Scena Kultura

Zadar snova

Ivica Buljan: Kiš je pisac kojega je Krleža volio

Zadar snova

Danilo Kiš s jedne je strane moralno besprijekorna figura, s druge strane pisac kojega je sam Krleža proglasio najboljim i vjerojatno najveći stilist našeg jezika – kaže Ivica Buljan

U sklopu 18. festivala suvremenoga kazališta “Zadar snova”, večeras se u dvorani Kazališta lutaka Zadar održava hrvatska premijera predstave “Grobnica za Borisa Davidoviča” redatelja Ivice Buljana, nastale prema djelu Danila Kiša u produkciji Hartefakta i Bitef teatra iz Beograda, Novog kazališta iz Zagreba, Mini teatra iz Ljubljane te festivala “Zadar snova”.

Predstava je svjetsku praizvedbu imala 21. srpnja na Mittelfestu u talijanskom Cividaleu, a nakon Zadra, u rujnu će biti prikazana na beogradskom Bitefu, te u studenom u Ljubljani i Zagrebu.

Uz redatelja Buljana, u autorskom timu predstave još su kompozitor Mitja Vrhovnik Smrekar iz Ljubljane, Fundacija Sonda iz Maribora, zadužena za scenografiju, te kostimografkinja Ana Savić Gecan iz Zagreba.

Brisanje iz povijesti

Gospodine Buljane, zašto Danilo Kiš i zašto “Grobnica za Borisa Davidoviča”?
– Direktor fondacije Hartefakt iz Beograda Andrej Nosov pozvao me je da radimo suvremeni tekst mladog autora. Činilo mi se važnijim reaktualizirati djelo Danila Kiša, koji u esencijalnom i simboličkom smislu predstavlja to što Hartefakt želi: suradnju umjetnika s područja bivše Jugoslavije i upoznavanje različitih publika s tim radovima. “Grobnicu za Borisa Davidoviča” postavio sam integralno.

Novela je podijeljena u 18 poglavlja, a na pozornici je devet izvođača, iskusni glumci poput Aleksandre Janković, Milutina Miloševića, Stipe Kostanića, a među njima studenti beogradske akademije i Boris Vlastelica iz rok grupe “Repetitor”. Publika će vidjeti niz fizičkih performansa spojenih u linearnu narativnu cjelinu.

Tko je bio Boris Davidovič?

– Boris Davidovič pripada jezgri pokretača Oktobarske revolucije, a u staljinističkom montiranom procesu izbrisan je iz službene povijesti. Podrijetlom je Židov, a radnja je locirana na konfliktnim prostorima između Rusije i Ukrajine. Davidovič je revolucionar koji želi promijeniti konzervativne društvene, ekonomske i političke odnose.

Ustaje protiv porobljavanja u tadašnjoj carskoj Rusiji i najgoreg oblika mješavine feudalizma i kapitalizma 19. stoljeća. Za razumijevanje političkih odnosa pred Revolucijom, treba čitati Marxa, kao što čitanje Kiša pomaže u razumijevanju...
Danilo Kiš
Kiš umire u Parizu kao razočarani jugoslavenski disident. Je li i njemu, kao i Davidoviču, bilo namijenjeno brisanje iz povijesti?

– Kiš je bio kritičar dogmatskoga komunizma i naslutio je da će se svi ti žestoki komunisti konvertirati u nacionaliste, što se dogodilo krajem osamdesetih. Kiš ni u jednom trenutku svojeg života nije napravio ustupak. Svoju biografiju obilježio je čašću, pozivajući se na liniju velikih umova iz povijesti.

Ljudski život vrijedan je samo ako se osmisli kao moralno i radno djelo. Kad bi Kiš bio dijelom školske lektire, mladi bi ljudi, kao u antičko vrijeme, učili od najboljeg učitelja. Učili bi kako se boriti protiv najvećih zala, što jesu tiranija, nejednakost, nacionalizam i isključivost. S jedne strane moralno besprijekorna figura, s druge strane pisac kojega je sam Krleža proglasio najboljim, Kiš je vjerojatno najveći stilist našeg jezika.

Fluidni identiteti

Kiš slovi i kao najveći jugoslavenski pisac koji je ostao upamćen i kao najveći kritičar te državne tvorevine?
– Kao da Kiševo podrijetlo izbjegava bilo kakvu definiciju. On je doista jedan od zadnjih jugoslavenskih pisaca. Njegov je otac mađarski Židov ubijen u Auschwitzu, a majka mu je bila Crnogorka. Dio djetinjstva Kiš je proveo u fašističkoj Mađarskoj, gdje se obitelj skrivala, a nakon toga odlazi u Crnu Goru.

Savršeno je upoznao različite kulture, bivajući uvijek dio jedne progonjene manjine. Umro je kao apatrid u Parizu tik prije raspada Jugoslavije, s biljegom prijezira službenih vlasti i ortodoksne kritike upravo zbog “Grobnice za Borisa Davidoviča”, ali je njome i “Časom anatomije” sebi i jednoj višoj ideji časti osigurao vječno mjesto.

Može li se o “Grobnici” govoriti kao o projugoslavenskoj predstavi?

– Kišovi identiteti su fluidni. Neprirodno ga je uglaviti isključivo u srpsku, crnogorsku ili židovsku književnost, on je cijeli pripadao jednoj zemlji koje nema više, a njezin je najviši duhovni domet. Kao što su Grci podizali kenotafe onima koji su poginuli izvan domovine, ili onima koje su rastrgale divlje zvijeri, tako Kiš podiže spomenik onima koji su izbrisani iz povijesti. Spomenik duši čovjeka, a ne tijelu. A duša je, kaže, alfa i omega.

Na “Zadru snova” sudjelujete gotovo od samog početka i kao redatelj i kao producent predstavama “Baš beton”
Odrona i “Olovni vojnici” Fraktal falus teatra. Što vam znači “Zadar snova”?
– Meni je “Zadar snova” od samog početka važna estetska i etička točka. U svojih 18 godina festival se bitno odredio prema suvremenim dramaturškim i režijskim izvedbenim praksama. “Zadar snova” u odnosu na ostale festivale forsira kreaciju i rizik istraživanja, a ne reproduktivno kazalište.

Takva estetska orijentacija povlači i političku, a to znači odgovornost prema sebi i publici. Gostovanje umjetnika iz Srbije znači upoznavanje publike s novim generacijama, rušenje stereotipa i barijera, a priznat ćete, to je časna zadaća svakog ozbiljnog i odgovornog umjetnika i selektora.

IVICA NEVEŠČANIN
FOTO: CROPIX

Naslovnica Kultura