Scena Kultura

REDATELJICA FILMA 'KORAK PO KORAK' KOJI 17. SVIBNJA KREĆE U KINA

Biljana Čakić-Veselič: Žene su u ratu doživjele teške traume, a o njihovoj žrtvi i PTSP-u nitko ne govori

REDATELJICA FILMA 'KORAK PO KORAK' KOJI 17. SVIBNJA KREĆE U KINA
Film je Biljana Čakić-Veselič učila na frontu i na masovnim grobnicama, snimajući eskhumacije i identifikacije. Prije silnih krimiserija snimala je forenzičare i radila na tome da se poveća broj laboratorija za identifikaciju DNK-om i uspjela. Nakon devet godina Čakić-Veselič je pronašla i brata koji je nestao u Bogdanovcima. Od tada Biljana radi filmove u kojima želi reći nešto što je važno njoj samoj, ali i što bi moglo pridonijeti zajednici.

- Slikarica sam po struci i do rata sam se bavila i samo razmišljala o razbijanju forme, multimedijalnim projektima, nalazila načine kako bih posjećivala svjetske izložbe, performanse, sve živo sam pratila... Poslije rata umjetnost sam stavila na drugo mjesto. Onda sam otišla u Dansku na doškolovanje i dala si priliku da me filmu i scenariju uče svjetske veličine poput Morgensa Rukova.

Za mene nije važno igrani ili dokumentarni film, već koliko imam novca i s kojim ću žanrom najbolje izraziti to što imam reći. Tako je moj prošli dugometražni film “Zagorka“, pola dokumentarni, pola igrani, eklektičan i potpuno prilagođen nezavisnoj no-budget produkciji. Snimanje dokumentaraca pomoglo mi je da odrastem – tvrdi nam Čakić-Veselič, koja je radeći na njima, ponajviše hvaljenom “Dečku kojem se žurilo“, ispekla zanat za režiju jednog cjelovečernjaka kakav je “Korak po korak“.

Jeste li dugo u sebi kuhali priču filma? Zašto ste osjećali da je morate ispričati?

- Imala sam želju napraviti film o ženama u ratu. Od svega iz tog razdoblja najviše se sjećam majki i žena koje su čekale najmilije. Meni se to činilo teže i više frustrirajuće nego otići na ratište. Zato sam i počela raditi kao ratna izvjestiteljica. Na neki način sam željela napraviti film, ne o arhetipu jadnice i žrtve, kako se obično prikazivao ženski lik u hrvatskom filmu, već o junakinjama. Nešto ozbiljno o ženama u Domovinskom ratu  nije se govorilo, a kamoli o tome da su žene u ratu zaradile svoj PTSP, doživjele razne oblike nasilja i gubitka, a na kraju se od njih očekuje da funkcioniraju kao da se ništa nije dogodilo. U neku ruku ovaj film je došao prekasno za jednu generaciju žena koja je proživjela taj rat. Kad sam ih pokušala pozvati na premijeru filma, saznala sam da su mnoge preminule ili teško bolesne. Bilo mi je drago kad sam vidjela da se mlade djevojke oduševljavaju filmom, što znači da se mogu identificirati i da je aktualan.

Koliko je teško biti žena u muškoj profesiji kakva je režijska?

- Pa kad radim, zaboravim da sam žena. Srećom, sportašica sam. Nekad sam bila prvakinja Hrvatske u plivanju. Mogu mjesecima raditi bez odmora. Talent koji mi je jako pomogao u dokumentarizmu je da mogu popiti više ili bar jednako kao ekipa. Da se podsjetim kamo pripadam, održavam simbole ženstvenosti poput štikle, duge kose i suknje. Ali, najmanji su problem suradnici. Puno mi je teže kao ženi doći do novca i prilike za snimanje. A najteže je nametnuti ženske teme, posebno teme koje se tiču žena iznad 40 godina i 70 kila. Jer nisu tržišno isplative. E, to me ljuti.

Prošle godine čak su dvije redateljice izbile u prvi plan na “Puli” – vi i Irena Škorić. Možemo li govoriti o novom valu redateljica u hrvatskom filmu?


- Činjenica da se moja generacija žena jako morala boriti za svoje mjesto u igranom filmu. S okruglim stolovima u Puli na temu “Žena u Hrvatskoj kinematografiji“, pokušali smo ukazati da nas nema u igranom filmu i stvar je krenula. Htjele smo senzibilizirati javnost na tu temu. Nitko pod milim Bogom nije ništa shvatio, niti se netko senzibilirao, ali znaju da tu i tamo moraju pustiti neku ženu da snima igrani film. Jer je, kao, Hrvatska ipak dio Europe, a neke tamo feministkinje i civilno društvo gnjave da se to mora, pa eto. Na Zagrebačkoj dramskoj akademiji odmah su primili veći broj djevojaka za koje kažu da su talentirane. Nekoliko nas je prošlo na natječaju i prvi put u povijesti jedna je žena bila selektor za igrani film. Prošli su neki drugačiji scenariji i sve je živnulo. A ja sam na prošlogodišnjoj Puli platila ceh za sve nas. I Ksenija Marinković koja je, bez da podcjenjujem odlične uloge njenih kolegica, zaslužila Arenu za glavnu ulogu.

Na Puli su se mnogi pitali - zar je hrvatskoj kinematografiji potreban još jedan film o nesretnom Domovinskom ratu?

- A ja sam se pitala je li u toj Puli pitanja postavlja i jedan intelektualac i humanista. Duboko sam razočarana plitkošću, samodostatnošću i neobrazovanošću ljudi koji postavljaju takva pitanja. Posebno jer rat nije glavna tema filma. Ako isključimo da je svaki rat nesretan, za razliku od npr. Vijetnamskog, Domovinski rat je bio obrambeni rat u kojem smo pobjedili. Nesretno je to što se sve napravilo s veteranima i na koji ih se sve način eksploatiralo, manipuliralo i razvlačilo, pa čak i u filmu. Nama prvensteno treba dobar film koji će komunicirati s publikom i koji će je se ticati. Posebno o tako bolnim temama kojih je u Hrvatskoj i previše. Kad bi se ta tema zatrpala pod tepih, sad kad je tek sazrela situacija da se uopće može raditi nešto suvislo, napravili bi najgoru stvar za već ionako nisko stanje duha cijele nacije. Film bi trebao biti svojevrsna katarza za ljude. Ja sam dala sve od sebe kao i cijela ekipa. I to je sve što sam mogla napraviti. Kad sam došla u Pulu s filmom “Korak po korak“,  prijatelji su me upozorili da mi se sprema “medijski linč“, bila je negativna klima prije nego je itko vidio film. Pačkala sam se u teme koje ne treba dirati, bavila sam se traumom i trebala sam platiti ceh za gomilu frustrirajuće loših filmova. To što sam žena sigurno nije pomoglo. Mada su me prijatelji pripremili na sve to, potreslo me. Ali, onda se dogodila publika u Puli i nedavno u Zagrebu. I presretna sam jer film komunicira. Osjećam da su se sve ove godine muke isplatile.

Isto tako, na Puli je pažnju izazivao i plakat vašeg filma na kojemu Ksenija Marinković izmiče gelerima bombardiranih kuća i vozila, dok je pogledom ispraća nevino pašče.

- Meni je sjajno na tom plakatu što je Ksenijin lik izbljedio. To puno govori o ženi u toj situaciji... A i životinje su ginule.

Kako vi uopće gledate na filmove o Domovinskom ratu iz devedesetih tipa “Vrijeme za...” i “Bogorodica”, odnosno na one novije, kritičnije, poput Brešanovih “Svjedoka” i “Crnaca” para Jurić-Dević?

- Upravo ste me pitali za meni drage kolege. Međutim, ja smatram da umjetnik ne smije biti na strani niti u službi bilo kakve politike. Filmaši bi trebali funkcionirati kao zona slobode, što je gotovo nemoguće dok ovisimo o subvencijama iz političkih struktura. Što se tiče “Svjedoka“ i “Crnaca“, barem su se hrvatski filmaši postavili protiv ubijanja i maltretiranja civila. Što je civilizacijski doseg. Za razliku od srpske kinematografije koja to nije učinila. Kritičarka iz Srbije meni zamjera što u filmu previše govorim o četnicima. Kao, nisam podijelila krivnju. A ja još imam moru od grobnica s Arkanovim zločinima gdje su strašno mučili i maltretirali ljude, uključujući žene i djecu. Ja sam u filmu snimila događaj po priči jednog od Arkanovih vojnika i to onoj najblažoj, da bude gledljivije. Tolerancija se ne stvara laganjem da se nešto nije dogodilo. Nedavno sam saznala za ogroman broj Srba koji su se borili na strani hrvatske vojske. Da sam to znala, stavila bih taj podatak u film jer je to istina.

Izjavili ste kako film (politički) ne ide ni lijevo ni desno, nego govori o običnim ljudima koji su se našli u ratu, pa opet film prikazuje što se događalo u ratnom vihoru Slavonije, profitere koji se švercom penju ka vrhu političke piramide itd. Kakav je uopće vaš stav o Domovinskom ratu?

- Jedno je pokazati što se po mome mišljenju događalo i kako sam ja doživjela rat, a drugo je staviti se u službu neke ideologije. U ratu svi gube osim profitera. Apsolutno svi. Mene je zanimalo obiteljsko nasilje koje kulminira s ratom. Odrasla sam u kraju u kojem je opasno biti slab i drugačiji. To je područje vojne krajine gdje se muškarci arhetipski odgajaju za ratnike. Puno me više zanima sadizam, odnos moć-žrtva, dominacija i kako izaći iz traume. Nenad Cvetko-Gross, homoseksualac koji se slučajno nađe između dvije vojske, i Ksenija Marinković – Vjera, junaci su koji dožive trame i nađu se u ulozi žrtve. Priča o Grossu je istinita i mene je toj priči privuklo kako se taj čovjek nosi sa strašnom sudbinom koja se prenosi s koljena na koljeno. Rat je najmanje strašan dok traje, a stvarna je namjera stvoriti traumu, koja potisnuta i neliječena ozbiljno oštećuje i prenosi se na buduće generacije. Nije lako biti partner ili dijete osobe oboljele od PTSP-a. To bi se moglo laički reći – širi se zlo. Širi se nagon za smrću što je kontra evoluciji i opstanku. Stranci, kojih je bilo dosta na festivalu, došli su mi čestitati jer su konačno shvatili šta se to dogodilo 1991. I odlične strane kritike uvjerile su me da sam dobro obavila školski dio filma koji odgovara na pitanja gdje, tko, kako kada... To je nezahvaŠiri se nagon za smrću što je kontra evoluciji i opstanku. Stranci, kojih je bilo dosta na festivalu, došli su mi čestitati jer su konačno shvatili šta se to dogodilo 1991. I odlične strane kritike uvjerile su me da sam dobro obavila školski dio filma koji odgovara na pitanja gdje, tko, kako kada... To je nezahvalna uloga koju ja nisam ni htjela. Dogodila se usput, a jedino je to o čemu se priča kad se govori o ovom filmu.

Film ste posvetili “ženama koje su preživjele ratove i othranile svoje obitelji“. Je li Ksenija Marinković u filmu odgovara “Majci hrabrost“?

- Nadam se da ne. Za mene je junakinja žena koja se usprkos teškoj situaciji, traumama, nasilju i gubitku uspjeva okrenuti sebi, svojim potrebama i željama te usprkos svemu težiti životu. Ukratko, osoba koja je spremna sreću uzeti u svoje ruke.

Ksenija Marinković je u filmu odjevena u crveni kaputić. Ima li tu kakve simbolike/poveznice s onom djevojčicom iz “Schindlerove liste“?

- Nema s djevojčicom, ali ste u pravu da ima razloga zašto je taj kaputić crvene boje. Simbolizira potisnutu strast. Zid Vjerine radne sobe je također crven i Vjerina haljina na kraju. Vjera je talentirana žena puna neostvarenih snova koja se posvetila obitelji i potisnula svoje potrebe. Gospođa Lidija, pisac knjige po čijim smo motivima snimili film, ja i mnoge druge žene u ratno smo vrijeme nosile šešire i oblačile se što smo bolje mogle. To je bio prkos, pokušaj očuvanja integriteta i dostojanstva usprkos situaciji. Bio je predviđen i šešir za Kseniju ili joj nije nikako stajao pa smo odustali. Taj nam je njen kaputić važan i mislim da to svaka žena razumije. A i za rat nismo kupovale novu garderobu. Imale smo to što smo imale. I svakakve kaputiće u bojama.

"Schindlerova lista" osvojila je puste Oscare. Vama je nagrada u Puli izmakla. No, može li film zabilježiti dobre rezultate u redovnoj distribuciji? Posljednji hrvatski film u kinima, "Fleke", nije baš privukao gledatelje, za razliku od proljetnih hitova/hitića "Ljudožder vegetarijanac" i "Noćni brodovi". Što po tom pitanju očekujete od "Korak po korak"?

- Činjenica je da generacija za koju sam radila film ne ide u kino. Puno veći problem mi je kako da informiram ljude da se takav film prikazuje u kinima. Nemamo novca za reklamu, dok su film stavili u termin kad se ide na more a ne u kina. No, jedan film, ma koliko bio dobar, ne može nam vratiti povjerenje publike. Zato se nadam da će moji kolege debitanti i njihovi producenti, naći načina snimiti filmove, bez obzira na sramotno mali novac koji dobijaju. Puno ovisi o tome hoće li nas oni, koji mogu nešto učiniti za hrvatsku kulturu, za sitne interese prodati tajkunima. Ili će podržati film kao jedan od važnih segmenata nacionalnog identiteta i duha. Ubij duh, ubiješ narod. A to upravo rade. Možda vam to zvuči pretjerano, ali sam na studiju u Danskoj upoznala redatelje zemalja u kojima je nacionalni film uništen. Lutaju svijetom u potrazi za mogućnošću da se izraze kroz svoj medij i uvijek su građani drugog reda. Jedna od tih zemalja je Gruzija, poznata po fenomenalnim filmovima. Sada su postali i europsko smetlište.

marko njegić
snimila neja markičević/cropix

Publika mjerilo, glumci zakon

Redateljica i od igranog i od dokumentarnog filma traži isto: istinitost, životnost i snagu. U svakoj sceni. Kako je u neku ruku dokumentarcu bliži novinarski posao, kad snima doks nastoji isprovocirati ljude i situacije da bi to dobila. Svakog čovjeka s kojim radi smatra vrijednim i zanimljivim. I na kraju, kaže, ono što ona smatra životnim i dobrim materijalom za film, prosječni hrvatski profesionalac bi bacio u smeće. To je stvar dara i ne da se naučiti na ADU, a ona je to znala u prvoj sekundi kad je u ratu, na krovu zgrade u Sunji pod snajperskom vatrom uzela kameru i počela snimati.
- Govorili su mi da film “Korak po korak“ izgleda dokumentaristički, ali to nije zbog iskustva s dokumentarcima već zbog ratne teme i nedostatka novca za scenografiju. A i glumci djeluju uvjerljivo. Preko 20 godina vježbam glumu po metodi Leeja Strasberga koju je u Hrvatsku u izvornom obliku donio iz Amerike Janez Vajevec. To je metoda po kojoj su se pripremali za uloge Brando, Pacino, De Niro, Hoffman, Monroe i mnoge druge veličine. A oni su stalno tragali za uvjerljivosti i životnosti svojih likova. I zato su im filmovi blizu publici. Meni je publika mjerilo, a glumci zakon. Scenarija se baš i ne držim, zato ne radim s nekim vrsnim hrvatskim piscima jer traže da se držim njihovog teksta. A tamo gdje se nečega kruto držimo nema života. U našim niskobudžetnim filmovima, posebno ovom, “Korak po korak“, nismo mogli graditi kulise i dobiti sve što trebamo, pa umjesto da kukamo, improvizirali smo. Tako smo i došli do nekih scena koje će, po meni, ostati za sva vremena. Kad imate situaciju da ne možete okreniti kameru više od dva kuta, nemate vremena za ništa, jer vrijeme je dar za bogate, onda te stvari prepustite majstorima koji su ovaj film, svako u svom fahu odradili sjajno. Producent Ivan Maloča dao nam je da rasturimo njegovu kuću i namještaj i tako je ovaj film nastao na entuzijazmu cijele ekipe, te izvanrednoj glumačkoj postavi na čelu sa caricom Ksenijom Marinković. Ja sam dobila nešto vremena da se bavim psihološkim detaljima i natrpam scenski prostor sitnim značenjima – veli Biljana.


Novi ženski val

U filmu nemam uzore, ali recimo da mi je blizu jugoslavenski “crni val“. Rasla sam na brutalnom Balkanu, školovana u zemlji filma i blagostanja, radim po tipičnoj američkoj metodi. Kad je trebalo staviti kojem žanru pripada film “Korak po korak“, mučili smo se danima. Nije to ratna drama, nije ni potpuno crna komedija... Ustvari, ne spada u neki žanr. I ne može me se strpati u neke ladice. Možda je to početak nečeg novog, možda je istina da će žene pokrenuti novi val hrvatskog filma. Ali, za to trebamo prilike za daljnje stvaranje. Inače, “Piano“ i “Izgubljeni u prijevodu“ od Jane Campion i Sofije Coppole filmovi su koje obožavam.


Naslovnica Kultura