Scena Kultura

ATRAKTIVNE KREACIJE

Mladen Radovniković oduševio publiku svojim kostimima za predstavu 'Atlantida' u splitskom HNK: Inspiraciju nalazim i u milanskoj Scali

ATRAKTIVNE KREACIJE

"Atlantida: Legenda o Dan'zoru" najnoviji je baletno-operni naslov s repertoara splitskoga HNK. Već po prvim reakcijama publike može se zaključiti da je u vizualnom dijelu predstava nadmašila očekivanja. Originalne redateljske ideje u kombinaciji s maštovitim kostimima ostavljaju snažan dojam na gledatelje.

Dan nakon praizvedbe ovog suvremenog glazbenog djela, kostimograf Mladen Radovniković bio je zadovoljan. Sve je na premijeri prošlo u najboljem redu i, što se njega tiče, "Atlantida" je završena priča, a on se već okrenuo idućoj predstavi, Čehovljevoj drami "Višnjik", na kojoj je angažiran kao asistent ruske kostimografkinje.

Uz redatelja "Atlantide" Gorana Golovka i započela je njegova suradnja sa splitskim kazalištem, a ovo je već šesta predstava na kojoj je angažiran: 2016. godine radio je kostime za Golovkove predstave "Strašni roditelji" i "Mala Floramye", te prošle godine za "Nosoroga", UMAS-ovu "Kraljicu lopte" i Jurkićevu "Ol' smo za jedan dan".


Povijesni niz

– Uvijek je dobro imati tim ljudi za koji znate da će vam nešto riješiti kad vam zatreba – kaže Radovniković. – Golovko i Mirko Krstičević i prije su surađivali, on je pisao glazbu za "Strašne roditelje" i "Nosoroga". Što se mene tiče, super je kad netko ima u vas povjerenja zahvaljujući prijašnjim suradnjama, pa vam dade odriješene ruke i mogućnost da predlažete rješenja. Redatelj ima svoju zamisao kako želi da nešto izgleda, a to se može izvesti na ovaj ili na onaj način.

Čime ste se rukovodili kreirajući izgled i odjeću za junake ove priče?

– Volim pogledati kako je to rađeno, recimo, prije deset godina u milanskoj Scali, informirati se. Prije izrade skica, sve počinje istraživanjem ne samo libreta i glazbe, nego i svega u vezi s pričom. Smatra se da je ta mitološka Atlantida postojala prije čak 9500 godina, tako da već to budi maštu. Poslije nje su tek one stare civilizacije – Grčka, Mezopotamija... – a tu su i biblijske teme koje su Krstičeviću važne. Čitav vizual povezao sam s legendom o toj pracivilizaciji koju je uništio potop, te raznim teorijama kako su Zemlju posjećivali izvanzemaljci i predavali nam svoje znanje.

Nešto kao "povratak u budućnost"?

– To se vidi na kostimima, neki oblici kao da nisu s ovoga svijeta, a želio sam se dotaknuti i vizualnih identiteta civilizacija koje su kasnije nastale. Logično bi bilo da su ljudi koji su preživjeli kataklizmu, potop Atlantide, nastavili dalje život i na Zemlji, u Egiptu, Mezopotamiji, Mikeni, Kreti… Iz toga sam uzimao neke elemente, primjerice iz Egipta, detalj izdužene pregače na muškim kostimima. Iz minojske kulture inspirirale su me njihove freske, s likovima s crnim loknama. Dokučio sam da je glavno božanstvo na Atlantidi bio Posejdon, uz kojega se vezuje lik bika, a zanimljivo je da i civilizacije Mezopotamije i Krete imaju toga bika, kao da su "potegli" tu tradiciju, bik je poveznica. Ono što je nastalo kasnije, nakon Atlantide, može, dakle, postojati u nekom segmentu kostima.
 

 

Zelena čakra

Koje ste likove ovdje odjenuli?

– Krstičević kao autor libreta ženski je lik nazvao Venzila, kao Venera i životna sila, a njezin je kostim alegorija. On prikazuje ženski princip, pramajku, plodnost, iz nje su proizišle Afrodita, Venera, Vesna, flora, sve je ujedinjeno u njoj. Ona je biljna flora, njezina čakra plodnosti je zelena, prema teoriji energetskih polja na tijelu.

Glavni lik Dan'zor je, recimo, u vodenastim bojama, kakva je močvara odakle želi pobjeći, a kako poslije daje svoje srce, njegova je čakra na prsima. Bakanal, predvodnik bakanalija, nosi na određenom mjestu crvenu boju, simboličnu boju erotike, demonstva.
Tu su još vojskovođa, Dobro i Zlo, anđeli tame i svjetla. Oni su identično napravljeni, samo u bijelom ili samo u crnom, s krunom na glavi i perikom, sve u kontri. Oni su poput kraljeva u šahu. Gledaju s mosta, kao da gledaju s neba sve što se događa, kao nadbića. Na pozornici su još animatori, meni jako simpatični, ja ih u šali zovem "fete mraka".

Zapravo, ljudi koji su potpuno u crnom, ne vide im se lica ni ruke, oni se kreću i u nekim trenucima na sebe oblače drugi kostim, pa postaju lepršavi demoni ili patuljci. U nekoj mjeri tu se ideja dotiče francuskog "Circus de soleila", koji meni predstavlja posebnu umjetnost kostima i vrlo visok nivo vizualnog doživljaja.

Na pozornici je i baletni ansambl...

– Kako je zbor skriven kao i orkestar, tako balet prikazuje sve ono što se događa narodu, njegove emocije. Baletani nisu kostimirani kao pripadnici plemena, domoroci, nego su duša naroda, svedeni na osnovno, kožu i oblik tijela. Izgledaju goli u vodi, koja asocira na močvaru i iz koje narod izlazi i kreće na put. U predstavi imamo i utjecaja antičkog grčkog teatra, s "koturnama" na nogama solista, one su napravljene kao moderne cokule, na 30 centimetara visine. Tako da, kad su solisti osvijetljeni samo "topom" i odvojeni od pozadine, stekne se dojam kao da lebde jer su pozornica i obuća crne boje. Odmah smo se dogovorili da balet bude kao gol, bez oznaka kostima, za razliku od drugih kojima je to naglašeno bojama, oblicima i svjetlećim efektima.

Koliko dugo ste pripremali ove kostime?

– Trebalo je nekoliko mjeseci za proučavanje i izradu skica, ali poslije ih nismo puno mijenjali. U nekim predstavama nije toliko bitno hoće li na kostimu biti jedan ili dva "fjoka", ali u ovom slučaju bilo je važno dobiti te forme i poruke koje prenosi odjeća.

Naslovnica Kultura