Scena Kultura

Zarazna duhovitost

'Prabaka me naučila da se lijepe udaju za doktore': razgovarali smo s bibinjskom spisateljicom Anom Dumančić, autoricom romana 'Pravi se da si normalna'

Zarazna duhovitost

Nema boljeg lijeka za uključiti mozak, razmišljati i biti kreativan nego kad si dugo sam u nepoznatoj zemlji gdje se govori nepoznati jezik. Ja sam to doživjela na svojoj koži. Otkad sam u Turskoj, otvorio mi se cijeli jedan novi svijet. Tamo sam osim Ane prevoditeljice i Ane mame, otkrila i Anu pekaricu, Anu slikaricu i Anu spisateljicu – kaže 35-godišnja Ana Dumančić, autorica romana „Pravi se da si normalna“.

Prošli tjedan roman je predstavila u Splitu, a živi naizmjence u Zagrebu i Denizliju gdje piše, prevodi, paralelno odgaja svoje dvoje djece i vodi svoje dvije tvrtke. U vrijeme dok čitate ovaj tekst sa svojim suprugom Feridunom, turskim doktorom neurokirururgije, boravi u Dubaiju. Predstavljanje njenog romana u Splitu, podnaslovljenog s „doktorska krimi-komedija“, protekao je u, za književne prilike, više nego dobroj atmosferi.

Zabave radi, autorica i promotorica njezine knjige Tanja Radmilo bile su odjevene u bijeli mantil sa stetoskopom oko vrata, a i roman je, kaže, napisala s ciljem da se čitatelj zabavi i nasmije. S obzirom na to da je rođena Zadranka čiji roditelji žive u Bibinju i ima veliku obitelj, dio njih je došao na ovu književnu večer, a njen ujak dr. Nikša Milić, poznati zadarski ginekolog, dodatno je vicevima podignuo atmosferu. Anina sestra blizanka Nikolina Sesar, prva hrvatska doktorica neurokirurgije, bila je na zagrebačkoj ali ne i na splitskoj promociji, no o njoj je svejedno bilo govora jer je spisateljica smatra „neiscrpnim izvorom materijala za nasmijavanje“.

Dok razgovarate s Anom, jednostavno se morate nasmijati, jer njena je duhovitost zarazna. Za početak, pojasnila je činjenice oko njene obitelji:

- Nikolina i ja, kao i brat Ante (29) smo rođeni u Zadru jer je obitelj u to vrijeme živjela u Bibinju, a sestra Marija (23) u Zagrebu. Mama mi je radila u zadarskoj bolnici kao fizijatrica, a tata u škveru na otoku, u Lamjani. Mama je rođena i odrasla u Zadru, na poluotoku, a njena majka, baba, koja je po obitelji Sukošanka, udala se za našeg dragog nona, Talijana Dantea Grigilla. Tatini roditelji su iz BiH, međutim, moj se tata zove Jadranko i inženjer je brodogradnje i veliki moreplovac kojega je sve vuklo u Dalmaciju, pa je sad od svih nas rođenih Dalmatinaca on ipak srcem najveći Dalmatinac.


Alter ego

Vaša sestra Nikolina je postala poznata u javnosti nakon što je obranila doktorat iz neurokirurgije. No, izjavila je da se vama divi više nego sebi. Koliko ste bliske?

- Nikolina je moj alter ego. Moja dobra sestra blizanka. Da nema nje ja ne bih bila - ja. Stalno su nas isto odijevali, iako smo bile kao Stanlio i Olio. Uspoređivali su nas, a na moj užas ona je uvijek bila em nemjerljivo bolja u školi, em je bila ovaj fizički popularan tip mršavice s dugom prirodnom plavom kosom, jednako talentirana za matematiku i Lidrano, a kasnije za medicinu i ronjenje. Slijedom tih okolnosti ja sam morala razviti niz drugih vještina da bih joj mogla parirati. Nije bilo lako odrastati uz nju. Pritisak je bio strašan. Ona kaže da mi se divi jer ja, kao, malo radim, i to sve same neke gluposti. Nikad nisam imala šefa, nikad nisam nigdje radila osim za sebe, imam djecu ali stalno putujem, i po njezinim uvjerenjima uvijek imam sređenu kosu i nokte pa sam za nju ekscentrik.

A ljudi uvijek misle drugačije o blizancima…

- Od rođenja pa do današnjeg dana ja imam uvijek 1/3 veću masu od nje. Obje jako volimo more, a opet bojimo se raznih riba i morskih pasa. Ona je nekako uspjela svoje strahove nadvladati baveći se ronjenjem, a ja još nisam. Po tome mislim da sam ja baš ona prava starinska Bibinjka, jer se gotovo nikad ne kupam u moru i često mislim da je kupanje samo za djecu i turiste.

Je li Vas privlačila medicina?

- Ja sam u suštini jedna dama. Dame ne rade teške poslove i ne štrebaju po cijele noći jer to nije dobro ni za izgled ni za intelekt. Medicina nikako nije nešto s čime bih se ja mogla poistovjetiti. Užasavam se ozljeda, krvi i bolesti. I izbjegavam ih pod svaku cijenu. Moja prabaka govorila je da se one lijepe udaju za doktore, a sve one druge moraju učiti.

Prevodite i poznajete jezike, turski, talijanski, španjolski, portugalski i engleski, puno ste putovale. Jeste li bile imućnije od drugih?

- Djed mi je bio liječnik stomatolog u Italiji i omogućio je cijeloj našoj familiji puno svega što je bilo vrlo rijetko i luksuzno. Naučio nas je na sve što je fino u životu, od hrane do glazbe. Bio je pravi gospodin. U našoj se kući u Bibinju slušala opera i razgovaralo na talijanskom o povijesti i umjetnosti, a vrlo često se jela bijela riba. Imali smo dva broda, Volvo i mini pudlicu za kućnog ljubimca. To je za to doba i za to mjesto vjerojatno značilo da smo bili imućniji od većine. Ali, sad svi u Bibinju osim nas imaju apartmane, a mi i dalje slušamo operu i jedemo ribu. Samo otkad je nono pokojni više ne pričamo i ne pjevamo na talijanskom.


Vjekovni neprijatelj

Vezani ste za Bibinje?

- Bibinje je ključno za moju identifikaciju. Cijelo djetinjstvo sam provela tamo, a kasnije je do kraja rata moja mama s bratom živjela ondje. Nas blizanke su poslali prvo u školu u Zagreb kod jedne bake, pa onda kod druge bake u Italiju.

Kako se vaš suprug kao stranac uklopio u obitelj? Kako ste se upoznali?

- Upoznala sam ga na neurokirurškom kongresu u Dubrovniku gdje sam ja radila na jednoj konferenciji, a Nikolina imala igrom slučaja taj svoj kongres. Jednu je večer njen šef, prof. Krešimir Rotim slavio rođendan, na koji ja nisam bila pozvana, ali nekako sam došla. A onda su mi dopremili svog uvaženog gosta govornika, profesora iz Turske, da sjedi kraj mene. Sve sudbina! A pravo pitanje je kako je mog Turčina prihvatila moja ultra katolička hrvatska familija? U početku su ga oslovljavali “vjekovni neprijatelj”, a sad su se limitirali na to da tu i tamo citiraju Mažuranića kad spomenem da sutra opet letim u Tursku.

U jednoj kolumni za life style portal pišete da vas „fascinira ljudski mozak“. Pored sestre i supruga neurokirurga moram pitati: što je to u vašoj obitelji da toliko volite „prčkati“ po ljudskom mozgu?

- Hahahaha, osim mog ujaka ginekologa. Očito smo svi sumanuti, ne zna se tko je luđi. Kad se skupimo to je kao kongres Svjetske zdravstvene organizacije.

Zašto ste odlučili napisati roman?

- Kad je u proljeće 2016. Nikolina položila specijalistički ispit i postala prva žena neurokirurg i počela se pojavljivati u svim novinama, bila sam ljubomorna. Navikla sam da sve dijelimo. Ipak smo blizanke! Doživjela sam to kao nepravdu, uvrijedila sam se jer je ona bila u centru pažnje. A još sam bila i dislocirana u Turskoj! Tako sam, da bih je ipak malo spustila na zemlju, iz zezancije napisala malu parodiju na njen veliki intervju u dnevnim novinama. U njoj, kao, novinar pita ista pitanja, ali ona nije neurokirurg nego - urolog.

Pa pitanje nije bilo: „Doktorice, recite nam kakav je ljudski mozak?“ Nego: „Doktorice, recite nam kakav je muški š….?“ Na što je prepisan njen stvarni odgovor iz novina:“Ružičast je i pulsira. Svaki je drugačiji. Na svoj način poseban. Osjećam strahopoštovanje svaki put kad stanem pred njega“. Interesantno, toj se kratkoj priči najviše smijala upravo Nikolina, a ostali članovi obitelji se nisu usudili ništa reći dok nisu vidjeli njezinu reakciju, jer su se bojali da se ne uvrijedi. Štoviše, ona se toliko smijala da sam dobila inspiraciju da tu priču produbim. Tako je nastala Dunja, prva hrvatska žena urolog, glavni lik romana „Pravi se da si normalna“.

Vaš se roman zbiva uglavnom u bolnici. Očito je da jako dobro poznajete taj sustav?

- Podavila sam svih pitanjima tipa „koje je boje najtanja inzulinska igla“, „gdje pacijent prvo dođe kad ga boli glava, a gdje kad ima proljev“ i slično. Nikolina je ujedno je bila i moja prva urednica. Tata je bio prvi koji je sve pročitao.


Neobične žene

Okosnicu romana čine dvije istinite priče iz „crne“ novinske kronike – jedna je o lažnoj doktorici u jednoj bolnici, a druga je o lažnim humanitarcima i jednom bolesnom djetetu koje umire. Zašto su vas one inspirirale?


- Lažna doktorica je moj heroj. Dokaz da ako si dovoljno lud i samouvjeren da nema granica. Da smo barem Nikolina i ja jednojajčane blizanke! Mogla sam i ja tako malo probat' operirati. Toliko me fascinirala ta priča i vrtjela mi se u glavi mjesecima. Morala sam je ukomponirati.

Dobro ste primijetili da je moja knjiga prikaz tzv. lažnih ljudi. Neki samo povremeno žive u paradoksu i tu i tamo hrane svoj ego organiziranjem javnih grupnih sažalijevanja, bilo koje vrste, dok drugi to rade stalno. Tako ti lažni ljudi „rastu“ na crnilu i postaju i sami crni, a zapravo, kao, stalno rade neka požrtvovna dobra dijela. Umjetna grupna empatija i dobronamjernost su mi jako zanimljive pojave i smatram da zaslužuju više pažnje. To je jedan profinjen fenomen koji je nepopularno secirati jer ne donosi popularnost.

Što vama padne na pamet kad netko kaže da mu je najdraža knjiga „Mali princ“?

- Padnu mi napamet PR-ovske humanitarne akcije naziva “Dajmo im da čitaju”, “Knjiga koja mijenja život”. Pa onda se sve starlete ovog podneblja pronađu na istom mjestu, svaka sa svojom omiljenom knjigom pod rukom. Većini je to „Mali princ“. Osim onih par koka što su vrhunac slave doživjele početkom 2000-ih, njima je to Coellov „Alkemičar“. Zamišljam ih kako objašnjavaju jedna drugoj i novinarima kako u „Malom princu“ ima puno više slojeva nego što izgleda.

Posljednje dvije godine živite na relaciji Zagreb – Denizli u Turskoj. Kako to izgleda, sa dvoje djece i dva poduzeća?

- Izgleda kaotično. Sve oko posla rješavam preko interneta. U uredu je uigrana ekipa koja vrhunski radi svoj posao, a ja sve pratim. I prevoditelje, a pogotovo djecu. Dok sam ja na putu djeca su kod svog tate, ali imamo predivnu guvernantu Iris koja prati sve što se događa u njihovoj školi, piše zadaće, podsjeća na testove i obaveze. Obavještava me i kad sam u Zagrebu i kad nisam o svim njihovim testovima i događanjima, a i ja e-dnevnik gledam svako jutro dok pijem svoju prvu kavu, gdje god bila, tako da sam u toku sa svime. Feridun je u Hrvatskoj toliko često da ga osoblje na aerodromu zna po imenu. Zna sve ulice u Zagrebu, ide u mesnicu, na ribarnicu, druži se sa susjedima… Bar dva put mjesečno je tu, a jednom sam ja tamo i jednom smo negdje na trećem mjestu, ove nedjelje idemo u Dubai na neki njegov kongres.


Turske sapunice

Kakav je Denizli?


- Denizli po turskim mjerilima nije velik grad. Ima “samo” milijun stanovnika, a ako zbrojimo okolna sela onda „samo“ četiri milijuna. Let iz Istanbula traje 45 minuta. Grad je bogat, ali konzervativniji od Izmira ili Istanbula. Poznat je po tisućljetnoj tradiciji proizvodnje tekstila i po Pamukkaleu tzv. pamučnoj palači, vodenom čudu, jedinstvenoj vapnenačkoj tvorevini. Dobro poznajem i Istanbul, Feridun je ondje profesor na sveučilištu Koç üniversitesi, pa smo često ondje. Istanbul je grad kojem nema ravnog.

Turčini su poznati kao veliki udvarači. Što možete reći o tome?

- Turci jako poštuju žene, ali su pravi macho mediteranski muškarci. Ako se ukaže prilika svaki, oženjen ili ne, besramno će se uvaljivati nekoj ženi koja mu se svidi. Ono što je pozitivno je da se jako trude. Kad se nečemu posvete, onda je to s dušom i srcem. Mislim da ima neka tajna spona između njih i nas i da je taj odnos Turčin i Hrvatica fatalan. Mene sad već svi u Denizliju znaju da sam žena njihova “hodže” - tako se na turskom kaže profesor - i čim negdje odem svi ga zovu i hvale se da su me vidjeli. Tako da moj muž ima prijenos uživo što ja radim gdje god bio.

Denizli je narastao, ali je ipak ostala ta kultura “mahale” i svako malo me netko pita “Siz kimlerden siniz?”, „Čija si ti?“, što sam zadnji put doživjela kao dijete u Bibinjama. Slatko mi je to. Ljudi su ljudi, svugdje su isti. I u Turskoj i u Bibinjama i na Marsu.

Gledate li turske „sapunice“?

- Gledam ih. U početku da naučim jezik, a onda sam se navukla i na serije i na jezik.

Je li istina da se prstaci u Turskoj ne jedu?

- Jest. Ne jedu ih niti nakon moje intervencije. Prstace uporno koriste samo kao ješku za ribolov. Tragedija.

Što vas je najviše začudilo kad ste počeli živjeti tamo?

- Da svaki muškarac svoju ženu prati do WC-a, svaki put. I čeka dok ne “obavi”.

Imate li u Turskoj obitelj, sa suprugove strane?

- Viđamo je stalno. Mi smo uvijek ili s mojima ili s njegovima. To je tema za poseban intervju: kako održati vezu kad rodbina navali? Njegova obitelj je vrlo slična mojoj, vrlo heterogeno, ali jedinstveno pleme. Neobično, ali istinito, njegovi imaju nešto modernije stavove i uvjerenja. I otac i majka su mu svatko u svom sretnom trećem braku. Svi me vole, ili barem ja tako mislim. U Turskoj nikad nisi siguran, jer život je ondje kao u serijama, dobri likovi su ipak malo zli, a i oni zli nisu uvijek sasvim zli.

Muškarci u ženskim frizerskim salonima Vas zbunjuju.

- Užasno mi je neobično, ne mogu se opustiti. A najgore mi je kad me njih trojica nabildanih izlupaju četkama po glavi. Isfeniraju te u pet minuta, tako da ta frizura-kaciga bez problema stoji deset dana, ali dobiješ potres mozga.

U Turskoj je Vaše ime na velikoj cijeni, čujem?

- Cijeli život bila sam nesretna što se zovem Ana, naročito kad sam krenula u školu, u razredu nas je bilo čak šest s tim dosadnim imenom. Međutim, otkad sam se preselila u Tursku - nevjerojatan zaokret. Naime, Ana na turskom jeziku znači - glavna, prva, najvažnija i majka! A Turci nikad, ama baš nikad ne propuštaju priliku da mi to spomenu s oduševljenjem. Na primjer, prošli tjedan sam u Denizliju išla obaviti prijavu boravka. U uredu za prijavu stranaca službenik koji mi je pregledavao dokumente sav se ozario. Nikad nije čuo da se netko zove Ana. Njegovo ushićenje bilo mi je jako simpatično.

Živeći u Turskoj razvili ste „pekarske, slikarske i spisateljske sposobnosti“. Roman ste objavili, još ostaje izložba slika, pa kuharica – slažete li se?

- Apsolutno. Kuharica je nužnost. Možda će to biti prije izložbe, iako slike već polako pripremam. Sve mi se čini da će ta izložba ipak biti post mortem jer volim slikati muške aktove, a nikako da nađem pravi trenutak da to objavim svom mužu. Jer bih mu morala objaviti i da mi je on nesvjesno pozirao i da mi trebaju novi modeli.

Koliko ste zauzeti prevodilačkim poslom?

- Pitao me neki dan Feridun koliko će njega koštati to što sam ja odlučila biti spisateljica u usponu. Sve manje i manje prevodim, a sve više i više pišem o raznim naoko nevažnim stvarima. Zabavljam prvenstveno samu sebe. Uvijek se razveselim kad zabavim i druge.

Ponekad se nađem stjerana uza zid, pokunjeno se povučem i pet dana u komadu satima prevodim sumornu pravnu tematiku u kojoj jedna rečenica ima po 15 redova a glagol je na kraju. Inšoma dela šoma, pravim se da sam normalna pa izdržim i to prevođenje, nekako.

 


Velika sretna obitelj

Moja obitelj je jedno žensko pleme, a najveća prednost, ali i mana ženskih klanova je da se drže zajedno. Zovu nas još i „Gašparovičke“, po djevojačkom prezimenu moje bake i njezinih pet sestara koje su osnovale naše zadarsko pleme. Sve su imale samo žensku djecu, osim moje bake koja je imala ujaka Nikšu, i sve kćeri su nazivali Maja ili Marija. Moja mlađa sestra se zove Marija, ona završava Ekonomiju, a moja kći je Maja, po mojoj mami. Mnogi su mi zamjerili da nisam kreativna, sad imamo veliku Maju, malu Maju i Aninu Maju. Sin mi se zove Nikša, nazvala sam ga po ujaku Nikši Miliću, bratu moje majke jer sam željela da na njega bude šarmantan i duhovit, a možda da i on bude ginekolog. Moj brat Ante završio je Građevinu, jako je informiran, i meni nevjerojatno zabavan.

 

Naslovnica Kultura