Scena Kultura

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Pljuska Zoji Odak i njezinoj publici

Jučer, danas, malo sutra

Foto: Matko Biljak / SD

Onako ugrubo, cijelu bismo Hrvatsku mogli podijeliti na dvije loze obitelji Odak.

Prvi nisu od krvi i mesa, nego od piksela televizijske slike, a blistavo ih utjelovljuju moj dragi prijatelj i kolumnistički kolega Stojan Matavulj, Nives Ivanković i ostatak glumačke družine iz “Ruže vjetrova”. Ta vlaška inačica Borgia skupina je beskrupuloznih sociopata koji su se sjajno snašli u tranzicijskoj otimačini, pa danas sveudilj drmaju, proždirući sve pred sobom, od samoglasnika do tuđih tvrtki.

Njima, naravno, nije dosta samo otimati i krasti, nego bi i cijeli svijet rado sveli na mjeru vlastita barbarstva kojim se diče kao pristojna djeca peticom iz solfeggia. Ti Odakovi, ponavljam, nisu stvarni, ali nitko pametan ne može reći da su plod razularene scenarističke mašte. Prije bi se reklo da su zrcalni odraz naše svakodnevice čiji ritam diktiraju novostekliši.

Od prvakinje do poniženja

Postoji, srećom, još jedan izdanak te slavne loze. Njega ne predstavljaju neki drugi, također fikcionalni, Odakovi, nego jedna stvarna dama koja dijeli popularno prezime i ništa više s televizijskim parnjacima. Riječ je, pogađate, o Zoji Odak, velikoj glumici koja se iz večeri u večer, pa tako dugi niz desetljeća, de facto uživljavala u napisane uloge, a de jure činila Split boljim mjestom za život.

Čime je sve zadužila naš grad i hrvatsko glumište u cjelini, ne bi stalo ni u zamašnu monografiju, a kamoli u tijesni kvadar ove kolumne. Uostalom, onima koje, osim bakterijskih, zanimaju i neke druge kulture, ništa ne treba objašnjavati. Ostalima, pak, samo znakovito upozorenje: Zoja Odak pripada onoj dragocjenoj manjini čije je značenje i službeno verificirano statusom nacionalne dramske prvakinje.

Bride i obrazi publike

Kad dođe vrijeme da se i takvo čeljade otpravi u mirovinu, dobro odgojen svijet pozvat će je u goste, barenko na bićerin rožolja i paštu, kazati dvije-tri prigodne riječi o velikom gubitku što će ga pretrpjeti teatar njezinim odlaskom. I pritom je savršeno svejedno kakve osjećaje netko privatno gaji prema dotičnoj dami, je li mu ona mila i draga, ili bi je najradije utopio u čaši vode. U civiliziranom svijetu drži se, naime, do kakvog-takvog bontona, malešne zbirke ceremonijalnih pravila koje su kadra usvojiti čak i čeljad s ozbiljnim intelektualnim poteškoćama.

Umjesto rožolja, pašte i makar hinjenog osmijeha, gospođa Odak dobila je, međutim, u poštanskom sandučiću pismo iz računovodstva splitskoga teatra kojim se obavještava da joj prestaje radni odnos. Da poniženje bude veće, nečasni otpust zbio se u posljednjim danima intendantskog mandata osobe koja je inače karijerni klaun i shopping mall zabavljač, naširoko znan po srokovima u kojima je pojao o verduri, bivšoj državi i bračkoj građevinskoj operativi. Čovjek koji nije čak ni kazališni patuljak, nego apsolutna teatarska ništica, imao je obraza odvaliti simboličku trisku po obrazu glumice koju su odavno i struka i publika prepoznali kao neupitnu veličinu.

Ne treba se, naravno, plašiti za Zoju Odak. Nova teatarska “vlast” već je najavila da će učiniti sve što može da je vrati na scenu, u bilo kojem zakonski prihvatljivom i za nju dostojnom statusu. No, i da nije tako, ne treba nimalo sumnjati da bi za glumicu njezina formata bilo dovoljno posla na drugim, sretnijim adresama. Jer, tko je blesav odricati se blistava dara, golemog scenskog iskustva i spartanske predanosti poslu?!

Nakon što se pribere od šoka i poniženja, Zoja će, ne sumnjam, s toliko puta demonstriranom damskom gestom, uzdignuta čela i s “andom” aristokratkinje duha, nastaviti po starome. No, mnogo dulje od njezina, bridjet će obrazi zahvalne publike. Jer, sramnim otpusnim pismom nije ošamarena samo velika glumica, nego i sva kultivirana čeljad Splita, grada koji već godinama sliči antropološkom laboratoriju u kojemu se bezdušno eksperimentira s razaranjem svih civilizacijskih standarda.

Od milenijske štetočine u fotelji poteštata naniže, izvrgnuti smo poniženjima svake zamislive vrste i podsmijehu iz sredina koje nije pogodila slična, barbarska invazija. Biti Splićanin danas, znači biti u teškoj defenzivi, refleksno se ispričavati pred svakim tko ima nešto reći o primitivizmu koji se izlio našim ulicama gore negoli Drava i Sava iz korita. Poslije svega, svakoga tko se usudi ponoviti onaj mitski refren “ča je pusta Londra kontra Splita grada” valjalo bi poslati na dugo bolovanje. Ako se već treba češati o neku krilaticu, onda je bolje poslužiti se parafrazom, pa zaključiti: Split happens.

IVICA IVANIŠEVIĆ

Naslovnica Kultura