Scena Kultura

dobitnik nagrade ‘oktavijan’

Borivoj Dovniković Bordo: Digitalna animacija presudila je Zagrebačkoj školi crtanog filma

dobitnik nagrade ‘oktavijan’

Zagrebačka škola završila je 1991. godine, ne s promjenom sistema, nego s istodobnom pojavom kompjutorske tehnike koja omogućuje autoru da u svome stanu stvara filmove. Od sada će se naša animacija morati nazivati hrvatski animirani film ili čak splitski

Borivoj Dovniković Bordo naš je najstariji živući animator. Ovaj 84-godišnji karikaturist i ilustrator, crtač stripova i filmski animator, potpisnik je brojnih nagrađenih autorskih filmova. Njegova je karijera praktički povijest domaće animacije i ilustracije. Dovoljno je reći da je surađivao na nastanku prvog hrvatskog animiranog filma braće Neugebauer, “Veliki miting” (1951.), dok je 8-minutnu “Tišinu”, u kojoj potpisuje scenarij i režiju, publici predstavio 2009. godine. Stoga ne čudi odluka Društva hrvatskih filmskih kritičara da ga nagrade Zlatnim Oktavijanom za životni doprinos filmskoj umjetnosti, koji će mu dodijeliti na Danima hrvatskog filma idući tjedan.
Vama je vitrina puna nagrada za životno djelo. Do koje najviše držite?
– Nakon 60 godina rada na animiranom filmu, gotovo je normalno da se skupi priznanja, domaćih ili stranih. Neću odgovoriti da su mi sve nagrade jednako drage, pa ću izdvojiti nagradu talijanskih animatora za životno djelo u Trevisu i Nagradu za životno djelo Festivala u Alabami, koji me odabrao na sugestiju Američkog filmskog instituta. Naravno, iznimno mi je važna Nagrada za životno djelo “Vladimir Nazor“.

Kako biste opisali svoje životno djelo?
– Karijeru ne mogu opisati u nekoliko rečenica jer sam se od 1950. godine paralelno bavio svim stvaralačkim djelatnostima koje su u vezi s mojom desnom rukom: novinskom karikaturom, stripom, ilustracijom, grafičkim dizajnom, pa na koncu i animiranim filmom, koji me je jedini svrstao među svjetske stvaraoce, pa sam danas kod kuće u svim zemljama u kojima se proizvodi animirani film. A u animaciji pripadam karikaturistima kojima je važan humor, satira, kako u sadržaju, tako i u likovnom izrazu.

Krenuli ste u animaciju kad je Disneyjeva Snjeguljica još bila maloljetna… Kako je vama danas gledati taj kinematografski rod koji je u međuvremenu izgubio sva produkcijska ograničenja?
– Lijepo pitanje. S crtanim filmom sam u kontaktu od djetinjstva. Prve takve, šarene crtane filmove gledao sam u predigrama crno-bijelih filmova u osječkim kinematografima, uglavnom Disneyjeve, naravno. Kad smo, 1950., u “Kerempuhu” ušli u tu tada ogromnu avanturu pokretanja animiranog filma kod nas, bilo nam je važno naučiti animirati, a tek kasnije postavilo se izazovno pitanje stvaralačkih granica i mogućnosti te vrste filma. Već mi je dosadilo ponavljati tvrdnju da je Zagrebačka škola završila 1991., ne s promjenom sistema, nego istodobnom pojavom kompjutorske tehnike.

Time je okončana era cel-animacije, koja zahtijeva tvornički rad kopista i kolorista, pa je nastala era digitalne animacije, koja omogućuje autoru da u svom stanu, na svom kompjutoru, stvara animirane filmove, i to s bezgraničnim mogućnostima izražavanja, pogotovo u odnosu na dotadašnju cel-animaciju. “Zagreb film” je tako prestao biti jedini centar proizvodnje animiranih filmova, i grad Zagreb nije više jedini proizvođač, pa se animacija proširila i na Split, Karlovac, Osijek… U vezi s time bespredmetan je i naziv Zagrebačke škole crtanog filma, pa će se od sada naša animacija morati nazivati hrvatski animirani film ili čak splitski, osječki animirani film.

Govorite kao pripadnik generacije koja je domaćoj kinematografiji ucijepila svjetski ugled…
– Da, to je evidentno. Prvo nas je veoma cijenila sovjetska animacija, pa sam ja tamo 70-ih godina vrlo često gostovao, a 1969. u Moskvi sam realizirao koprodukciju sa “Sojuzmult filmom”. Oni su nastojali preuzeti naš način stvaranja animiranih filmova. U Kini sam gostovao desetak puta od 2000-ih, kad su oni otvorili stvaralačke mogućnosti animiranom filmu. Gostovao sam i na mnogim manifestacijama na svim kontinentima, do današnjeg dana.

Kako komentirate hrvatsku kinematografiju i animaciju dvijetisućitih, s utjecajem nezavisnih produkcijskih tvrtki?
– Igrani film očigledno napreduje i, čini se, preuzima ugled u svijetu koji je donedavno imao animirani film. Naši autori igranih filmova sve češće se pokazuju na crvenim tepisima. Moje je mišljenje da je animacija s kompjutorom dobila demokratsku širinu korištenja, do amaterizma, a izgubila ozbiljnost i odgovornost profesionalnih studija. Mene boli druga stvar: Zagreb je prije 1991. bio jedan od europskih centara filmske tehničke proizvodnje. Tajkunskim makinacijama “Dubrava” je postala provincijsko hrvatsko poduzeće, a profitabilne međunarodne usluge odselile su se u druge europske destinacije. U animaciji i dalje imamo stvaralačkih nada, ali to više, bez ozbiljnog centra, ne garantira kontinuirane uspjehe.

Prvi ste strip objavili 1945., s 15 godina, zvao se “Udarnik Ratko”, ali je bio zabranjen. Kako se klincu zabrani strip, i to još udarnički!?
– Dragi prijatelju, nitko od novih generacija to ne može shvatiti, naravno. Strip je tada bio nedobrodošao kao američka kapitalistička izmišljotina, koja odvraća djecu od knjige. Ima, doduše, tu logike, ali je pravilo demokracije da se ništa ne smije zabranjivati (osim izričitog kriminala). Tako je moj mladenački strip bio zabranjen ne zbog teme i sadržaja, nego kao strip. Stripu, kao uostalom i mnogim drugim stvarima u zemlji, vraćeno je pravo građanstva 1950. godine kad je Jugoslavija raskrstila sa sovjetskim blokom i krenula vlastitim putem.

Za dječji list “Bijela pčela” i danas crtate “Čipka i djeda Filipa”… Što na to kaže odbor Guinnessove knjige rekorda?
– Taj strip “Čipko i djed Filip” radim redovito od osnivanja lista 1994. Nisam siguran da sam najstariji crtač stripa na svijetu, pa na to ne obraćam pažnju. Da je to istina, već bi ljudi iz Guinnessa reagirali, oni žive od takvih senzacija.

A što kažu djeca?
– Sumnjam da je djecu briga o starosti autora njihova stripa. Ne znam uopće o mišljenju djece o tom stripu jer redakcija nijednom nije organizirala moj susret s dječjim čitateljima bilo gdje, u nekom selu gdje djeca prate moj strip. A to bih, naravno, volio.

Hoćemo li opet vidjeti nešto vaše na televiziji?
– Pitajte Televiziju. TV prikazuje samo animirane serije, a autorski animirani filmovi pokazuju se povremeno u posebnim kulturnim emisijama, koje nemaju velikih odjeka. Ne mislim da je to loše. Više ne stvaram animirane filmove, jer to nije za starije ljude. Radim redovito karikaturu u tjedniku “Novosti” i “Čipka”. U ostalo vrijeme pišem o animiranom filmu, putujem na festivale animacije. Upravo putujem u Češku, a zatim u Sarajevo, na međunarodnu izložbu karikatura, gdje sudjelujem s radovima.

jakov kosanović


Animirane reklame

Još uvijek se klincima pjeva “Svako jutro jedno jaje…”, ali možda ni roditelji ne znaju da ste vi animirali tu reklamu zagrebačke “Agrokoke”, baš kao i Šimu s “Eva” sardine. Kakvim vidite reklamni program domaćih proizvoda?

– Bio sam likovni autor “Eve” i nikad nisam pomislio da će muževni morž sa ženskim imenom postati tako popularan. S tuđim likom realizirao sam bezbroj animiranih storija s Evom, što su, na moje zadovoljstvo, izvanredno primili gledatelji u Jugoslaviji. Pitao sam proizvođače jednom prigodom povećava li to zaista i prodaju proizvoda. Odgovor je bio da apsolutno povećava. Djeca su zahtijevala samo “Eva” sardinu! To je utjecaj animacije. Za “Svako jutro jedno jaje” radio sam čak i stihove i naručitelj je bio vrlo zadovoljan. To je bilo zlatno doba početka reklama i dobro sam zarađivao na tome, ali sam i uživao u stvaranju. Ne pratim više reklame na TV-u; to vrijeme između relevantnih programa nastojim iskoristiti za odmor očiju ili druge ozbiljnije stvari. Profesionalna kvaliteta animiranih dijelova je na zavidnoj visini, zahvaljujući, naravno, kompjutoru.




Naslovnica Kultura