Prilozi Prostorija

NASTAvak USPJEŠNe SURADNJe

Numenove kreacije za Kvadru: geometrija se zavalila u naslonjač

NASTAvak USPJEŠNe SURADNJe

Hrvatsko-austrijski dizajnerski kolektiv Numen/ForUse, koji čine Sven Jonke, Christoph Katzler i Nikola Radeljković, dizajnirao je 2011. već nadaleko poznat i međunarodno nagrađen (Red Dot Design Award za 2012.) Kvadrin ležaj Revolve, a suradnja dizajnera i tvrtke ove je godine okrunjena novim radom − naslonjačem Polygon. Bio je to povod za kratak razgovor s Nikolom Radeljkovićem, članom tima Numen/For Use koji je već dizajnirao namještaj za Cappellini, ClassiCon, Desalto, Interlubke, Magis, MDF Italiju, Moroso i Zanottu, a među ostalim 2007. potpisuju dizajn klupa i stolica za novu splitsku Rivu u projektu “Waterfront Split”.

Nova stolica Polygon iz opusa Kvadre ima i nekih sličnosti s prijašnjim radovima tima – stolicama Concept i Satyr. Je li to možda razvoj neke “idealne stolice” grupe Numen/ForUse?
− Polygon je zaista nastavak istraživanja započetog sa Satyrom, istraživanja mogućih oblika sjedalice različite debljine ojastučenja. Taj pristup rezultira sličnim oblicima, s tim da je kod Satyra ta forma najbliža profilnom obrisu, dok se kod Concepta i osobito Polygona razvija u trećoj dimenziji. Gledajući na kompleksnost oblika, mogli bismo reći da je Polygon korak naprijed, iako bih se ogradio od mogućnosti postizanja “idealne” stolice.

Razne stolice funkcioniraju bolje i lošije ovisno o kontekstu primjene. Satyr je, recimo, gotovo dva puta teži od Polygona, zbog naše želje da sačuvamo skromne dimenzije i pokretljivost foteljica koje se još daju naći po stanovima naših baka. Foteljice Bernardija i Nike Kralja koje su nas inspirirale u razvoju Polygona bile su prilagođene tadašnjem standardu stanovanja koji je, nota bene, bio prilagođeniji stvarnim potrebama i mogućnostima naših građana.

YY

Zašto ima toliko geometrijskog u vašim radovima?
− Mislim da naglašena geometričnost naših projekata ima ishodište u suzdržanosti pri oblikovanju, ideji da ne treba govoriti više nego što je potrebno. Objekti svoju stabilnost duguju konstrukciji, a ta je konstrukcija neminovno povezana s geometrijom. Ako ideja o nekom obliku proizlazi iz razmišljanja o strukturi, ona će neminovno biti geometrijski definirana. Naš je cilj što neposrednije prenijeti tu ideju u objekt i zbog toga konstruktivna geometrija ostaje čitljiva i na proizvodu.  

Zanimljive su vaše stolice RR i YY, s tim da ova potonja izgleda kao verzija nekih starih stolica iz vremena secesije. Je li vam to i bila namjera?
− Ne, nismo imali tu namjeru. Stolica RR proizišla je iz derivacije jedne secesijske stolice, s tim da je nas fascinirala njezina konstrukcijska ingenioznost koju smo ogolili do krajnosti. YY je zapravo eksperiment o granici mogućnosti obrade drva. Iako naizgled jednostavna, tehnološki je iznimno zahtjevna.  

Stolica Damned ima neobične noge (kao i stol Twist), pretpostavljam da je njezin dizajn  uvjetovala i namjena − radili ste je za predstavu Tomaža Pandura u Madridu. Jesu li te stolice poslije došle i na tržište?

− Stolica Damned inicijalno je nastala kao stolica za stol Twist, ali njezina je forma bila preagresivna za tržište pa nije ni išla u proizvodnju dok je nismo izradili za potrebe Pandurove predstave. Ona u tom kontekstu zapravo najbolje funkcionira. Kao trodimenzionalni znak.

Surađivali ste na rješenju splitske Rive. Potpisujete klupe koje svih ovih godina žive punim životom i nikad na njima nema mjesta, kao i stolice koje su u početku bile u svim kafićima?

− Da, potpisujemo klupe i urbanu opremu, kao i stolicu Riva. Iako je cijeli projekt bio pun kontroverzija i jako stresan, čovjek ne može zatomiti zadovoljstvo kad predvečer prođe Rivom, ma kako loše održavana i zapuštena bila. 

Na žalost, ugostitelji su stolice Riva vrlo brzo zamijenili plastičnim tzv. rattanom, gotovo sve su jednake, “teške” za oko i za Rivu, sasvim suprotno vašim prozračnim i laganim stolcima. Kako jedan dizajner može prihvatiti takav odnos korisnika?
− Proces implementacije projekta tekao je prebrzo i načinjeno je nekoliko kardinalnih pogrešaka. Nije nam bila namjera da vlasnici ugostiteljskih objekata budu prisiljeni kupiti stolice, nego da Grad u sklopu štekata daje stolice, tende i svu drugu uslugu zakupiteljima prostora. Na taj bi način održavanje i samovolja bili ukroćeni. Kako se investitor odlučio drugačije i prisilio ugostitelje na kupnju opreme, bilo je očekivano da će proraditi dišpet. Naravno da nam nije drago što je karakteristična oprema koja proizlazi iz cjelokupnog oblikovanja Rive zamijenjena generičkim proizvodima bez identiteta, ali arhitekti i dizajneri često se suočavaju s tim situacijama. Nažalost, i to je dio posla.

Koristite različite materijale, no koji je vašem timu ipak najdraži?
− Općenito preferiramo materijale koji su jednaki na površini i u unutrašnjosti, kao što su masivno drvo i beton. Materijale koji dostojanstveno i lijepo stare. Mislim da dobar proizvod sazrijeva sa svojim korisnikom, a ogrebotine i oštećenja samo pridonose njegovoj privlačnosti. 

Koliko je dug proces stvaranja nekog proizvoda, od početne ideje do tržišta?
− Ponekad nekoliko mjeseci, a ponekad i više godina. To ovisi o trenutku i sinergiji dizajna i proizvodnje. Neki proizvodi čekaju pravi trenutak. Tako sada razvijamo s Kvadrom jedan projekt koji smo inicijalno osmislili prije šest godina.

I na koncu još samo o Elementu co. Koliko radite i što trenutno?

− Problem je da Element nema proizvodnu bazu, a proizvođači koji su bili kooperanti imaju puno problema. Kasne s isporukama, variraju u kvaliteti, isključe im struju i sl. Kao posljedica katastrofalnog stanja drvoprerađivačke industrije kod nas, sada razmišljamo i o proizvodnji izvan Hrvatske. To nam nije drago, ali svakim se danom pokazuje kao nužnost. Možda se svi moramo naviknuti da je definicija “inozemstva” malo izmijenjena.

olgica ivić grizelj

Naslovnica Prostorija