Scena Kultura

U SPLITSKOJ SVEUČILIŠNOJ KNJIŽNICI

Izložba dokumenata i osobnih sitnica krsnog kuma NK Hajduka

U SPLITSKOJ SVEUČILIŠNOJ KNJIŽNICI

Neizbrisiv trag u životu grada Barač je ostavio sudjelovanjem po različitim forumima i funkcijama koje su se bavile pitanjima urbanizma, arhitekture, umjetnosti, knjižničarstva, književnosti, sporta, arheologije...

Postajemo li to, u vremenima kriza i kojekakvih moralnih posrtanja, napokon svjesni onih koji su Split učinili ovim što jest, njegovih uistinu velikih ljudi koje nećemo pamtiti po funkcijama što su ih obnašali, već po humanosti i dobrotvorstvu koje su nesebično stavljali u službu puka.

Pa iako djelatnost i ugled u društvu iz određenog razdoblja nije lako rekonstruirati ili okvalificirati, ostaju makar dokumenti i sitnice kao posredno svjedočenje o znamenitu čovjeku kojega se prisjećamo izložbom u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, njenom izložbenom prostoru Odjela građe posebne vrste, a u povodu Dana hrvatskih knjižnica. Tko je Josip Barač (1871. - 1939.), čiji se neizbrisivi trag u životu grada može prepoznati njegovim sudjelovanjem po različitim forumima i funkcijama koje su se bavile pitanjima urbanizma, arhitekture, umjetnosti, knjižničarstva, književnosti, sporta, arheologije...

“Barača će Ivo Tijardović staviti uz bok don Frani Buliću, “kvalifikacijom” kako su upravo oni davali ton narodnjaštvu u Dalmaciji. Još kao student zajedno s mladim splitskim akademcima Ivom Grisogonom, Silvijom Bulatom, Dušanom Mangerom i Ivom Staliom počeo je akciju vrednovanja djela pjesnika i političara Luke Botića. Mladež toga vremena poistovjećivala se s borbom koju je Botić vodio u Saboru za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. “Zapaženo je govorio na obljetnici tridesete godišnjice Botićeve smrti u foajeu HNK-a, o njegovu patriotizmu i jedinstvenoj ljepoti stiha”, dat će okvir priči ravnatelj knjižnice Petar Krolo.

Klasični filolog koji je studirao u Zagrebu, Beču i Gracu, bio je profesor na splitskoj Klasičnoj gimnaziji, ali i sudski tumač za latinski, njemački, francuski i engleski jezik. Splitski profesorski staž bit će naprasno prekinut 1913. premještajem u Zadar, nakon objavljivanja satiričkog teksta “Pajacu” u šibenskoj “Hrvatskoj riči”, a bio je uperen protiv novinara Antonija Stražičića, urednika “Našeg jedinstva”, lojalnog austrijskoj politici. Okupljao je Barač oko sebe kulturne i javne radnike Emanuela Vidovića, Virgila Meneghella-Dinčića, Anđela Uvodića, Kamila Tončića, Antuna Katunarića...

Svesrdno se zauzimao da Split dobije knjižnicu, u kojoj se danas i čuva rukopisna i knjižna ostavština koja svjedoči o njegovoj izuzetnoj svestranosti ali i doprinosu kvaliteti javnoga života u gradu. Kroz tri desetljeća, kao član općinskog upraviteljstva, predsjednik općine (1912.) i jednostavno građanin muglednik davao je potporu radu Gradske biblioteke i materijalno potpomagao gradnju nove zgrade knjižnice, primjerene onodobnim potrebama Splita. Barača su zatvarale austrougarske vlasti zbog nacionalnog uvjerenja.

Nakon Prvog svjetskog rata, do 1927. predaje opet na Klasičnoj gimnaziji u Splitu, ali je ubrzo umirovljen, da bi bio reaktiviran samo tri godine poslije u splitskom Arheološkom muzeju, kao čitač starohrvatskih natpisa. Iz publikacije autorice Mihaele Kovačić dade se iščitati kao se “bavio i publicističkim radom, a njegov književni izričaj bio je popularan, pisao je i pjesme, te glende i šale u humorističkim listovima “Duji Balavcu” i “Štandarcu”, najčešće pod pseudonimom Marul i Bepo Getar. Članke ozbiljnog sadržaja objavljivao je uglavnom u “Novom dobu”. Kovačićka navodi podatak, citirajući kroničara Hrvoja Marovića koji tvrdi da je Barač četvrt stoljeća pisao vlastiti dnevnik, ali do danas nije poznato je li uopće sačuvan.

Preminuo je u 68. godini od posljedica automobilske nesreće, na cesti za Trogir, kada je ispraćao rumunjskog ministra Petrescua. Toga je dana zastava na Marjanu bila spuštena na pola koplja, a sa svih splitskih ustanova koje je zadužio i u kojima je službovao vijorile su se zastave s crnim florom. Život se obično sastoji od naoko nevažnih sitnica čiji sustav vrijednosti rezultira epohalnim djelom. Jedna od takvih svakako je i činjenica da je još 1904. godine s Vidovićem i Josipom Smodlakom posjetio “prekomorsku braću”, talijanske Hrvate u mjestima Molisea. Skladatelj Ivo Tijardović zapisat će u svojim “Sjećanjima na život i vrijeme” da je Barač neobično volio Split i njegovu mulariju koju je čak i podučavao kako se igra na “pentekošte” i “kende”, koje su prethodile nogometu.

Spominje ga se, uz ostalo, i među zaslužnima za uređenje i pošumljavanje Marjana. Već prve godine rada istoimenog društva uzduž glavnog šetališta postavljeno je 12 sjedalica, a uzduž ostalih putova 54 klupe. Vlastitom edicijom “Peristilska kriza” priklonio se 1929. godine onima koji su se protivili postavljanju Meštrovićeva Grgura Ninskoga na Peristilu.

Smatrao je volju naroda vrhovnim autoritetom koji je u temeljima svake pravne države, pa je protivljenje austrougarskoj politici nastavljeno i kasnije, otporom režimu Kraljevine Jugoslavije. Dizao je glas dočim je politika vladajućeg režima bila u opreci s narodnim interesima. Prema Francuskoj i njezinom društvenom uređenju, temeljenom na idejama Francuske revolucije gajio je posebne simpatije, za što je i odlikovan Ordenom viteza Legije časti, pa ga u svojim memoarima spominje i budući predsjednik Francuske Raymond Poincare, tada ministar poljodjelstva, a za posjeta Splitu. Barač je s uspjehom pisao i likovnu i kazališnu kritiku.

Rekonstruirajući Baračeva nastojanja i “zanimaciju” po izloženim dokumentima u Sveučilišnoj knjižnici, zaključimo kako je njegova svijest o važnosti ne samo čuvanja povijesnih dokumenata već i bilježenja osobito dragocjenih podataka o Splitu, Dalmaciji i istaknutim sugrađanima sačuvala od zaborava puno toga bitnoga za fizionomiju današnjega grada.

IGOR BREŠAN

‘Marjane, Marjane!’

Baračev pjesnički duh i ljubav za Marjan najbolje progovara iz koračnice “Marjane, Marjane!”, koju je napisao u svibnju 1903., a trebao ju je komponirati Josip Hatze. U zadarskom “izgnanstvu”, u svibnju 1914. godine zapisat će razočarano “Svoboda (a misli na Josipa, tadašnjeg kapelnika Narodne glazbe) nosio je ovaj tekst u džepu deset godina, no uprava ne htjedne da znadu o koračnici: bilo je u interesu nekih ljudi da se što manje govori o Marjanu.”


‘Hajduk’ i ‘Gusar’

U sportskom životu Splita i danas šira javnost omiljenom profesoru ubraja u posebne zasluge činjenicu da je podario imena splitskim klubovima “Hajduk” 1911. i godinu kasnije “Gusaru”. Smojina kultna serija “Velo misto” “dotaknut” će ga se s likom koji je tumačio glumac Uglješa Kojadinović.







Naslovnica Kultura