. Poziv sam s oduševljenjem prihvatila, a program svesrdno podržavam i raduje me da postoji kritična masa koja ga pohodi. Mala nezavisna kina važan su bastion u borbi protiv opće marginalizacije i uniformizacije kulture.

Zašto baš “Bez zakona“ od svih filmova? Glumci Tom Hardy i aktualni oskarovac Gary Oldman? Glazba Nicka Cavea?
- Užitak je slušati soundtrack Nicka Cavea i gledati pojave Toma Hardyja te meni vrlo dragog Shije LaBeoufa, to su možda neki intimni razlozi. No, najzanimljivije mi je što je to baš dobar primjer filma koji ima neke odlične elemente i kvalitetu na papiru, a cjelina odnosno konačni proizvod ipak šteka. Da povučem paralelu s “Potjerom“, kao neka jaka, obećavajuća i na početku odlična ekipa koja se na kraju pogubi i bude uhvaćena. Osim toga, film oživljava jedno specifično i meni zanimljivo povijesno razdoblje, vrijeme Prohibicije u SAD-u, i to iz malo drukčije perspektive.

Vaš filmski izbor u “Kinoteci“ dosad je najnovijeg datuma. Većina izabiratelja bi se odlučila za neki klasik, makar moderni. Mislite li da će “Lawless“ postati klasikom?
- Većina klasika svima je dobro znana i često se prikazuju, nije me zanimalo ići utabanom stazom. Iako novijeg datuma, “Lawless“ je nekako prošao ispod radara. No, nažalost, ipak nema ono nešto da uđe u anale. Zanimljiv je i zbog svojih mana i vrlina.

Jeste li dvojili između nekoliko filmova ili se niste puno mislili oko izbora?
- Jesam, ja se oko gotovo svega nećkam. U najužem izboru bili su i meni jako dragi, a opet ne baš izlizani “Tajne i laži“ Mikea Leigha i “Svijet duhova“ s vrlo mladom Scarlett Johansson.

Odakle seže vaša ljubav prema filmovima, koliki ste inače filmofil i koliko ste često u kinu?
- Filmove pratim i volim otkad pamtim, a u mlađim danima smatrala sam se rasnom filmofilkom. Sad sam dosta ispala iz štosa jer kad balansirate između obitelji i nekoliko poslova, vremena gotovo da i nema. Prebacila sam se na kraći format, TV serije. Kao i većina roditelja, u kinu uglavnom s kćeri gledam crtiće.

Pričate li s “lovcem“ Deanom Kotigom o filmovima? Poklapaju li vam se ukusi ili ne?
- O filmu baš i ne pričamo, uvijek su neke preče teme, a i on je tu mnogo jači i potkovaniji od mene. Mislim da mi još ne može oprostiti što sam u životu pogledala samo dvije-tri epizode “Sopranosa“. Simpatičan mi je i taj mali generacijski jaz između nas. Ja sam pogledala većinu komercijalnih hollywoodskih uspješnica iz osamdesetih i devedesetih, jer to se tad jednstavno gledalo, bilo u kinu, bilo na videokasetama, dok je dobar dio tih općih mjesta moje mladosti njemu nepoznanica. Čovjek zna sve Bergmanove radove, a nema pojma o “Predatoru“ ili “Policijskoj akademiji“.

Odakle, pak, seže vaša ljubav prema kvizovima? “Kviskoteka“?
- Naravno, kao i kod svih kvizofila moje generacije, “Kviskoteka“ je bila svetinja, inspiracija, početak svega. I osim nje, u to doba bilo je zaista kvalitetnih kvizova na televiziji, koji su nas odgojili. Voljela sam čitati i istraživati, shvatila sam da dosta znam i prepoznala kviz kao idealan format u kojem ta moja mentalna škrinjica svakojakih informacija može doći do izražaja.

Kako vam je općenito biti jedina “lovkinja“ među tri “lovca“ u HRT-ovu kvizu “Potjera“?
- Odlično mi je, radim nešto što volim, što bi inače bio samo hobi, s fenomenalnom ekipom, a publika to prepoznaje i cijeni. Dakako, i odgovornost je velika, znam se jako gristi kad ne odigram na razini, ali ponajprije uživam u igri. To što sam jedino žensko ne igra mi nikakvu ulogu, osim što mi daje neki opušteniji stav i neutralniju poziciju. I volim tu i tamo ubaciti neku feminističku izjavicu.

Kako gledate na manjak ženskih kvizaša?
- Za njihovu manju zastupljenost u TV kvizovima okrivljujem izraženiju samokritičnost, često i pretjeranu, možda nešto više srama i faktora treme. No, na pub kvizovima ih je sve više, što u počecima scene nije bio slučaj. I zato obožavam već tradicionalno godišnje prvenstvo mješovitih parova koje je pokrenuo Hrvatski kviz savez, gdje se skupi 50-ak kviznih parova iz svih dijelova zemlje.

Mislite li kćerkicu usmjeriti prema kvizovima? Kako reagira kad vidi mamu na TV-u?
- Ja bih vrlo rado da krene mojim putem. San mi je da svaka ima svoju pub kviz ekipu pa se natječemo. Ali, naravno, ako ne pokaže interes, neću je siliti. Vidjeti mamu na TV-u više nije neka fora, navikla se. Mislim da trebam odjenuti kostim Else iz “Frozena“ ili postati roza jednorog da bi me primijetila na ekranu.

Kako stignete između svega što radite biti i dobra majka?
- Ne znam ni sama, valjda sam već usavršila vještinu multitaskinga jer je to jedini način da preživim. Naravno, uvijek mislim da bih mogla biti puno bolja majka i žalim što nemam više vremena samo za obitelj, ali zasad mi se čini da nam više-manje dobro ide, valjda neće imati neke traume. Da sam je razmazila kao jedinicu, to se podrazumijeva.

U Splitu su zadnjih tjedana popularni Filmski kvizovi. Što mislite kakvi biste bili isključivo u Filmskom kvizu?
- Popularnost bilo kakvih kvizova mene veseli. Odigrala sam par puta u Zagrebu filmski pub kviz i uspjeh je bio prosjek, ništa posebno. Ima mnogo većih filmofila od mene, a i pomalo već slabije plivam u stvarima koje su mlađim generacijama kao dobar dan. No, kad se igra film kao kategorija unutar individualnih kvizova na svjetskoj ili europskoj razini, tu sam već nešto iznad prosjeka.

Vaše znanje je nepresušno poput godinama skupljane zimnice, od opće kulture do “trivije“. Kako sve zapamtite i uspijevate dalje skupljati novu zimnicu?
- Ničije znanje nije nepresušno, ima kod mene puuuno rupa. Kad me nešto zanima, lakše to upamtim. Puno toga sam jednostavno upila kroz život, preko stripova, knjiga, filmova, putovanja, prevoditeljskog posla. Zato me pitajte nečiji broj telefona ili datum rođenja, ili da izračunam nešto, tu sam izgubljena. A redoviti odlasci na pub kvizove ili individualne kvizove odlična su vježba za mozak.

Ne desi se kao u crtiću “Izvrnuto obrnuto“ da vam se izbrišu nevažni podaci poput broja djece neke hollywoodske zvijezde i njihovih imena ili nešto slično?
- Događaju mi se često blokade ili ono kad je nešto navrh jezika, vidim sliku, ali nema tona. To frustrira, ali previše je raznoraznih podataka u glavi, normalno je da ponekad ne uspijevam naći pravu ladicu. Ili da zbog previše znanja previše kompliciram. Još me vlastiti mozak sabotira jer prije upamti neki bizaran podatak, tipa imena djece Kim Kardashian, nego nešto mnogo korisnije i normalnije.

Kako reagirate kad pamćenje zakaže ili se pogriješi? Shvaćate li sve kao igru?
- Ja sam vam krhak cvjetić, sve dosta emotivno proživljam, tako da me loše partije jako pogađaju. Gadan je osjećaj kad izgubiš ne zbog neznanja, nego neforsiranih pogrešaka. I zato se stalno treba podsjećati da je to samo igra. Deanu to, recimo, sjajno ide. Volim si katkad pustiti englesku, njemačku ili srpsku “Potjeru“ i lakše mi je kad vidim da smo svi mi samo ljudi i ne možemo uvijek biti nedodirljivi.

Kvizova ste se dotaknuli i na “Pričiginu“, i to njihovih početaka, “u doba dok je Ivo Sanader znao sve odgovore“…
- Imam sreće što sam živa svjedokinja ranih dana scene, odnosno prvog zagrebačkog pub kviza, jer je on kao pojava u to doba bio nešto vrlo egzotično, subverzivno i napredno, okupivši malobrojnu, ali izuzetnu skupinu fanatika. Bila su to uzbudljiva vremena. Mislim da nam je svima taj kviz petkom navečer bio kratkotrajni bijeg od bizarnosti i apsurda hrvatske svakodnevice.

Kakvi su vam dojmovi “Pričigina“ i vašeg prvog gostovanja?
- Bilo je izvrsno, još me dugo pucao adrenalin. Nisam nikad prije bila na “Pričiginu“, samo sam slušala legende o fantastičnoj publici koja se u ogromnom broju satima smrzava u dvorani, guta priče i diše s pripovjedačima. Danima prije imala sam veliku tremu. Začudo, kad smo izašli na scenu i kad sam vidjela ispunjenu dvoranu, nisam se raspala, nego dobila snagu da odradim zadatak skoro kao na autopilotu. Moja priča sama po sebi nije bila neki spektakl, ali cijela večer i ta atmosfera uvijek će mi ostati u lijepom sjećanju.

Na “Pričiginu“ ste pokazali svoje duhovitije lice, suprotno ozbiljnijem u “Potjeri“. Koliko vam je to pasalo?
- Pa to je svakako bliže pravoj meni. Doduše, ja za sebe u “Potjeri“ ne mislim da sam nešto posebno ozbiljna. I tamo sam to ponajprije ja, ali možda malo zakočenija jer je format ozbiljniji i ipak je riječ o javnoj televiziji. Puno toga autocenzuriram. Osim toga, i sama uloga lovca automatski znači neki autoritet pa nas ljudi ozbiljno shvaćaju.

Što biste rekli da vam kažemo kako neki Zagrepčani još uvijek ne znaju što je “Pričigin“ i brkaju ga s piciginom?
- Ne čudi me to previše. Mislim da je “Pričigin“ pravi splitski đir, lokalni urbani folklor, odraz svog mjesta i vremena. Nije mainstream, i to je dobro. Da se radi negdje drugdje, ne kažem da ne bi uspio, ali to onda ne bi bio “Pričigin“, nego nešto drugo. Nažalost, ljudi općenito sve manje prate kulturu i odlaze na kulturna događanja, zatvoreni su u nekim svojim krugovima, a životi se sve više vrte oko nekih drugih vrijednosti i pojava.

O Tariku

- Jako volim suradnju s Tarikom, mislim da je sve bolja i bolja, naviknuli smo se jedno na drugo i stvari samo klize. Blizak mi je Tarikov humor i divim se njegovoj snalažljivosti da u sekundi iz rukava izvuče neku dosjetku i začini rutinu. Naravno da ne može svima ugoditi, uvijek ima dežurnih kritičara, ali Tarik, njegova ležernost i interakcija s lovcima i natjecateljima važan su dio goleme popularnosti “Potjere“ u Hrvatskoj i izvan nje.

Naslovnica Kultura