Scena Kultura

neka ne ostane među nama

Ante Tomić, suscenarist nagrađenog filma 'Ustav Republike Hrvatske': Transvestiti nisu slabići nego odvažniji od većine

neka ne ostane među nama

Grand Prix Amerike dodijeljen "Ustavu Republike Hrvatske“ na festivalu u Montrealu ukupno je 33. nagrada nekome filmu nastalom po scenariju Ante Tomića i Rajka Grlića, no izvan svake sumnje najznačajnija od sviju kojima su ih od sada počastili. Da bi se širokome čitateljstvu predočila njezina težina, najlakše je reći kako je pobjeda na Montrealu ravna osvajanju neke od liga petice u nogometnome svijetu. Osim što laureatu donosi sto tisuća dolara, ona pretpostavlja još i više razloga za zadovoljstvo, jer filmu olakšava distribuciju i u velikome stilu otvara vrata svih svjetskih tržišta.

"Ustav Republike Hrvatske“ četvrti je zajednički scenarij Tomića i Grlića te njihov treći realizirani film. Priča je to o četvero ljudi koji žive u istoj zgradi i zaziru jedni od drugih jer se razlikuju po imovinskom statusu, seksualnim navikama, nacionalnosti i vjeri. I vjerojatno nikada ne bi međusobno prozborili da ih nesreća na to ne natjera i učini međusobno ovisnima. Profesor Vjeko Kralj (Nebojša Glogovac) srednjoškolski je profesor i transvestit kojega će na ulici pretući zapjenjeni huligani. U bolnici će zateći svoju susjedu Maju Samardžić (Ksenija Marinković) koja tamo radi kao medicinska sestra. Po Vjekinom otpuštanju na kućnu njegu, ona će se nastaviti brinuti za njega i njegova umirućeg oca te zamoliti profesora da pomogne njezinome mužu policajcu (Dejan Aćimović) da položi ispit iz Ustava Republike Hrvatske. Za nevolju, policajac je Srbin, a Vjeko gorljivi hrvatski nacionalist. Mučno i bolno oni se polagano počinju otvarati i međusobno prepoznavati kao ljudi...

Intimni užasi

"Ustav Republike Hrvatske“ vrlo je intimna priča, zapravo kammerspiel koji se gotovo u cijelosti događa u jednome zagrebačkom haustoru. A opet, teško se oteti dojmu kako je to film o čitavoj zemlji. Kako izgleda Hrvatska iz vizure jednoga portuna?

- U mali prostor nas je natjerao mali budžet, ušljive ekonomske prilike tražile su da priču napravimo u skromnoj produkciji, sa četiri lika u dva interijera, i premda se ta ograničenja čine frustrirajuća, a katkad su i bila, češće su bila inspirativna. "Ustav Republike Hrvatske" bio je kao otočna škola, gdje je učiteljica potpuno posvećena svakome od svoja četiri đaka i gdje nema šanse da se netko provuče bez domaćeg rada. Kad imaš samo četiri lika, oni te potaknu da ideš dublje, otkrivaš im stalno nove osobine, motive koji ih pokreću, ulaziš u mračne zakutke njihovih duša i tamo nalaziš neočekivane, zapanjujuće razloge da ih ipak voliš. Bila je to uzbudljiva pustolovina u kojoj su likovi koji put govorili čudne, sablažnjive i odvratne stvari, a koji put se slamali i otkrivali svoju ranjivu prirodu. Bili smo više fokusirani na njih, na njihove intimne užase, nego na širu, društvenu sliku. Znali smo, važno je najprije njih dobro napisati. Ako nam oni budu istiniti, ako uspijemo da se gledatelji užive u njihove jade, čak i ako je riječ o jadima jednoga transvestita, koje je mnogima teško doživjeti bliskim, socijalni kontekst će sam doći. I naposljetku nam je uspjelo. Glavni je junak jedna vrlo, vrlo rijetka i neobična osoba, a baš svi koji su gledali film, u nas kao i u Češkoj, Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Državama ili Kanadi, mogli su se poistovjetiti s njim. I svi su rekli kako je to autentično hrvatska priča, iako se ustaše u štiklama i halterima, kako što znamo, zaista ne viđaju prečesto.

Ti si čovjek kojemu je core business nasmijavati ljude. "Ustav Republike Hrvatske“ nije nimalo smiješan. Zar je vrag odnio šalu?

- Znajući kako ja inače pišem, baš svi su bili uvjereni da je "Ustav“ komedija, a još kad bih im opisao glavnog junaka, očekivali su da će im se čeljust razvaliti od smijancije. A mi smo zapravo od početka, prije nego smo išta napisali, znali da će naša priča biti sumorna i teška, drugačija od onih koje smo dotad pisali. Vjeko Kralj nije smiješan u ženskoj robi. Naravno, ja nemam ništa protiv komedija s muškarcima u ženskoj robi, montipajtonovci su bili neviđeno smiješni u šlafrocima i s viklerima, kreštavo oponašajući žene, no mi smo radili drugačiju vrstu priče. Mi smo htjeli da nam transvestit bude dostojanstven i tragičan, da njegova vešta i perika i šminka budu jedan ozbiljan politički stav. Jer, to i jest politički stav, pogledaš li bolje. Prevladavajuće je mišljenje kako su transvestiti feminizirani slabići, ali ja bih rekao da su hrabriji od većine. Da bi se obukao onako kako se oni oblače, pa izišao na ulicu, među ljude, čitavom svijetu drsko poručujući "ovo sam ja, a ako se kome ne sviđam neka me poljubi u guzicu“, moraš zbilja biti ludo odvažna osoba. Upravo me shvaćanje te odvažnosti da se bude drugačiji unatoč neprijateljstvu okoline prije dvije godine potaklo da usred noći, iznenada rasanjen, uzmem iPad i Rajku natipkam e-mail s četrdesetak redaka početka jednog zapleta koji se kasnije razvio u "Ustav“. I još sam tada znao da se mojim odanim čitateljima to neće dopasti, da iznevjeravam svoju poznatu ulogu lakomislenog klauna, ali nije mi bilo žao. Svejedno, obećavam, neće se ponoviti. Bar ne tako skoro.

Vaš je scenarij nastajao daleko od Hrvatske, u Ohiju. Koliko je ta činjenica odredila karakter rukopisa? Vidi li se s ponistre u Ohiju bolje Šolta?

- Ma pisati se može svugdje, samo se treba osamiti. Athens u Ohiju, gdje Rajko predaje na filmskoj školi, zgodan je jer nema prijatelja koji bi nas odvukli na piće ili na večeru, a da je mjesto nešto utjecalo na tekst – nije. Prije nego smo počeli pisati imali smo vrlo detaljno razrađenu filmsku priču koju nismo mnogo mijenjali, ni tada ni kasnije. Inače, dosta lutamo, na prethodna tri naša scenarija u beskraj smo izbacivali likove i desetke stranica zapleta, da bi napisali druge, bolje, a "Ustav“ nam je došao otpočetka nekako jasan i čist. Kasnije smo samo fino uštimavali. Inače, nismo samo u Ohiju pisali. Najvažniju, zadnju ruku scenarija polako i pospano smo pisali, tromi od vojvođanske spize kod prijatelja na Salašu 137 kraj Novog Sada. Čak smo i ovjekovječili tu zgodu, na zidu kod ulaza u Salaš stoji mala metalna ploča: "Ovdje je pisan Ustav Republike Hrvatske“.

Stara je izreka kako nagrade ne znače ništa samo onima kojih ih nikad nisu dobili. Što tebi znači ovo montrealsko priznanje?

- Presretan sam, naravno. A i zatečen, jer znaš i sam da se takve stvari meni inače ne događaju. Naši bi zavidni hrvacki šupci prije umrli nego dali nagradu nekom piscu kojega publika voli. O nagradama inače imam jednu šaljivu priču. Prije nekoliko godina, na velikom filmskom festivalu u Karlovym Varyma Rajko je nagrađen za režiju filma "Neka ostane među nama“. Nekoliko sati prije završne svečanosti saznao je divnu novost i oduševljeno mi šapnuo: "Dobili smo Nagradu za najbolju režiju“, a moja prva reakcija, majke mi, bila je zlovoljno, otresito: "A šta, scenarij im ne valja?“ Dok je on cvao od sreće, ja sam se neodgojeno durio. Utučen. Mračan. Totalno sjeban. A onda je, kratko nakon toga, uslijedio i pulski festival, gdje je "Neka ostane među nama“ osvojio sve živo i neživo: Arenu za najbolji film, režiju, scenografiju, glavnog i sporednog glumca i glumicu, rasvjetljivača, šofera, catering... I, za ne vjerovati, samo jedna jedina stvar nije nagrađena.

Scenarij.

- Tako je. Sutradan ujutro, čitajući u novinama o nagrađenima, naš prijatelj Tomo Kličko nazvao je Rajka da mu čestita, a i zato što mu je nešto baš smiješno palo na pamet: "Kako ja shvaćam, ovdje je jedino Ante zajebo“, rekao je on veselo se smijuckajući, a Rajko, sjećajući se moje nedavne utučenosti, užasnuto je povikao: "Nemoj mu to reći! Nemoj, molim te, ubit ćeš ga!“. Međutim, mene to nije baš nimalo zaboljelo. Razumjet ćeš, ja sam se razmazio. Meni se sviđaju nagrade u Karlovym Varyma i Montrealu, a na one pulske sam potpuno ravnodušan.

Film je, vidjeli smo, sjajno odjeknuo u Montrealu. Kako bi ga primila publika u Norvalu? Kakve reakcije očekuješ kod nas?

- Mislim da se norvalskim fratrima nipošto ne bi svidjelo izrugivanje svime što je Hrvatima najsvetije, a i naši u domovini jamačno će biti ozbiljno ozlojeđeni. Mogao bih zamisliti da s oltara gnjevno grme protiv "Ustava" i da nas razapinju u desničarskim tjednicima i na portalima, ali ne bi me čudilo ni da sve prođe bez ičega, u prezirnoj šutnji i ignoranciji. Pravo da ti kažem, meni je svejedno. Film će zasigurno vidjeti tko ga treba vidjeti. Pa i ako ne bude hit, a neće biti jer nije često ugodan za gledanje.

Ovaj film možda se ne bi ni dogodio da prethodni scenarij koji ste ti i Rajko napisali nije ostao mrtvo slovo na papiru. Kako objasniti činjenicu da adaptacija velikoga književnog hita "Čudo u Poskokovoj Dragi“ nije pretvorena u film s još hitoidnijim potencijalom?

- Ne volim se toga sjećati jer je baš bilo frustrirajuće. Dvije godine brusili smo scenarij za "Čudo u Poskokovoj Dragi“ i napravili stvarno odličan posao. Kao i s "Karaulom“, scenarij je na kraju bio bolji od knjige. Bila bi to komedija, tvrdim pod punom materijalnom, moralnom i krivičnom odgovornosti, koju bi narod raspamećeno obožavao, ali naprosto nije bilo šanse da je snimimo. HAVC našega prijatelja Hrvoja Hribara nam je, vrlo šupački, dao samo trećinu budžeta, a HRT pod mudrim rukovodstvom Gorana Radmana, neobično pizdunski, niti desetinu para koje inače daju drugima, pa smo mi to sve lijepo batalili i za male pare napravili ovaj "Ustav“. Kako vidiš, isplatilo se.

Ti i Rajko već dulje vrijeme funkcionirate kao filmske inačice Lennona i McCartneya. Kako izgleda vaša suradnja?

- Veselo i neodgovorno. Puno se smijemo, obično kad uvalimo likove u nevolju, kao dječaci koji su napravili nekakvu nenadmašnu psinu. Ne prepiremo se jer su nam svjetonazori bliski, a i slične nas stvari zanimaju, priče nam se uvijek vrte oko dvije teme: politike i erotike. Razlika je samo da je on nešto slobodoumniji od mene i kojekakve bi zazorne i gnjusne stvari stavio u priču, bez krivnje i kajanja bacio bi likove u blato grijeha, a ja sam bojažljiviji, smjerniji. On scenarij gura u mrak, a ja ga vučem na svjetlo. S vremena na vrijeme se izvrijeđamo, on meni reče da sam mali katolik, ja njemu dobacim da je poremećeni razvratnik, ali na kraju se opet sretno složimo.

Tebi je normalno napisati pet ili šest "ruku“ scenarija. S druge strane, roman radiš samo u jednoj, konačnoj verziji. Što ove dvije vrste pisanja fundamentalno razlikuje?

- Nema nikakve razlike. Mogao bih napisati i dvije ili tri ruke romana, i svaki put me Rajko preklinje da to učinim, da ostavim rukopis na nekoliko mjeseci pa mu se ponovno vratim, ali meni, naravno, ne pada na pamet to činiti. Tu gadost ja samo želim ostaviti daleko iza sebe. Scenarij pišemo nekoliko puta jer je Rajko temeljit i strpljiv, a ja sam više nekako šlampava novinarska priroda: baci to u štampariju, pa i ako je nedovršeno, i zaboravi.

Kad će se Lennon i McCartney ponovno povući u studio?

- Uskoro. Vrtimo zasad samo u glavi nekakvu priču i već sad mogu pouzdano reći - naš idući film neće ništa valjati.

Naslovnica Kultura