Scena Kultura

REDATELJ FILMA 'MOST NA KRAJU SVIJETA' KOJI OD 1. SIJEČNJA KREĆE U KINA

Branko Ištvančić: Gori smo danas nego 1991.

REDATELJ FILMA 'MOST NA KRAJU SVIJETA' KOJI OD 1. SIJEČNJA KREĆE U KINA

Ljudskost se gubi iz dana u dan, licemjerje je na cijeni, i ne prođe dan da ne pomislim kako bi nam svima život izgledao da nije bilo tog nesretnog rata. Nitko više nije onaj isti čovjek koji je bio prije 1991.

Napeti triler prepun emocija, vraća nas u atmosferu kasnih devedesetih. Sela bosanskih Hrvata su uništena i oni su nastanjeni u kućama hrvatskih Srba. Posebnom državnom uredbom u srpske kuće trebaju se početi vraćati njihovi vlasnici, a Hrvate koji žive u njima čeka neizvjesnost. U toj jezivoj atmosferi dogodi se misteriozni nestanak starca, pa policajac Filip (Aleksandar Bogdanović), i sam nastanjen u srpskoj kući, kreće u predanu istragu tijekom koje se suočava s vlastitim demonima prošlosti, a sve se vrti oko Mosta na kraju svijeta, kao simbola koji bi ih sve trebao spajati, a ne razdvajati.

Tako nam je sinopsis filma “Most na kraju svijeta“ predstavio njegov redatelj Branko Ištvančić. Scenarij film nastao je prema romanu “Čuvari mostova“ Josipa Mlakića. Nakon brojnih pročitanih scenarija koji se bave različitim društvenim temama, Ištvančću je u ruke došao Mlakićev scenarij “Most na kraju svijeta“ koji ga je privukao temom useljavanja u tuđe kuće za vrijeme rata i inovativnom dramaturgijom situacije zamrznutog vremena u kojem su se našli stanovnici jednog hrvatskog mjesta u blizini bosanske granice nakon rata u Hrvatskoj - oni su se za vrijeme rata naselili u srpske kuće prognanih Srba koji su otišli živjeti u Srbiju.

Prešućivana tema

» Zašto vas je baš privukla tema useljavanja (bosanskih Hrvata) u tuđe kuće (protjeranih hrvatskih Srba) nakon nesretnog rata? Ako se ne varamo, vi ste prvi progovorili o toj temi?
- Film se bavi često prešućivanom temom useljavanja u tuđe kuće tijekom rata i prvi put progovara o tom kontroverznom problemu, čime dobiva dozu aktualnosti i napetosti. S obzirom na to da imam i srbijansko državljanstvo, potpuno poznajem i razumijem problem. Filmska ideja utemeljena je na stvarnim događajima, što filmu daje posebnu originalnost i autentičnost.

» “Teško je praviti film o sretnim ljudima u nesretnoj zemlji s nesretnim ljudima“, izjavili ste ljetos na Puli u vezi sa sumornom temom “Mosta na kraju svijeta“. Dakle, Hrvatska je postala manje sretna zemlja od 2006. naovamo i vašeg filma za djecu “Duh u močvari“?
- Ne znam jesmo li sretniji ili nesretniji, to je subjektivan dojam, samo primjećujem da su se ljudi nakon 1991. promijenili. Želio sam pokazati koliko smo nakon rata naučili ili ništa nismo naučili i koliko imamo savjesti, tj. nemamo.

» Jeste li ciljano htjeli napraviti redateljski zaokret kad ste odabrali “Most na kraju svijeta” za drugi dugometražni cjelovečernjak nakon “Duha u močvari” ili vas je na to, eto, nagnala naša nesretna zemlja?
- Film je napravljen prema scenariju književnika Mlakića koji u svojim romanima često zagovara upravo ideju o besmislenosti rata, nedostatku komunikacije i potrebi međusobnog razumijevanja. Za one koji ne znaju, moj prvi igrani film trebao je biti “Kad magle stanu“ po Mlakićevu romanu, a ne “Duh u močvari“ (iako mislim da ne treba zanemarivati filmove za djecu), a također sam i autor više od stotinu dokumentaraca. Što se tiče “nesretne zemlje“, s 13 godina sam bio prvak Jugoslavije na natjecanju iz kategorije filma u okviru tadašnje “Narodne tehnike“, a kao student doživio sam da 1993. First Film Foundation iz Londona uvrštava moj film “Rastanak“ u program New Direction u svojevrstan izbor šest najzapaženijih filmova mladih europskih redatelja, dok 1998. sada već kultni “Plašitelj kormorana“ osvaja Grand-prix Dana hrvatskog filma i mnoge druge nagrade. Iako sam, u međuvremenu, imao more prijedloga i pripremljenih scenarija, tek 2005. dobio sam prvi put priliku snimiti dugometražni igrani film. Pametnome dosta.

» ”Most na kraju svijeta” progovara o posljedicama rata i publiku vraća u nelagodnu atmosferu kasnih devedesetih. Koliko su posljedice rata na prostorima bivše države ispale teže od samoga rata?
- Kroz triler pun mračnih intriga, laži, prijevara i zabluda lokalnih mještana izići će na vidjelo njihova netrpeljivost prema svojim susjedima, mračna prošlost koju žele zaboraviti, glupost i besmislenost rata koji ih je doveo u situaciju da moraju živjeti u tuđim kućama. No, bit će jasno da su najveći neprijatelji naših likova upravo oni sami. Želim potaknuti ljude na razmišljanje ovim filmom… jesmo li bolji ili gori nakon 1991. godine… Istaknuti kompleksnost same situacije na ovim prostorima.

Više od zabave

» I, jesmo li bolji ili gori?
- Moj odgovor je da smo definitivno gori, ljudskost se gubi iz dana u dan, licemjerje je na cijeni, i ne prođe dan da ne pomislim kako bi nam svima život izgledao da nije bilo tog nesretnog rata. Nitko više nije onaj isti čovjek koji je bio prije 1991.. Također, često volim reći kako je “Most na kraju svijeta“ najrealniji prikaz kako smo se nakon rata pokvarili i promijenili nagore kao ljudi, te su nam strane postale sve moralne i ljudske vrijednosti. U tom smislu želim naglasiti propitivanje samog sebe kroz ovaj film.

» Koliko je vrijeme ostalo zamrznuto na ovim prostorima?
- U životu “malih ljudi“ vrijeme stoji u mojem filmu, i osjeća se ta moralna tjeskoba i nedostatak nade u bilo kakvo rješenje. Oni se ne mogu vratiti u rodni kraj u Bosni, a ne mogu niti živjeti u srpskim kućama. Za njih je vrijeme stalo i u tom zamrznutom vremenu očajnički pokušavaju osmisliti svoju egzistenciju i budućnost. Moj film se bavi ljudima i problemima na ovim prostorima kojima su mnoge stvari još uvijek ostale neriješene.


» Tema je intrigantna i kontroverzna, jeste li strahovali od reakcija s obzirom na međunacionalna trvenja i nacionalnu netrpeljivost poznatu na ovim prostorima? Niste imali neke neugodnosti?
- Nisam imao nikakvih neugodnosti, štoviše, ljudima je jako drago da se netko napokon prihvatio te teme i na filmsko platno prenio sudbine tisuća obitelji. Drago mi je što je to prepoznato kao hrabrost u suočavanju s vlastitim zabludama i neriješenim problemima. Reakcije publike su izvrsne, imali smo jako visoku ocjenu publike na Pulskom festivalu, u Montrealu je film također izvrsno primljen, čak je naš glavni glumac dobio poziv od jedne agencije za casting iz Londona, a posebno emotivno je bilo na zagrebačkoj premijeri u prepunoj dvorani kina “Europa“. Vrlo mi je važno osluškivati reakcije publike. Za mene je komunikacija s publikom jedna od najvažnijih stvari u bavljenju filmom.

» Film se najavljuje kao triler, no foršpani upućuju više na egzistencijalnu poratnu dramu. Kako biste ga vi žanrovski kategorizirali?
- Napeti triler prepun emocija. I scenarij i film su koncipirani u žanru trilera. Naravno, ovdje se radi o nekoj vrsti nekonvencionalnog trilera s elementima drame. Triler služi kao dramaturška osnova za postizanje napetosti. Rekao bih da se ovdje radi o trileru ljudske duše. Jer, naš rad može se promovirati i kao film s dušom. Kako živimo i stvaramo u okviru autorske kinematografije poput mnogih europskih filmova, mislim da je jedna od najvažnijih stvari dati prednost u stvaranju napetosti unutrašnjim stanjem lika u odnosu na one filmove koji to postižu samo akcijom. Film nije samo zabava, važan je osjećaj i umjetnički izražaj u kontaktu s gledateljem. P.S. Imamo novi foršpan (smijeh).

Novi početak

» Što vam je teže bilo redateljski postići, dramu ili mistiku?
- Egzistencijalna drama s ponekim naturalističkim momentima dominira ovim mračnim trilerom koji odbija standardne konvencije žanra. Režijom koja je isprepletena tajnom i misterijem oko nestanka jednog starca pokušavam preispitivati ljudske sudbine nakon rata, ljude ostavljene u blatnoj zabiti nedaleko bosanske granice. U takvoj klimi pogranične pustoši, usred zime i kaljuže, događa se zanimljiva intriga koja uzbudi čitavo mjesto, nestanak jednog starca na dan kad se vraćaju Srbi, vlasnici kuća. Svi su poznavali nestalog starca i svi mogu biti potencijalni krivci njegovog nestanka, ali istražitelju Filipu se čini kako mještani koje obilazi skrivaju nekakvu tajnu za koju on ne zna. Film karakterizira kompleksno stanje glavnog junaka uz skretanje pozornosti gledatelja na posljedice rata i napetog završetka. Svjestan kako radim nekonvencionalan triler s elementima mistike, dodatno se koristim redateljskim sredstvima kako bi što više naglasio i pojačao snagu drame u kojoj se ljudske sudbine suočavaju sa emocionalnim i psihološkim problemima, a čitav film je usmjeren na dramu glavnog sukoba i pitanje: tko i što je ubilo Jozu i zašto? Država, politika, prijatelji, neprijatelji ili svi zajedno?

» Koliko vam je prilikom režije ovakvog filma išlo naruku to što ste dokumentarist?

- Iskustvo rada na mnogobrojnim dokumentarnim filmovima pomoglo je u igranom filmu. Svaki igrani film teži dokumentarnom, a svaki dokumentarni igranom - čuvena je Godardova rečenica. Htio bih pripomenuti kako mi je cijelo vrijeme u glavi bila misao našeg poznatog redatelja Zorana Tadića: “Koliko redatelj bude spretan u ‘krađi’ života u dokumentarnim filmovima, toliko će mu to pomoći u kreiranju života u igranom filmu.” Stoga je meni ogromno iskustvo u režiji dokumentarnih filmova pomoglo u smislu postizanja uvjerljivosti.

» Dokumentarističnosti je pridonijelo snimanje na stvarnim lokacijama. Snimali ste na petnaestak različitih lokacija. Koliko je to povisilo budžet?
- Odlučio sam se da sve scene snimam na stvarnim lokacijama, što pridonosi dokumentarističnosti filma, ali nažalost i poskupljuje budžet. Film se snimao šest tjedana na lokacijama oko Slunja, u Sisku, Veljunu, Pisarovini, Lasinjskom Sjeničaku, Hrvatskoj Kostajnici i Zagrebu.

» Naslov “Most na kraju svijeta“ zvuči simbolično. Most može spajati i razdvajati, a opet tu je ovo na kraju svijeta. Zar smo došli do kraja svijeta?
- Most služi da bi vizualno spajao ljude, ali i da metaforički prikaže nedostatak komunikacije i razrušenih međuljudskih odnosa. Zašto “na kraju svijeta“? Zato što na ovim prostorima više ničega nema, došli smo do kraja.

» Pa ipak, redovita kinodistribucija filma počinje s prvim danom nove 2015. godine. Novi početak?
- Siječanj je najoptimističniji mjesec u godini, mjesec kad nam se čini da je sve moguće, vrijeme ostvarivanja novogodišnjih odluka, a neki kažu i novi početak. Mislim da će 2015. biti dobra godina.

» Kakva su vam očekivanja u smislu odaziva publike?
- Hrvatska publika je nepredvidljiva, kinoulaznica je skupa, a već imam jedan kinohit iza sebe. Imali smo jako visoku ocjenu publike na Pulskom festivalu i to mi puno znači. Također, zagrebačka premijera je bila jako emotivna, jer je Zagreb, uz Suboticu, moj grad. Nakon premijere, posebno me dirnuo status na Fejsu jednog mog dragog kolege: “Dugo znam da ne treba imati očekivanja od neviđenih filmova, ali ni u tom kontekstu nisam očekivao da će se u iduća dva sata odvrtjeti film koji bez problema može biti novi 'benchmark' cijele kinematografije i budući klasik; vanjski mir i unutrašnja dinamika, širina i kompaktnost, spontanost, a izrađenost, uključivost i univerzalnost... sve je to ovdje, ali dvije stvari su me se posebno dojmile - kako na odmjeren i uravnotežen način ispričati jednu tešku priču, 'sine ira et studio'; i kako napraviti hiperrealističan film koji realnost ipak interpretira, a ne 'copy/pastea'. Pod tim mislim da je film cijelo vrijeme empatičan bez patetike, za razliku od naše stvarnosti koja je većinom patetična bez empatije. Autori su dakle svjesni kad treba povući ručnu i ne rade pretjerano djelo za koje onda traže opravdanje da je 'to tako i u realitetu'“. Osim ovoga, bili su dojmljivi i razni drugi statusi nakon održane premijere u Zagrebu i pomislio sam kako je, eto, komunikacija s publikom uspostavljena. A to je najvažnije.

MARKO NJEGIĆ

Glumci iz regije

- Glumački ansambl okuplja oko 30 glumaca iz Hrvatske, BiH i Srbije.
U filmu okupljamo tridesetak ponajboljih hrvatskih, srbijanskih i bosanskih glumaca koje predvode Aleksandar Bogdanović (koji mi je bio veliko otkriće kao glumac koji prvi put glumi glavnu ulogu), potom legendarni Boro Stjepanović, i drugi kao npr. Vlatko Dulić, Nela Kocsis, Slobodan Ćustić, Miralem Zubčević, Đorđe Kukuljica, Jelena Perčin, Sanja Radišić, Anita Schmidt, Nikša Kušelj, Draško Zidar, Slaven Knezović, Bora Nenić...

Statist sa zadatkom

Imate li neku anegdotu sa snimanja za podijeliti?
- U Lasinjskom Sjeničaku cijela ekipa se zaljubila u jednog lokalnog psa – “statista sa zadatkom“, koji nećete vjerovati, sluša i razumije sve što mu kažete.

Bitka za autorska prava

Postali ste član upravnog odbora Društva hrvatskih filmskih redatelja. Imate li već neki plan i program?
- Najveća bitka je ona za naša autorska prava, kako za prošlost, tako za sadašnjost, a posebno za budućnost.


Naslovnica Kultura