Scena Kultura

OSOBITA LAUREATIKINJA

Jagoda Buić, dobitnica nagrade za životno djelo u umjetnosti: Mi Splićani ne opraštamo 'puvanje'...

OSOBITA LAUREATIKINJA

Jedna od najistaknutijih hrvatskih umjetnica Jagoda Buić ove je godine dobila još jedno veliko priznanje za svoj rad – Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo.

Ovo najvrednije priznanje Ministarstva kulture samo je još jedno u nizu jer je njezin rad tijekom desetljeća ovjenčan brojnim prestižnim nagradama. Pjesnik Jure Kaštelan je za tapiserije Jagode Buić kazao da su od “sunca, kamena i sna”. S tarace u hridi, na kojoj se desetljećima okuplja kulturna elita, nobelovci, pjesnici i glumci i na kojoj je rado sjedio i jedan od začetnika teatra apsurda Eugène Ionesco, prostire se pogled prema pučini i impozantnom zdanju tvrđave Lovrijenac.

Ta idilična atmosfera koja odiše najtoplijim mediteranskim motivima, cvrčci i šum mora, najbolja je prilika za opušteni razgovor.

Nizvodno nije plivanje

Dobili ste ‘Nazora’ za životno djelo. Koliko je dobro tempiran trenutak nagrade?

- Moja prva nagrada bila je počasna nagrada Bečke akademije za najbolji diplomski rad. Tako je počelo i tako se nastavilo – ni jednoj se nagradi ne nadam, toliko je uvijek veća radost.

Mislim da je ova nagrada došla desetak godina prekasno da bi u meni izazvala specijalne emocije. U svakom slučaju, osnovna misao mi je bila da to ne shvatim kao završetak i zatvaranje jednog kruga nego kao poticaj za daljnji rad, što znači – to nije točka na “i“ već točka na “j“, a to znači “još”.

U jednom ste intervju izjavili kako ste tijekom karijere uvijek “plivali uzvodno“. Koliko Vas je koštala ta premisa u radu?
Koliko je to bilo rizično?

- “Plivati uzvodno“ mislim da je u prvom redu stvar moga karaktera. U drugom je redu stvar odgoja, u trećem je redu stvar principa. Pa kad se moja narav, odgoj i princip spoje zajedno, onda je “plivati uzvodno“ bilo i jest i uzbudljivo i zabavno, u svakom slučaju časno.

Je li Vas to dovodilo do raskoraka s kolegama?


- Kao što znate, “plivati uzvodno“ samo po sebi znači rizik i otpor. Ali, što će vam život bez otpora? Sve što je vitalno funkcionira na bazi otpora – od tehnike do ideologije. Ako plivaš nizvodno, to je kao da nisi.

Vratiti ‘Himnu slobodi’

Je li bit umjetnosti izazvati kontroverziju?

- Nije bit umjetnosti izazvati kontroverziju. Bit umjetnosti je u drugom sektoru. Ali, ako izazoveš kontroverziju, može ti služiti na čast jer znači da si iznenadio, znači da si bio iskren, znači da nisi u obaveznom trendu. Jer, kao što sam više puta rekla; trend ustvari za mene ne postoji.

Onog časa kada se trend pojavi kao trend, on je već prošao. Dakle, zašto bih išla za nečim što je prošlo kada mogu stvoriti svoj vlastiti trend.



Na tragu stvaranja novih trendova, jednom ste rekli da je glavno obilježje Vašeg umjetničkog izričaja stalna “mijena“. Koliko je bilo teško svaki put se “na neki način nanovo izmisliti“?


- Radoznalost je moj pokretač. A onda ‘odmisliti’ poticaj od samog početka. Ono što je osnovno u meni je biti iskren. Ali, ako je to princip, onda je to i izvor energije i kreativnosti.

Ako duboko “pročeprkaš“ po sebi, naići ćeš uvijek na istinu. A onda, kako je rekao stari Firentinac: “Važno je početi – ostalo su suze i praksa!”

Je li Vam u životu ostalo nešto što ste željeli, ali niste uspjeli ostvariti?


- Ima! Ne mnogo. Moram se nekako dogovoriti s vremenom.

Čest ste posjetitelj kulturnih događanja, tako i događanja u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara.


- Ja sam jedan od najstarijih svjedoka, zaljubljenika, posjetitelja i suradnika Igara. Uvijek jednako istinski zainteresirana – emotivno i intelektualno. Svi komentari ove godine od najrelevantnijih i službenih pa sve do široke publike slažu se u tome da je nagli pad kvalitete u njezinom važnom segmentu prouzrokovan nestručnošću, provincijalnošću, neodgovornošću, osobnim interesima i čestim konfliktima bez poštovanja onoga što ovaj festival znači u hrvatskoj kulturi.

Svi relevantni ljudi i publika vjeruju da će se naći način da se Igrama vrate zasluženi sjaj i dostojanstvo. Moja jedina primjedba i molba uspjelom muzičkom programu je “vratite nam našu Himnu slobodi”, taj divni zbor koji desetljećima ispunja radošću tužni trenutak kada se spušta zastava Igara, a koji su napisali ništa manje nego Gundulić i Jakov Gotovac i koju pjeva ništa manje nego slobodu ne smije biti inovativno dokinuta. Osjećali smo se nepotrebno osiromašeni i poniženi.

Kruzeri uništavaju Grad

Po čemu ćete Vi pamtiti 66. igre?

- Poznato je da je 66 nesretan broj, ali ostavimo to numerologiji i gatanjima. Međutim, kad to koincidira s nizom krivih poteza i konflikata i grešaka – dogodi se katastrofa. Vidite, kad je nešto dobro – nitko ne hvali, a kad je nešto loše, nezadovoljstvo je u svim slojevima publike, zvaničnika, sudionika svakim danom sve veće.

Nikad kao na ovim 66. igrama! Muzički program ispunio je nade publike, sjajnim mariborskim baletom u koreografiji Valentine Turcu - kćerke naše nezaboravne splitske balerine, prelijepe Maje Srbljenović. Solistički koncerti dostigli su svoj vrhunac u sublimnom i tako svježem muziciranju Dubravke Tomšič s Petim Beethovenovim koncertom u Kneževu dvoru kao značajan jubilej: 70 godina od njenog prvog koncerta na istome mjestu.

Doživljaj koji se pamti i zadivljuje! 23. i 24. kolovoza bile su za mene subjektivno dvije “top-večeri” ovog festivala koji je inače bio pun neuspjelih obećanja. Koncert Ive Pogorelića u Dvoru i recital Rade Šerbedžije na Lovrijencu. Obojica su moji bliski i dugogodišnji prijatelji.

Zanimljivo je da su se dva velika umjetnika ponijela totalno suprotno. Obojici je Dubrovnik značio mnogo, a i oni Dubrovniku. Šerbedžija je, kao i uvijek, nastupio magistralno, toplo i nostalgično – okrenut gradu i prijateljima.

Međutim, Pogorelić je dao sebi zadatak da ukočenih leđa i pogleda dade gradu do znanja da ga ne želi vidjeti, ne želi u njemu biti i broji sekunde kako će iz njega pobjeći ne zahvalivši ovacijama publike, ni smiješkom ni naklonom ni pogledom. Zašto mu je taj odglumljeni show trebao?

Ne smije se nipodaštavati ljubav tamo gdje se ona dogodi. Međutim, Šerbedžija se nakon 36 godina ponovno popeo na Lovrijenac s kojeg je bio neobjašnjivo protjeran. Vratio se s istom onom ljubavi, kao kad se kao mladi Hamlet u jednoj zvjezdanoj noći popeo na najgornju terasu i postao zvijezda među zvijezdama.

Odmah na početku recitala izgovorio je dugoočekivani Hamletov monolog. Shakespeare bi bio jako sretan da je mogao čuti koliko su te riječi koje je Rade prije 36 godina briljantno izgovorio – s vremenom dobile na težini, dubini i postale “istinitije od istine”. To je kad svaki slog dobije sjaj i vrijednost dijamanta. Posvetio je nastup uspomeni Pređe Vušovića, a zadnja pjesma bio je Arsenov “Moderato cantabile”, s Arsenom otišla je naša mladost.

Nedavno mi je jedan sugovornik rekao kako Dubrovnik dovoljno ne cijeni svoje umjetnike. Je li to istina?


- Nitko nije prorok u svojoj kući. Već su Rimljani to znali i stavili kao poslovicu. Međutim, Dubrovčani ne vole dovoljno svoj divni Dubrovnik. To je puno gore. Oni hladnokrvno gledaju sve ove prijetnje koje se događaju preko Srđa, oko Srđa.


Jagoda Buić sa svojom skulpturom u bolskom vrtu Ivice Karninčića
Oni hladnokrvno gledaju kako im “monstrumi“ od ovih kruzera uništavaju dno mora. Znamo da kruzeri izazivaju vibracije koje su fatalno škodljive za građevine historijskog značenja. Da ne nabrajam sve spomenike koje je branila Dubravka ili Beba Beritić, velika konzervatorica ovoga grada.

Dubrovčani evidentno nisu svjesni da im je Bog dao na dar ovaj divni grad onako kako sveti Vlaho drži u ruci Dubrovnik. Nisu su se potrudili da ga ovako lijepog sagrade, pa ga možda zato i ne cijene dovoljno. Mi koji dolazimo izvana, mislim da ga cijenimo više.

Smatrate li da je Vaš rad dovoljno cijenjen i priznat u Hrvatskoj?


- Nikada nisam imala onaj problem kao loš đak koji kaže “ne voli me profesor”. Svaki se put veselo začudim kad dobijem neko priznanje, a dobila sam ih puno. Osim jednog krupnog režimskog ekscesa izazvanog našim potplaćenim novinarkama, kada su se uklonili moj eksponati iz javnih prostora i vratili.


Dio tapiserija Jagode Buić
Ja smatram da sam uvijek bila dovoljno priznata. Naravno, priznatija kada sam donosila priznanja iz inozemstva, to je istina, to je uobičajena stvar. Uglavnom, zadovoljna sam!

Indiferentni u paklu

Na početku ste kazali kako će se Nagradom ‘Vladimir Nazor’ Vaš krug, odnosno djelovanje nastaviti. Radite li već na novim djelima?

- Imat ću malu izložbu u rujnu ove godine u Galeriji “Artur” u Širokoj ulici. To je već tradicija i to će biti samo crteži po želji Tonka Maroevića koji smatra da svoje crteže tek treba da pokažem. Ajde da vidimo to najbolje što ja znam!

Zatim, predviđena je izložba u sarajevskom Muzeju, u jednoj eminentnoj galeriji u Zagrebu, a govori se o jednom muzeju u Italiji. Sada kada završi ovo lijepo ljeto – nadam se da će potrajati još dugo – idem u Provansu u svoj atelje nastaviti raditi ono što sam ostavila sada kada sam se došla ovdje baciti u more.

U svom ateljeu imam sedam gotovih velikih kolaža, dugačkih oko četiri i pol metra, visokih do dva i pol. Jedan se zove “Lampedusa“, drugi se zove “Migracije“, treći se zove “Bijeg“, a posvećeni su ovom zabrinjavajućem trenutku kada smo svjedoci jedne migracije koja nije tek tako površna, koja je puno dublja nego što mi mislimo.

Ja ću, kada se vratim u onu idiličnu Provansu, sigurno nastaviti raditi na tu temu. Svi od toga problema bježe, ali taj momenat se tako duboko u mene usjekao da ne mogu izbjeći, a da se ne poklonim pred patnjom ili se ne pobunim pred agresijom.

Kako komentirate one umjetnike koji “bježe“ od tog problema?


- U svom zadnjem intervjuu rekla sam da za mene Drugi svjetski rat još uvijek nije završio. Svjedoci smo i sudionici jednog puno šireg rata nego što je ovaj koji se povlači po novinama i medijima. To je globalni problem. Rušenje Palmire je katastrofa.

Palmira je grad u kojem se ljudski rod prvi put pojavljuje kao tvorac. Iskopine iz Palmire su najstarije iskopine ljudske aktivnosti koja je dosad postojala. Osim toga, Palmira je sagrađena da bude ljepša od Rima. Bila je jedan od onih deset gradova koji označuju Rimsko Carstvo. Dakle, ovakve stvari koje se događaju dio su globalne katastrofe u kojoj sudjelujemo i ne možemo je spriječiti, ali možemo malo pomoći neposrednim žrtvama.

I možemo upozoriti uz pomoć umjetnosti?


- Moramo upozoriti. Ne samo upozoriti nego ne smijemo biti indiferentni. Dante je indiferentne smjestio u svoj pakao, kako vise na rubu Čistilišta. Svaka je umjetnost angažirana ako zaista prolazi kroz ljudsku dušu i kroz ljudsku savjest. Htjeli mi to ili ne htjeli.

PIŠE: BRUNO LUCIĆ, FOTO: TONČI PLAZIBAT/CROPIX, FEĐA KLARIĆ/CROPIX

Kao da sam nogometaš

"Mene se najviše pozna po tapiserijama – to jest po vremenu moje “arhaične avangarde”. U skladu s rečenicom velikog španjolskog arhitekta Gaudija: “Ako hoćeš biti izvoran, vrati se izvorima” otišla sam na Peštersku visoravan i tamo, katkad na 20 Celzijevih stupnjeva ispod nule, sa seoskim tkaljama, koje su nastavljale tradiciju svojih prabaka, eksperimentirala i došla do onoga što se u Francuskoj prozvalo “Nova tapiserija” ili “Slavenski val”.

Počelo je s mojom velikom izložbom u Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza, zatim u nizu drugih muzeja diljem Europe. Tri puta na Biennaleu u Veneciji, tri puta na Biennaleu u Sao Paulu gdje sam dobila “Grand Prix Itamaraty” što kažu, da je ravno Nobelovoj nagradi u literaturi.

Novine su me bile pune, kao da sam nogometaš. Ali ja ne volim govoriti o sebi – to neka pišu drugi. Mi Splićani ne opraštamo “puvanje”. Ja sam, dakle, spremna na nemilosrdnu kritiku. Kako sam na početku svog puta puno radila kostime i scenu raznim teatrima, najviše u Splitu i Ljetnim igrama, imala sam sjajnu priliku da iskušam i izrazim svoj urođeni osjećaj za prostor i da prostorna rješenja za veliki grčki repertoar i Shakespeareove drame budu dominantni umjetnički izraz.

Koliko divnih anegdota, veselih i nostalgičnih sjećanja s noćnih proba na Peristilu!!! Libar bih mogla napisati o entuzijazmu koji je stvarao čuda na splitskom i dubrovačkom festivalu. Nije novac odlučujući faktor, nego znanje i odanost poslu koji stvara magiju teatra.

Moje scenografije otvorile su put mojim velikim prostornim kompozicijama, crnim formama, krupnom tkanju jakih struktura koje se sada zovu instalacije i vise po muzejima. Jer, sada je sve “instalacija”, a ako hoćeš popiti kavu – to se već zove “projekt”.

'Carta canta'

Ne radim više moje otkane strukture, idila sa sjeničkim tkaljama završila se u dimu rata. A u tom teškom vremenu, u kojem smo moj Hans i ja sve vrijeme i energiju dali u službu patnjama koje su se događale oko nas – nije mi palo na pamet da se bavim nečim što se zove umjetnost.

Međutim kad mog muža nije bilo, kad sam ostala sama u totalnoj praznini, shvatila sam da ja ništa drugo ne znam raditi osim to – što se zove umjetnost. Posegnula sam za papirom, bio je bijel kao stranice nenapisane knjige, podatan i pametan.

Tako je nastao dijalog između mene i novog materijala koji traje već 15 godina i rezultira izložbama koje nose ime jedne splitske poslovice “Carta canta”.

‘Split je za volit, ali nije za živit’

Proputovali ste cijeli svijet, živite u Dubrovniku, ali ste rođeni u Splitu. Kako danas gledate na Split?

- Split je za volit, ali nije za živit. Moj otac i moj pradjed bili su gradonačelnici Splita. Taj grad gledam kao jednu neizmjerno urbanu vrijednost – od Dioklecijanove vikendice pa dalje. Split je bio grad otpora i izuzetnog duha. A onda je zaboravio na svoje imperijalno, gradsko, težačko dostojanstvo.

Na primjer, imao je najljepše groblje na svijetu, ljepšeg groblja nego što je splitski Sustipan nema. Oni su ga prekopali i kosti svojih predaka prebacili na anonimnu periferiju. Split je grad koji je nedavno izbacio tri najbolja novinara iz svojih redova. I Split je grad koji je dozvolio da se prelije nekom plastičnom smjesom kamenu obalu ispred Dioklecijanove palače.

Rodila sam se na Matejuški na Rivi, pa ne mogu to mirno gledati. Međutim, čujem da je moja skulptura “Ruža vjetrova” koju sam poklonila gradu, dostojno postavljena na novoj Rivi i to me raduje.

Naslovnica Kultura