Scena Kultura

Razgovor s povodom

Aleksandar Ogarjov, uoči premijere u HNK-u Split 17. ožujka: Svi mi gubimo neki svoj višnjik

Razgovor s povodom

Držim da kod Čehova treba pronaći dobar omjer između komičnog i tragičnog, i da je taj put najtočniji

Ruski redatelj Aleksandar Ogarjov u splitskom HNK-u postavlja Čehovljevu dramu "Višnjik", a premijera je u subotu, 17. ožujka. Ogarjov se u Splitu već udomaćio i dobro poznaje ansambl jer mu je "Višnjik" peta premijera u proteklih deset godina.
Do sada je na sceni HNK postavio "Ćelavu pjevačicu", "Zločin i kaznu" i "Hamleta", a na Splitskom ljetu "Mletačkog trgovca".
"Višnjik" je zadnja Čehovljeva drama, praizvedena 1904. godine, pola godine prije piščeve smrti, čijom izvedbom autor nije bio zadovoljan iako je imala velik uspjeh.
On ju je podnaslovio kao komediju, dok ju je redatelj Konstantin Stanislavski vidio i postavio kao tragediju. Priča je krajnje jednostavna – vlastelinska obitelj zbog dugova gubi imanje na kojemu je i znameniti višnjik, a na dražbi ga kupuje Lopahin, predstavnik nove generacije bogataša i nekadašnji seljak.
Ovo djelo je u Splitu posljednji put postavio Vanča Kljaković prije punih četrdeset godina, a redatelja Ogarjova zapitali smo kako ga on vidi – kao komediju ili tragediju.
– Meni se čini da je u pitanju tragedija s mnogo komičnih elemenata, s puno humora. Ili, preciznije, djelo ne nosi u sebi toliko tragike koliko tjeskobe, tuge zbog gubitka. Svakako mi nije najvažnije prepričati siže koji je općepoznat – višnjik je prezadužen i bit će prodan – nego ukazati na to da svi mi, svaka generacija, uvijek gubimo sebe, neki svoj višnjik, neku svoju staru ljepotu.
I otud tjeskoba koja se osjeća u komadu.

Prohaska je idealna Andrejevna

Lopahin neće izgubiti, on će dobiti imanje.
– Lopahin mi je posebno interesantna figura. Danas ga najčešće prikazuju kao beskrupuloznog kapitalista. Nije baš tako. Ne treba zaboraviti kako se taj čovjek od početka trudi spasiti imanje, predlaže rješenja vlastelinki Ljubov Andrejevnoj Ranjevskoj, koja baš ništa ne razumije i zadnji rubalj troši na napojnice i zabave. Ona mu je davno, dok je bio dijete, učinila dobro i to nije zaboravio, mislim da će do kraja žaliti što joj nije spasio dom. A ni on nije baš dobitnik, odnosno jest, ali nakratko. I njemu će za koju godinu doći na vrata revolucija, i možemo nagađati da će posjed opet doći u tuđe ruke.
Ljubov Andrejevna, glavni ženski lik koji tumači Ksenija Prohaska, također je posebna osoba. Kako je vi iščitavate – kao egoističnu, površnu, slabu?
– I to sve, ali i puno više od toga. Zadivljujući lik koji je teško ocjenjivati uobičajenim ljudskim mjerilima. Ljubov Andrejevna je izumiruća vrsta, poput bijelog nosoroga ili neke egzotične ptice. Možemo se na nju ljutiti jer se ne brine ni za svoju djecu ni za njihov opstanak, realno – beskorisna je, pa i egoistična, ali lijepa je u tom svojem egoizmu. Sve je kod nje podređeno idealu ljubavi, živi u svojoj fantaziji i tu joj je dobro. Veoma je rijedak takav tip žene, ali nađe ih se, u Rusiji sam ih znao susresti. I veoma ih je teško osuditi zbog njihova ponašanja.
Ni sam Čehov je ne osuđuje?
– Nikako, on nije moralizirao niti je sam osobito moralno živio. Nisu mu bile strane javne kuće ni ljubavnice, brak je dugo izbjegavao, a kada ga je i sklopio, nije funkcionirao. Uglavnom je živio odvojeno od žene, bilo je novih veza s obje strane. Nisu ga zanimali likovi čistunaca, nego ljubav prema životu.
Vaše dosadašnje predstave koje smo gledali imale su obilježja spektakla i često neuobičajene pristupe: kako ste zamislili "Višnjik"?
– Ovaj put bit će to predstava režirana prilično jednostavno, čisto, lakonski. Čehov je ispit za redatelja i glumce, a u "Višnjiku" se može uočiti niz monologa, svatko iznosi svoju istinu, svoje emocije, svoje težnje. Zato ću i omogućiti glumcima da se na taj monološki način predstave, na goloj sceni, ali ujedno će se njihove priče stopiti u interesantnu polifoniju. Inače, ovo mi je tek drugo Čehovljevo djelo koje postavljam, do sada sam radio još samo "Tri sestre".
Glumce već dobro poznajete?
– Da, gotovo sve, iz ranijih predstava, osim ovih nekoliko mlađih. Ksenija Prohaska je, držim, odličan izbor za glavnu ulogu. Ima ona tih nekih priča iz svoga života koje pomalo odzvanjaju kao priče Ljubov Andrejevne, otvorena je i o svojim iskustvima govori s puno humora.

Priča za sve generacije

Ostajete li pri svojem uobičajenom postupku u radu, odnosno, da dolazite s već potpuno zamišljenom predstavom u kojoj nema mjesta improvizaciji?
– I ja se pomalo mijenjam. Tako sam radio prije. Kada sam bio mlađi, mislio sam da je prednost nositi sva redateljska rješenja sa sobom i ne odustajati od njih. Kad je čovjek mlad, nesigurniji je pa želi što više toga imati pod kontrolom. Danas sam otvoreniji za improvizaciju, više odluka prepuštam glumcima.
Postavlja li se "Višnjik" često u Rusiji?
– Kako da ne. Ta priča dotiče svaku novu generaciju i kroz nju se mogu iščitati društvene promjene, zato je komad veoma popularan. Uz to, opazio sam da se u pravilu nikada ne izvodi samo jedna predstava u nekom gradu. Ako je jedno kazalište postavi, najednom stanu nicati "Višnjici" na sve strane, pa je zanimljivo promatrati različite redateljske pristupe. Ima u komadu mnogo linija koje se mogu slijediti, odnosno izvući u prvi plan.
Što mislite, je li pogrešno postaviti ga kao pravu tragediju, kao što je to na praizvedbi učinio Stanislavski? Zar nema u djelu duboko potresnih momenata, kao onaj kada Ranjevska ljubi svoj ormar iz djetinjstva, kada moli da se ne sijeku stabla dok ne izađe iz kuće?
– Nije pogrešno, ali je možda lakše ljude rastužiti nego nasmijati. A ormar koji spominjete – jest, tužno je to, ali na Čehova su uvijek gledali kao na nešto preteško i preozbiljno. Treba naći i druge elemente. Ima ljudi koji se vežu uz stvari. Moja žena, recimo, razgovara sa svojim automobilom. Svađa se s njim, nagovara ga, ispričava mu se. Držim da kod Čehova treba pronaći dobar omjer između komičnog i tragičnog, i da je taj put najtočniji.


Nakon moskovskih -20, splitskih +15 je raj
Upravo ste proveli jedan tjedan u Moskvi. Što ste radili tamo?

– Prvo moram reći na kojoj sam temperaturi bio – na minus 20, a sada je u Splitu plus 15 i čini mi se da sam u raju, već šetam u kratkim rukavima.
Radio sam na jednom zgodnom projektu, s tekstovima mladih pisaca. Jedan govori o pjesnicima Majakovskom i Hlebnikovu koji su htjeli preokrenuti čitav svijet, drugi i Gandhiju, a treći o Staljinovoj kćeri Svetlani Alilujevoj, koja je uvijek tvrdila da joj je otac tiranin "izvadio dušu".
Proces rada je takav da se predstava pripremi u osnovnim crtama, u samo tjedan dana. Tada se taj grubi nacrt prikaže javno, pred upravom kazališta i gledateljima. Oni odlučuju ima li smisla nastaviti s radom, koji komad ima potencijala da bi ga se dalje razrađivalo i nastavljalo s probama iz kojih će se izroditi predstava. Dakle, sama publika bira što će gledati i to mi se čini veoma poštenim.

Naslovnica Kultura