Scena Kultura

ČA SE DOGAĐA?

Kajkavski proglašen jezikom, čakavica pred nestajanjem

ČA SE DOGAĐA?
Na vijest da je kajkavski dobio status jezika, trgli su se naši čakavci, koji se tim slijedom bave tek narječjem ili dijalektom: ‘Ma ča? Počeci pismenosti ovih prostora od jedanaestog stoljeća vezani su za čakavicu, na njoj su pisane i Baščanska i Valunska ploča, Poljički štatut, Zadarski i Bernardinov lekcionar... Čakavci su bili Marko Marulić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Petar Zoranić, Juraj Baraković, Džore Držić, a kasnije i Vladimir Nazor, Drago Gervais, Mate Balota, Jure Franičević, Šime Vučetić, Zvane Črnja, Drago Ivanišević, Tin Ujević... A gdje je tek Miljenko Smoje koji je svojom ‘šporkom’ čakavicom osvojio srca milijuna čitatelja!?

E zaludu vam je sad, moji čakavci, Zagorci i ostali bolje su se organizirali, već godinama vode kampanju da se kajkavština podigne na višu razinu, iako joj prvi zapis kasni stoljećima za čakavštinom; prva kajkavska knjiga ‘Dekretum’ Ivana Pergošića je tiskana 1573. godine, dok smo se mi hvalili svojim zapisima u kamenu, klesanima stoljećima prije.
Pojednostavljeno, udruga ‘Kajkavska renesansa’ u dvije godine predanog rada uspjela je dobiti internacionalni ISO 639-3 kod za kajkavski književni jezik od 16. do 19. stoljeća, s pojedinačnim djelima u 20. stoljeću, a najzaslužniji za taj pothvat je Mario Jembrih, jedan od inicijatora revitalizacije kajkavskog.

- Današnje je službeno gledište da je kajkavski dijalekt hrvatskog jezika, ali to ne odgovara lingvističkoj stvarnosti jer današnji se standardni hrvatski jezik bazira na novoštokavskom narječju, kak to svi znamo, a kajkavski nije dijalekt novoštokavskog narječja, to je lingvistički gledano bedastoća. Kajkavski je starejši od novoštokavskog narječja, inače ga ne bi tak ni zvali – objasnio je Jembrih.

Rasprostranjenost čakavice uoči turskih osvajanja
Uz to, valja napomenuti kako je kajkavski uveden kao izborni predmet u neke škole na sjeveru Hrvatske, najavljivano je stvaranje Instituta za očuvanje kajkavštine, pa čak i Katedre za kajkavštinu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, održavaju se brojne smotre posvećene jednom od tri hrvatska dijalekta, neke verzije kajkavice zaštićene su kao nematerijalno kulturno dobro, a sad i statusom lingvističkog jezika. Međutim, najbolnije je čuti kako se svakom dotepencu u bijeli Agram nakon par mjeseci zalijepi ‘kaj’ na jezik, a ono naše drevno ča u Splitu ne možeš čuti nikako, na ponekom otoku tek rijetko. I svaka im čast, evala kajkavci, Istra i Dalmacija nisu vam do koljena!

I gdje smo zapravo s tim našim Marulom; ako je on otac hrvatske književnosti, a čakavština njegov jezik, valjda je sve jasno. Ili nije? U institucijama poput splitskog i zagrebačkog Filozofskog fakulteta nekolicina je vrijednih ljudi koji pokušavaju čakavštinu spasiti od vječnog umuknuća, ali sve se svodi na osobne inicijative, pojedinačne znanstvene radove, djelovanje zavičajnih udruga, rijetko izdavaštvo i promocije u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu, pokoju pjesničku smotru, novokomponirane klapske pjesme, rječnike pojedinih gradova i mjesta, bez sustavnog istraživanja i institucionalne potpore, a kamoli upliva u nastavu.

Posljednja radijska emisija koja je njegovala čakavštinu uz trud voditeljice Day Antunović i imala rekordnu slušanost je ukinuta bez pametnog obrazloženja. Krajnji rezultat povijesnih turbulencija jest da je od 23 posto čakavaca u Hrvatskoj prije Prvog svjetskog rata, brojka danas pala na samo 12 posto.

- Jedan francuski lingvist kazao je da je dijalekt samo jezik koji je izgubio bitku, a standardni jezik samo dijalekt koji je politički uspio. Bilo bi međutim poželjno kad bi odnos prema dijalektima bio takav da se govornici ni jednoga dijalekta ne osjećaju kao da su izgubili bitku. Škola tomu može uvelike pridonijeti – mišljenja je prof. dr. Jadranka Jajić-Nemeth, koja na splitskom Filozofskom fakultetu predaje Metodiku nastave hrvatskoga jezika.



Dodaje kako se na Studiju kroatistike doista proučavaju sva tri hrvatska narječja, ali to nažalost nije slučaj i na učiteljskim fakultetima.

- Učitelji razredne nastave svakako bi u dijelu svojega učiteljskog obrazovanja morali imati i narječnu: književnu, jezičnu i metodičku sastavnicu. Mali korak u tom pogledu napravili smo na Odsjeku za učiteljski studij pa će studenti od sljedeće akademske godine moći slušati kolegij Hrvatska jezična baština. Istraživat će jezična obilježja čakavskih i štokavskih govora na srednjodalmatinskom području kako bi kao budući učitelji mogli u nastavi njegovati zavičajni govor učenika.

Ipak, ne mislim pritom da bi u redovitom školovanju čakavski trebalo uvoditi kao poseban obvezan predmet. Zavičajnost pa tako i jezična, potiče se u izvannastavnim djelatnostima, u projektnoj nastavi, velikim dijelom zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca. Kurikul škole trebao bi uvrstiti i promicati takve sadržaje.

Narječjima se međutim u redovitoj nastavi hrvatskoga jezika može, u većoj mjeri nego što je to dosad praksa, primjenom kontrastivnog pristupa dati više prostora. Po tom se pristupu standardni jezik uči uočavanjem i utvrđivanjem sličnosti i razlika između učenikova zavičajnog idioma i standarda. Bitno je osvješćivati razlike, ali tako da zavičajni idiom bude društveno priznat jezik, što ujedno promiče i međudijalekatsku toleranciju. Učenik ne bi od svojega učitelja smio čuti primjedbe tipa: ‘Kako to govoriš!? Reci to lijepo književnim jezikom!’ - smatra prof. dr. Jajić-Nemeth.



- Uzimati ‘međusobnu razumljivost’ kao kriterij što ćemo nazvati jezikom, a što dijalektom je evidentno pogrešno i nema nikakve veze sa znanošću. Splićanin će lakše razumjeti Sarajliju ili Beograđana nego Zagorca koji govori kajkavski, ali mu neće biti na kraj pameti kazati da je srpski ili bosanski dijalekt hrvatskog - kaže prof. dr. Dunja Jutronić s Filozofskog fakulteta u Splitu, autorica ‘Rječnika splitskog govora’.

Navodi i dva dobra primjera: veliki čakavski pisac Marko Uvodić Splićanin na jednom mjestu priča: ‘Splićanin je u Zagrebu izgubio kovčeg. Prijavio je policiji i tamo je dao opis stvari koje su mu nestale. Ovako je rekao: valiža je bila kolor kafe. Vezana špagon jerbo su jon britvele bile razbijene. U valiži san jema: dva para mudanti, tirake, tri kolarine, jedan par škaršini, koleti, polši, šugaman, jednu jaketu cenerinu i šta ti ga znam šta još. Nisu ga razumjeli. On se kašnje u kafani kleo da je hrvatski govorio.’

Drugi primjer je iz TV programa u rijetko zabavnoj reklamu za pivo dečki u kafiću ne razumiju ni riječi bednjanskog ili komiškog osim riječi koja im sliči na ‘žuju’ no stoga nećemo reći da su bednjanski ili komiški jezici kao što je to hrvatski.

- Naravno da je svaki dijalekt i jezik jer njime komuniciramo i on može biti čak kodificiran u gramatici, pravopisom, rječnikom, u književnosti. Kada kažemo jezik mislimo na standardni jezik, a koji će dijalekt postati (standardni) jezik nema uglavnom nikakve veze sa znanošću. Kad i zašto dijalekt postaje (standardni) jezik je prilično proizvoljno i najviše je vezano uz političke prilike i odluke. Jasno i jednostavno je to objasnio američki lingvist Max Weinreich: ‘Standardni jezik je dijalekt koji iza sebe ima vojsku i mornaricu!’ Najviše mogu govoriti o onome što znam najbolje, splitskoj čakavici.

Ni čakavicu ne treba institucionalizirati

Prije tri godine osnovana je udruga za očuvanje baštine splitske čakavštine ‘Marko Uvodić Splićanin’, a zalaganje osnivačice Jadranke Mardešić-Komac urodilo je plodom jer je splitski govor upisan na listu kulturne baštine RH kao nematerijalno kulturno dobro.

- Čakavske različitosti su mnoge i ne vidim kako bi se to moglo kodificirati kao što je kodificiran standardni jezik. Svaki izborni predmet bi trebao biti veselje pa tako i razvijanje čakavice. Nitko više ne govori Marulićevim jezikom, nekom tzv. čistom splitskom čakavicom (koja zapravo nikad nije ni postojala kao ‘čista’) no Uvodićeve TV priče, kao i Smojino Velo i Malo misto gledala je čitava bivša država. Nitko se nije tužio da ne razumije tu živu čakavicu, a i danas kad prođemo Rivom nemamo osjećaj da se govori standardni hrvatski već splitski - a to nije naravno ni Marulićev, ni Uvodićev pa ni Smojin splitski već splitski u simbiozi sa standardnim i inim susjednim govorima – kaže prof. dr. Jutronić.



- Ne mislim da bi bilo dobro nastojati institucionalizirati čakavicu. Njezino je bogatstvo u raznolikosti. Ne bi bilo dobro ni da se jedan tip nameće svima drugima. Takav bi postupak samo odbio govornike od njihova materinjeg govora. Bi li Bračani ili Hvarani bili sretni kad bi se zbog ‘usustavljivanja’ morali odreći ikavskog refleksa jata pa bi kao sjeverni čakavci u tom ‘čakavskom književnom jeziku’ morali govoriti belo, mleko, dete, ili obrnuto? Bi li sjeverni čakavci bili spremni odreći se svoga završnoga l pa ne govoriti govoril, gledal, došal? Bi li bili spremni govoriti govorija, vidija, doša ili govori, vidi?

Ne vjerujem da bi čakavci bili zadovoljni da se moraju odreći svoga sustava na kojem su odrasli i kojega znaju i da moraju učiti nešto konstruirano što bi im nametnuo netko odozgo – konstatira prof. dr. Mira Menac-Mihalić s Katedre za dijalektologiju i povijest hrvatskog jezika Filozofskog fakulteta u Zagrebu, te čakavštinu kao izborni predmet drži izvrsnom idejom koju bi trebalo provesti u svakom mjestu posebno: tada se govori o mjesnom, materinjem govoru učenika.

Važna uloga učitelja i profesora

- U tome bi najveću ulogu imali učitelji, profesori osnovnih i srednjih škola. Mnogi od njih već i sada rade na taj način, bude i jačaju ljubav prema svom govoru tražeći od učenika da na tom govoru pišu sastave, pjesme. Poneki od njih potiču učenike i na istraživanje i prikupljanje starih i zaboravljenih riječi – ističe prof. dr. Menac-Mihalić.

Prof. Filip Galović, čovjek s nizom znanstvenih radova u kojima se bavi čakavskim specifičnostima, a trenutno sprema doktorat na temu ‘Šoltanski čakavski govori’, konstatira da se čakavski idiomi mijenjaju, potiskuju na sve manje prostore.

- No, kada kažemo da čakavštinu treba sačuvati, ona se ne čuva na zatvoreni, hermetični način; neke riječi izlaze iz sustava, druge ulaze. Čakavština je živo tijelo i ono se mijenja. Ono ‘novo’ nije nužno i prijetnja čakavskomu sustavu. Tijekom povijesti postojale su mnogo teže okolnosti, kao npr. upad Osmanlija, koje su uvelike izmijenile tijek kretanja čakavštine, no ona se ipak održala i prenijela do današnjih dana. Čakavštinu treba upotrebljavati u svakodnevnoj, govorenoj komunikaciji i na pravilan je način prenositi na mlađe naraštaje. Valja razbiti predrasude da su mjesni govori manje vrijedni od standarda.



Čakavština se nesumnjivo čuva i kroz pisanje na čakavskome i to treba u velikoj mjeri podržati. Danas je književna tvorba na čakavštini znatno razvijena pa mnogi autori pišu iz ljubavi prema zavičaju, ljudima, nekadanjim događajima, starim vremenima i običajima. Tu je posebno važna precizna upotreba vlastita govora, odnosno da jezik književnih ostvaraja zrcali stvarno jezično stanje. Dijalektalna književna tvorba, osim što oživljava čakavsku riječ, vrlo je korisna proučavateljima hrvatskih organskih idioma – drži prof. Galović, pohvalivši rad udruga koje jačaju svijest o očuvanju mjesnih govora, poput splitskog ‘Čakavskoga jazika’.

Jembrihova krivotvorina

Do inicijative kajkavaca i sjevernjačke renesanse ni pišljiva boba ne drži prof. dr. Ivo Žanić, predavač hrvatskog jezika i novinarske stilistike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

- Mladi gospodin Jembrih koji je pokrenuo zahtjev za međunarodnom oznakom za kajkavski kao ‘književni jezik’ možda nije manipulator, ali jest neznalica, što bi ipak bilo bolje, jer se može ispraviti učenjem. Nejasno je što mu treba, i kome treba, međunarodna ovjera činjenice da je na kajkavskom napisan velik dio hrvatske književnosti kad je to usporedo s jednakovrijednom činjenicom da je velik dio iste književnosti napisan i na čakavskom čvrsto i argumentirano sadržano u svim povijestima naše književnosti i kulture, uključivši one na stranim jezicima i iz pera stranih autora, u svim obrazovnim programima, i kad je apsolutno nemoguće da to previdi itko tko iz ikojeg razloga pokaže interes za našu kulturnu, društvenu, jezičnu, pa i političku povijest – žestok je prof. dr. Žanić, dodavši kako je vrlo čudno tražiti da stranac potvrdi i prizna ono što odavna priznaje cijeli vlastiti narod, kultura i povijest.

- Iz bogata fundusa nesuvislosti i protuslovlja izdvojit ću samo tvrdnju da od 1936., kad je Stjepan Ivšić objavio studiju Jezik Hrvata kajkavaca, ‘znamo da je kajkavski jezik’, dakle da je taj veliki kroatist, u najboljoj hrvatskoj dijalektološkoj studiji uopće, pokazao lingvističku posebnost kajkavštine, njenu izdvojenost iz hrvatskog jezika, pa je dotični mladac sada samo međunarodnim kodom formalizirao njegov nalaz. Istina je, međutim, drugačija. Ivšić je krenuo istraživati kajkavske govore, prije svega njihov naglasni sustav, u kontekstu teze dijela srpske lingvistike da je kajkavština ili genetski ogranak slovenskog jezika ili mutna mješavina slovenskoga, štokavštine i čakavštine.

Rasprostranjenost čakavice krajem 20. stoljeća

Ta se teza baš nekako zgodno dopunjavala sa starijom (i, nažalost, još živom) tezom da su svi štokavci Srbi i da se onda, logično, Srbija proteže dokle se protežu i štokavski govori, tj. do crte Virovitica-Karlovac-Karlobag. Zapadnije počinju Slovenci ili barem (polu)slovenski govori, a Hrvati neka se slobodno razmašu na preostalim prostranstvima. Ivšić je maestralno dokazao da kajkavski govori tvore dubinsko jedinstvo s ostalim hrvatskim narječjima, da je njihov razvoj autohtono hrvatski i da su integralan dio hrvatskog jezika.

Taj je znanstveni uvid, dakle, Jembrih krivotvorio, a na njegovo neznanje nerazlikovanje kategorija standardnog jezika i dijalekta, standardnog jezika i njegove dijalekatske osnovice, jezika književnosti i jezika realne komunikacije ne treba trošiti riječi – kategoričan je profesor Žanić.

Novi gradski govori

- Budući da se i drugdje javljaju slični borci za ‘očuvanje dijalekata’, valja i tu nešto razjasniti. Tradicionalni dijalekti, u smislu ruralnih govora 19. i prve polovine 20. stoljeća, više jednostavno ne postoje. Urbanizacija, industrijalizacija, masovne migracije, obrazovni sustav, nove profesije, masovni mediji, turizam... Stvorili su umjesto njih nove gradske govore i regionalne interdijalekte. U njima jest prepoznatljiv izvorni dijalekatski temelj dotičnog područja, ali oni nisu samo to, nego tvore slojevite, dinamične i aktivne sustave. Ništa nije propalo, ali se mnogo što jest promijenilo.

Naši su dijalekti vitalnost dokazali upravo tom uspješnom transformacijom u modernu, urbanu štokavštinu (osječki), urbanu čakavštinu (splitski), urbanu kajkavštinu (varaždinski, čakovečki, zagrebački), urbanu kajkavsko-štokavsku sintezu (karlovački), ili regionalne interdijalekte (istarski, dalmatinski, slavonski, međimurski)... Samozvani čuvari dijalekata poput Jembriha očito misle da je to zlo, propast, kvarenje i izdaja baštine, te da treba u optjecaj vratiti ‘čisti’ dijalekt iz 19. st, pokrenuti njegovu, kako on kaže, ‘renesansu’ i ‘revitalizaciju’.

Budući da govor ne postoji kao apstrakcija, nego samo kroz ljude koji se njime služe, a da ljudi uvijek govore iz stvarnosti u kojoj žive i potreba koje im ona nameće, takva se zaštita dijalekata može ostvariti samo promjenom stvarnosti. Drugim riječima, nužan preduvjet je ‘renesansa’ i ‘revitalizacija’ statičnog agrarnog društva sredine 19. stoljeća. Za početak, recimo, trajnim isključenjem struje, ukidanjem škola i zabranom putovanja - za muškarce, naravno, jer žene ionako nemaju što tražiti izvan kuće – sarkastično zaključuje prof. dr. Ivo Žanić.

DAMIR ŠARAC
FOTO: CROPIX
KARIKATURE: EDO ŠEGVIĆ

Naslovnica Kultura