Scena Kultura

LAUREATI

Petar Čulić: Kad bi svi svirali isto, svijet bi bio dosadan

LAUREATI

Vježba se i mentalno, vizualizira se desna i lijeva ruka i prolazi kroz cijelu skladbu. Vrlo mi je važan taj moment, ako u glavi sve prođe kako treba, velike su šanse da će i na koncertu sve biti u redu

Čudo koje žicama stvara Petar Čulić ranije smo mogli smatrati čudom od djeteta, pa čudom od momčića, ali čudo ne prestaje ni danas, kad je napunio 28 godina, bilo da se radi o izvedbama renesansnih skladbi, baroknog, klasičnog ili modernog doba. Gitarist i skladatelj iz Dugog Rata početkom studenog objavit će treći album, ovog puta s dvanaest svojih skladbi, a već je legendarnom postala priča o njegovu prvom susretu s akustičnom kutijom kojoj je posvetio život. Vrijedi je i pročitati:

- Imali smo doma sintesajzer pa kad me je otac došao upisati u Glazbenu školu, to je podrazumijevalo učenje klavira. No kad su me ondje pitali što ću upisati, ja sam ničim izazvan izgovorio - gitaru. Tako je to bilo, premda gitaru nitko nije svirao u užoj obitelji. U podsvjesti mi je možda bilo što mi je dida svirao gusle – priča Petar.

Pa premda bi čovjek s blokom kojeg treba ispuniti njegovim razmišljanjima, a onda sve štampati na novinskom papiru, pomislio kako će lako s momkom koji je održao oko tisuću i dvjesto nastupa, uknjižio pet državnih i desetak međunarodnih prvih nagrada, aktualni je pobjednik Ciklusa koncerata mladih glazbenika 'Mo. Vinko Lesić', svirao kao solist s priznatim svjetskim i domaćim orkestrima, a još kao student na Umjetničkoj akademiji u Splitu zaslužio dvije rektorove nagrade pa je nastavio poslijediplomsko školovanje na Gitarističkoj akademiji u Koblenzu i završio ga s najboljim uspjehom, dok je u njegovu čast francuska skladateljica Colette Mourey napisala tri skladbe za solo gitaru 'Hommage à Petar Culic' i čiju je skladbu 'M' poželio na samrti čuti jedan engleski poštovatelj, dakle, kako će se takav umjetnik raspričati, što je novinarima najdraže.No, nije mu napeto:

- Ne trčim za slavom. Jedan od razloga što nisam otišao živjeti u neki veći europski ili svjetski grad, a mogao sam, jest taj što volim mir koji imam u svom Dugom Ratu. Što mogu prošetati uz more, kupati se, zaigrati na balun, živjeti blizu svojoj obitelji i ljudima koje volim. Slava lako pojede čovjeka. Mnogi moji kolege gitaristi žive u putnoj torbi, lutaju svijetom, koncertiraju, poprilično i zarađuju, no stalno su sami i stalno jure. Nisam za to. Premda, moram napomenuti, dosta putujem i često koncertiram. Ali svaki put se vratim kući. Ne bih želio da mi život ode u krivom smjeru. Recimo da se bojim postati poznat.

Onda ne zavidite velikim zvijezdama poput Maksima Mrvice i 2Cellosa?

- Ne zavidim, niti bih htio postati ili svirati kao netko drugi. Svatko treba naći svoj put i način. Kad bi svi skladali, svirali ili mislili isto, svijet bi bio jako dosadno mjesto.

Ajde, pa zasvirate i 'one naše' ekipi na zidiću, blago njima?


- A moram i ne odbijem. To je dio života na Mediteranu, neka pisme i veselja.

Jeste li ikad svirali na ulici?


- Ne i da. Naime, jednom sam trebao održati koncert u Trogiru, ali našao sam se pred zatvorenim vratima crkve. Organizator se nije javljao. Što sad? Posudio sam stolicu u restoranu, sjeo pred crkvena vrata i započeo koncert. Ljudi su se okupili, sve je bilo po programu. Otvoreni kufer od gitare ostao je malo dalje i u jednom trenutku sam začuo 'blink... blink...' Počele su upadati kovanice! Do kraja koncerta je 'blinkalo', a odsvirao sam i biseve...

Za koji dan izlazi album vaših skladbi, pa na proljeće još jedan s klasičnim repertoarom. Ima li to smisla u vrijeme kad se sva glazba skida s interneta?


- Ima smisla, jer će ti albumi doprijeti do onih koji cijene ono što radim. Na koncu, ostat će kvalitetan glazbeni zapis o toj glazbi.

Komponirate bez straha?


- Svatko može komponirati, mora samo biti bar malo nadaren za to! Još kao dvanaestogodišnjak napisao sam skladbu 'Mali princ' koju smo snimili za novi album, a inspiracija je naravno svevremenska knjiga Antoinea de Saint-Exuperyja, a isto tako sam nadahnut pjesmom 'More' Josipa Pupačića napisao skladbu. Tu je i 'M', 'Praznina', 'Believe', 'Svetionik', 'Traffic Jam'...

Volite i pjevati, snimili ste nekoliko pjesama?

- Iz gušta. Nisam bio baš siguran u glas. No, u zadnje vrijeme pjevam u Gospel zboru 'Mihovil' s Kamena kod Splita i čini mi se da dobro napredujem glasovno uz vrlo kvalitetne pjevače tog benda.

Kako napreduju vaši učenici u omiškoj Glazbenoj školi?


- Odlični su, od 2003. godine osvojili su gotovo stotinu nagrada na međunarodnim, državnim i regionalnim natjecanjima.

Opterećuje li vas rad u školi?


- Naprotiv, daje mi egzistencijalnu sigurnost, a volim i pedagoški rad.

Počeli ste kao vjerojatno najmlađi profesor u Hrvatskoj?

- Ne znam jesam li bio najmlađi, a kad me sa 17 godina doveo pokojni ravnatelj Mihovil Popovac, svakako sam bio u toj konkurenciji. Kad me predstavio roditeljima učinilo mi se da čujem šaptanje: 'Vidi, dite predaje dici...' Nakon nekog vremena vidjeli su da će biti dobro.

Sport vam znači...


- Puno. Nogomet, košarka, vaterpolo, badmington, stolni tenis... Mislim da sam sve nabrojio.

Ruke čuvate?


- Da, moram. Ako gitarist slomi prst ili ruku velika je vjerojatnost da više nikada neće svirati kao prije. Ne bih provjeravao... Kad igramo na mali balun ne usudim se stati na branku, ali u vaterpolu branim često. Svladao sam neku svoju tehniku na vratima, neki način koji nije opasan za ruke, pa sam znao igrati i po tri, četiri sata.

Možete brati masline?


- Nisam nikad probao. Ne, mislim da ne bih mogao.

Turpijicu nosite uvijek?


- Obavezan alat gitarista. Možda je neobično da muškarac turpija nokte, ali to radimo redovito. Radi tona. Čistiji je i ljepši...

Mikrofon gitaristi ne priznaju?


- Mrzimo ga, izgubi se sve čarolija zvuka i bogate harmonije gitare. Kad god se može treba ih izbjegavati.

Kao i avione?


- Dok sam bio mlađi izbjegavao sam avione, stvarali bi mi blagi stres. Pa sam više putovao automobilom, najčešće s ocem ili autobusom. S vremenom sam navikao pa se planiram uskoro dobaciti preko oceana, na neku dalju i dužu turneju.

S avionom se ipak manje doživi?


- Oho, mogu o tim putovanjima pričati danima. Ali jednom je doista bilo najluđe, bio sam na osmodnevnoj turneji Bruxelles – Pariz – London – Norwich. U vlaku za Englesku bila je bomba.

Pukla?


- Nije, sredili su je. Šetao sam po Parizu i upao u nekakvu sumnjivu četvrt, pukla mi je ručka kufera, izbili su mi žuljevi po rukama. U Londonu sam pomislio; dobro gotovo je. No od cijelog vlaka je samo mene zadržala policija. Kad su me pustili, pokisao sam do kože. Tako, dogodi se.

Što vam je najveće priznanje?

- Na koncertima, stajaći pljesak, kad publika ustane. To svim umjetnicima puno znači. A od projekata, ne znam bih li spomenuo...

Spomenite...


- Jedan od najpoznatijih svjetskih gitarističkih kritičara Guy Traviss pozvao me za projekt 'Generacija Y', oko kojeg je okupio, po svom izboru osam najinteresantnijih gitarista svijeta. Tražio je da na albumu koji će se snimati u Londonu bude i moja skladba 'M', a sve bi pratio časopis 'Classical guitar magazine'.

Koliko dnevno treba vježbati da se postane Petar Čulić?


- Petar Čulić ne bi trebali postati, ali trebalo bi vježbati i do sedam, osam sati dnevno. Ne samo na gitari.

Nego?


- Nego i u glavi. Naime, vježba se i mentalno, vizualizira se desna i lijeva ruka i prolazi kroz cijelu skladbu. Vrlo mi je važan taj moment, ako u glavi sve prođe kako treba, velike su šanse da će i na koncertu sve biti u redu.

Gitare su skupe?


- Jako, one najbolje su od šest tisuća eura naviše.

A takve se grade od?


- Smreke, cedra, sekvoje.

                                                                                                                                                              DAMIR ŠARAC
SNIMIO ANTE ČIZMIĆ / CROPIX

Naslovnica Kultura