Scena Kultura

veliki projekt na startu izložbene sezone u umjetničkom paviljonu

RETROSPEKTIVA BELE ČIKOŠA SESIJE Soldat i simbolist

veliki projekt na startu izložbene sezone u umjetničkom paviljonu

Veliki je slikar  bio predodređen za vojnu karijeru, no hrvatski ga povjesničari umjetnosti tretiraju kao najvećega našega simbolista

Saloma
Nakon novih iščitavanja Kaštelančića i Šulentića, te afirmativnih predstavljanja, još jedna izložba koja bitno mijenja sliku hrvatske moderne otvara ovogodišnji retrospektivni ciklus izložbi u Umjetničkom paviljonu.

Zahvaljujući nastojanju dr. Tonka Maroevića, nastoji kritički (re)valorizirati ulogu slikara Bele Čikoša Sesije (Osijek, 1864. – Zagreb, 1931.), ali i privući pažnju ljubitelja umjetnosti. Primjereno će biti predstavljen ishodišni opus velikog osječkog umjetnika koji je povezivanjem različitih stvaralačkih iskustava sustavno otvarao puteve autonomnijih i modernijih tendencija u nas, ali i značajno participirao u europeizaciji hrvatske kulture.

Bukovčev učenik

Umjetničko je formiranje ostvario u Beču i Münchenu, te zaokružio boravkom u Italiji, no prijateljevanje s Bukovcem na prijelazu stoljeća znatno će pomaknuti njegov likovni izraz k secesiji i naglašenoj spiritualnosti, da bi sve na koncu rezultiralo kvalifikacijom o najizrazitijem hrvatskom simbolistu. Iako se po mišljenju kritičara teško othrvao Bukovčevu virtuozitetu, ostat će referentnom činjenica da je neposrednije od njega slijedio vlastitu imaginaciju i duhovne preferencije, pa sačuvana djela svjedoče o tematskoj raznorodnosti interesa.

Kvalitetom se izdvajaju ona mitoloških, literarnih i religioznih nadahnuća. Suradnja s velikim umjetnikom rezultirala je napuštanjem čvrste forme i naglašenih obrisa, napose na portretima. Čikoš usvaja slobodu modelacije lika bez prethodnog crteža, dok oblike gradi širokim namazima slobodnog poteza.

Jedan iz crtanja

Da je bio cijenjen slikar za života, svjedoči i podatak kako je na otvaranju Umjetničkog paviljona 1898. godine, na prvom Hrvatskom salonu, uz Bukovca bio najzastupljeniji umjetnik na toj povijesnoj izložbi. Na svom novom “obilasku” Paviljona, Sesija će se predstaviti s više od 150 radova iz svih stvaralačkih faza koji će prigodno biti posuđeni iz značajnih hrvatskih muzeja i galerija te privatnih zbirki.

Posebnu vrijednost sadržaju daju čuvene slike iz Zlatne dvorane i palače u Opatičkoj 10 na zagrebačkom Gornjem gradu. Kao drugi sin Petra Čikoša, viteza od Sesije, koji je bio profesionalni vojnik graničarskih jedinica, i Justine rođene Modesti, s čije je strane također bilo vojnika, Adalbert je profesijom bio predodređen. Zbog očevih službenih seljakanja, o Čikoševu djetinjstvu se ne zna mnogo.

Bela Čikoš Sesija
Prema slikama i crtežima može se zaključiti da je djed, također vojnik, u uniformi unucima, malome Beli i Emilu, često prepričavao svoje pustolovine. S roditeljima 1874. godine živi u Trstu, gdje pohađa građansku školu. Obiteljski će ga vojnički virus dovesti u Günsu gdje polazi školu za pitomce, a kuriozitet iz ovog razdoblja svakako je jedna od školskih svjedodžbi, u kojoj je slabu ocjenu imao upravo iz crtanja.

Smrt nevinosti

Vojničku službu obavljao je savjesno, iako se nije mirio s činjenicom da je njegov narod potlačen diktaturom Khuena Hedervaryja. Bio je poznat kao vrstan mačevalac i pravi atletski tip, pa je 1886. godine unaprijeđen u čin poručnika, no nemiran duh ubrzo će ga odvratiti od zanimanja koje podrazumijeva stegu i disciplinu. Unatoč protivljenjima dijela profesora, 1887. godine, kao 23-godišnjak, neuobičajeno kasno za ono vrijeme, upisuje studij umjetnosti u Beču.

Kako bi se dokazao, Čikoš se iskazao velikom upornošću, pa je studijsko razdoblje obilježio cijeli niz portreta, mitoloških prikaza, ali i pejzaža. Jedno od lica koje ga je često inspiriralo jest ono buduće supruge Justine Raymann, inače njegove sestrične. S njom je dobio dva sina, Paulija (1895.) i Julija (1898.), pa su se i djeca često pojavljivala na njegovim djelima iz tog razdoblja. Produhovljen i usmjeren ka kulturi, Bela je bio daleko iznad prosječnog austrougarskog časnika.

Njegovu odustajanju od vojske pridonijela je i osječka umjetnička klima, koju je predvodio veliki pejzažist Adolf Waldinger. Dio 1892. i 1893. godinu Čikoš provodi u Münchenu, na Akademiji likovnih umjetnosti, koju je pohađao Isidor Kršnjavi s kojim u pismima razmjenjuje iskustva.

Uz Frangeša, Mihanovića, Valdeca, Auera, Ivekovića, Crnčića i Šenou, 1907. godine sudjeluje u utemeljenju Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, pa se sve više posvećuje izobrazbi mladih slikara, premda nije zapustio ni vlastiti slikarski rad. Preminuo je u zagrebačkom ateljeu 11. veljače 1931. godine, naglo i neočekivano, ispred slikarskog “monumenta”, nedovršenog platna “Smrt nevinosti”.

Odisej ubija prosce

Nije volio Crkvu

Čikoš je puno slikao i poznate Zagrepčane s konca 19. stoljeća, a glumica Ljerka Šram jedan je od eksploatiranih motiva njegovih djela. Slikama prethode brojne studije i skice, koje autor nije smatrao djelima. Poznato je i to da Čikoš nije volio Crkvu kao ustanovu, o čemu se dosta pisalo u novinama na početku 20. stoljeća, a mapa Apokalipsa, nastala 1903. od 13 pastela, ugljena, krede i tuša na papiru, do tada nikad izlagana, i predstavljena javnosti prije dvije godine u Galeriji Račić, posljednja je njegova izložba.

Dakako, ovdje nije riječ o religijskom slikarstvu, posebno ne u smislu izravna prenošenja vjerskih poruka, makar je Čikoš ipak izradio neka djela sakralne tematike. Sam biblijski tekst Apokalipse iznimno je simboličan i metaforičan, te stoga vrlo prihvatljiv kao literarna i slikarska teza simbolizma.

IGOR BREŠAN

Slava i erotoman

U monografiji Bele Čikoša Sesije stoji kako je 1902. godine odlučio otići u Ameriku zbog “intimne drame s učenicom Slavom Raškaj, zatrovanih prilika u Hrvatskoj i nemogućih međusobnih odnosa među samim umjetnicima”. Rasprodao je cijelu imovinu i sa ženom i djecom Paulusom (šest godina) i Julijom (četiri godine) preselio se u Brooklyn, predgrađe New Yorka. Od rođenja gluhonijema, Slava je osnovnu i srednju školu pohađala u Zavodu za gluhonijemu djecu u Beču.

Veliku akvarelisticu slikanju je povremeno podučavao upravo Sesija, makar je u biti bila samouka. Među prvim radovima iz američkog “egzila” je “Portret dječaka s ulice”, iz 1902. godine, koji je prošle godine Modernoj galeriji prodao jedan privatni kolekcionar za svega 25.000 kuna. “Nije slučajno da je Auerov najbliži prijatelj bio Bela Čikoš Sesija koji je i sam bio erotoman i slikao erotske motive”, zapisat će Igor Zidić.

Mnogi umjetnici tog razdoblja bavili su se i fotografijom, pa tako i Čikoš, a česti motivi su im bili aktovi. Uglavnom su im pozirali profesionalni modeli, prijateljice, supruge ili druge žene. I Auer je rasprodao cijelu imovinu, baš kao Čikoš i zajedno s njim otišao u Ameriku.

Naslovnica Kultura