Novosti Svijet

veteran koji zaslužuje FILM

Nepoznati hrvatski junak s Iwo Jime: pročitajte nevjerojatnu priču o životu punom odricanja i žrtvovanja za druge

veteran koji zaslužuje FILM
U 36 dana krvavih bitaka na Iwo Jimi poginulo je 20.000 Japanaca i 7000 Amerikanaca
Obrazloženje ministra mornarice SAD-a Johna Sullivana o Staničićevu pothvatu
Obrazloženje ministra mornarice SAD-a Johna Sullivana o Staničićevu pothvatu
Donald Stanicich s nećakom Chrisom, koji je poslije, kao i on, postao američki marinac
Chris Emert u marincima - trebalo je sto godina da se netko od roda hrvatskog junaka opet pojavi u starom kraju

Novine San Fracisco Chronicle objavile su 26. srpnja 2007. godine kratku vijest: "Donald Stanicich rođen je u Jacksonu, Kalifornija, 1. srpnja 1925.; umro je u Auburnu, Kalifornija, 19. srpnja 2007. Najveći dio života proveo je u San Franciscu, gdje je i radio. Zadnjih 16 godina živio je u Auburnu. Donald je bio veteran Drugog svjetskog rata i nositelj je odličja Brončana zvijezda za iznimno junaštvo. Nositelj je i odličja Grimizno srce zbog ranjavanja u borbi. Bio je ranjen u bitki za Iwo Jimu."

U tom kratkom pasusu San Francisco Chroniclea stajao je cijeli jedan ljudski vijek, život samozatajnoga hrvatskog heroja američke vojske. Život pun odricanja i žrtvovanja za druge, život ratnog junaka koji nikad nije mislio da je učinio nešto posebno, nešto više od onoga što mu je nalagala dužnost.

Baš se kroz Staničićev životni put pokazuje usud većine naših emigranata iz tih vremena. Oni ili njihovi roditelji bježali su od teške bijede u svijet. Tamo su ih snašle razne nedaće, ali nisu bili nezadovoljni, nisu grintali. Jednostavno, nikad nisu zaboravili da su se iščupali od gladi i raznih ponižavanja u domovini.

Pranećak marinac

Donald, nažalost, nije nikad vidio domovinu svojih roditelja. Ali zato ju je prije nekoliko dana vidio (i temeljito obišao) njegov pranećak Chris Emert, također američki marinac. Trebalo je, dakle, proći stotinu godina da se netko od roda toga hrvatsko-američkog junaka pojavi opet u staroj domovini. Chrisu je to bila želja, posebno u spomen na svoga prastrica Donalda, kojeg je obožavao pa i slijedio njegov put. On ga je, uostalom, i potaknuo na služenje u marincima. Uspomena na ujaka ga je i nagnala da, kad već nije mogao Donald, on obiđe domovinu svojih predaka.

Rekosmo, Donald je rođen u SAD-u, kratko nakon emigriranja njegovih roditelja. Otac mu je kao mladić otišao u SAD, radio je najteže poslove gdje god je stigao, a kad se napokon smjestio u Kaliforniji, gdje je dobio siguran posao u rudniku, odlučio je kako je vrijeme za ženidbu. Preko posrednika doveo je za nevjestu Mariju Žuljević iz Ugljana kod Trilja, ona je stigla 1923. i mali se Donald rodio nakon dvije godine.

Međutim, strašna nesreća u rudniku odnijela je život Donaldova oca kad je još bio beba i to ga je zauvijek obilježilo. Majka se poslije opet udala, opet za Hrvata, za Pleića, s njim je imala još četvero djece. Donalda je poočim prihvatio kao svoje djete, ali ipak...

A onda je počeo Drugi svjetski rat. Donald se spremno javio u marince i krenuo na pacifičko bojište. Prošao je na američkim ratnim brodovima Tihi ocean, preživljavao strah od napada kamikaza, iskrcavanja pod žestokom paljbom neprijatelja...

Napokon je sa svojim marincima stigao pred Iwo Jimu. Onda je to bio potpuno nepoznati vulkanski otočić pred Japanom, a danas ga se lako sjetiti. Ako ništa drugo, onda po onoj znamenitoj ratnoj fotografiji koja je postala američka ikona i na kojoj skupina marinaca na vrh tek osvojenog brda podiže zastavu.

Krvave bitke

Iwo Jima danas je i sinonim za užase rata, za strahovito teške borbe uz najkrvaviji danak. Donald Staničić je tu zbog svoga djela odlikovan, a da je bilo malo drukčije, po njemu bi Hollywood snimao i film. Jer, uradio je otprilike isto ono što je učinio i glavni junak filma "Greben spašenih" kojeg je proslavio redatelj Mel Gibson. Nažalost, naš je Donald ostao u sjeni, kako je i živio.

No, što se to sve zbivalo na Iwo Jimi? Već ovaj podatak mnogo govori: Amerikanci su planirali otok zauzeti za sedam dana, no zbog nevjerojatnog japanskog otpora borbe su se produžile na 36 dana.

Japanci su već dugo bili očekivali američki napad te su otok premrežili sustavom tunela, bunkera i avionskih pista. Stoga operacija nazvana Detachment (Odvajanje) – munjevita invazija otoka od strane marinaca – nije bila izvediva kako je zamišljena.

Nakon cjelodnevne topničke pripreme, 19. veljače 1945. Amerikanci su s oko 84.000 vojnika započeli desant na otok koji je branilo oko 21.000 Japanaca. Japanci su iz svojih skrivenih uporišta pružili žestok otpor. Do kraja prvog dana invazije, Amerikanci su imali nekoliko tisuća ljudi izbačenih iz stroja, a na otok se uspjelo iskrcati samo oko 30.000 marinaca.

Krvave bitke, u kojima su Amerikanci morali osvajati doslovno metar po metar teritorija, potrajale su 36 dana. Smjenjivali su se juriši, granate su zasipale svaki pedalj zemlje, gorjelo je nebo i zemlja, mrtvih i ranjenih na sve strane. I tako dan i noć. Pravi pakao.

Poginulo je ukupno oko 20.000 japanskih vojnika (zarobljeno oko 1000) te oko 7000 američkih vojnika, a ranjeno oko 20.000. Usprkos velikim gubicima Amerikanci su postigli svoj cilj.

Ministrovo obrazloženje

U tome krvavom kolopletu naš je junak zadivio američke zapovjednike i zaslužio medalju Bronze star. Zato je general C. B. Cates, zapovjednik svih američkih marinaca, uputio 27. veljače 1948. Staničiću pismo u kojem ga obavještava da će mu predsjednik SAD-a dodijeliti prethodno odobreno visoko odličje Brončanu zvijezdu za iskazano junaštvo u akciji i borbama protiv japanskog neprijatelja dana 2. ožujka 1945. godine.

"Budite sigurni da sam vam duboko zahvalan za predanost dužnosti i izniman pothvat u skladu s najvišim tradicijama američkih marinaca", zaključuje general Cates.

A što je to Donald točno učinio, navodi se u obrazloženju što ga je potpisao John Sullivan, tadašnji ministar mornarice SAD-a. On isto najprije navodi da je američki predsjednik Harry Truman odlučio odlikovati vojnika prve klase Donalda Staničića za herojstvo iskazano u bitki za Iwo Jimu. A zatim opširno izvješćuje o detaljima.

Američke postrojbe danima su mukotrpno, metar po metar, napredovale prema unutrašnjosti otoka. Kad bi uz teške gubitke osvojili jedan kompleks japanskih rovova i tunela, nailazili bi na iduće, odakle bi ih odmah neprijatelji zasipali novom kišom projektila. Nije bilo druge nego opet mrvicu po mrvicu kretati naprijed, prema tom novom kompleksu rovova.

Jedan je vod iz Donaldove bojne krenuo previše naprijed. Zapravo, Japanci su ih pustili da im se malo približe, da se odvoje od ostalih. Marinci nisu primijetili da ih uvlače u zamku jer nigdje pred njima nisu se vidjeli rovovi i bunkeri. Stoga je vod krenuo slobodnije naprijed.

A onda se otvorio vulkan! Iz malenih špilja dobro skriveni neprijatelj, kako to navodi ministar Sullivan, otvorio je paljbu iz svega čime je raspolagao. U nekoliko sekundi pokosili su gotovo pola voda. Preživjeli vojnici su se bacili na tlo, čvrsto su zarili glavu u vulkanski pijesak i panično pokušavali iskopati bilo kakav zaklon, rukama, prstima, čime bilo.

Vod u zamci

Meci su frcali na sve strane, projektili zviždali oko glava, a vrisak ranjenih svako malo bi nadjačao žestoku pucnjavu. Ostatak voda bio je prikovan za tlo. Potraje li to, Japanci će ih jednog po jednog "skidati" i bilo je neophodno nešto hitno poduzeti. Marinci iz drugih vodova izdaleka su nemoćno gledali što se zbiva s njihovim suborcima. Nisu im mogli pomoći. Juriš bi bio samoubojstvo. Pucati po špiljicama gdje su se skrili Japanci bilo je uzaludno i bez učinka. Teški kalibar topništva nanio bi više žrtava marincima nego Japancima.

Preostalo je samo da se ostatak voda pokuša pregrupirati i privlačiti se škrapama pa jednu po jednu "čistiti". Ali kako kad oko njih zapomažu teški ranjenici!? Nema im tko pomoći, liječnik satnije poginuo je među prvima. Borbe i čišćenje špilja bi moglo potrajati, a do tada će ranjeni suborci izdahnuti svima pred očima.

Donald je s ostalima iz svoje satnije gledao krvavu dramu, skriven u pozadini u nedavno osvojenom japanskom rovu. Morao je nešto poduzeti. Kratko se dogovorio s prijateljem do sebe i otišli su prema zapovjedniku.

Zatražili su da im daju nosila za ranjenike, oni će ih odnijeti tamo i donijeti ranjenike. Zapovjednik ih je upitao je li im jasno da trebaju prijeći preko brisanog prostora. Obojica su potvrdila i zatražila jedino da raspale po Japancima kada krenu. Kad su vidjeli da se zapovjednik još nećka, opet su mu kazali kako se javljaju dobrovoljno i da su svjesni svega. I onda su dobili odobrenje.

Donald i njegov suborac uzeli su nosila i izjurili na čistinu. U ludom trku sjurili su se prema mjestu gdje je bio vod pod paljbom. Oko ušiju im je zujalo stotine projektila, strojnice su rešetale, krhotine parale zrak... U trku je Donald ugledao i Japance u špiljicama, na tren bi se vidjeli oči u oči, a oni su sami bili zaprepašteni ludom hrabrošću kojoj su svjedočili. Možda je to pomoglo Donaldu i njegovu prijatelju da neozlijeđeni stignu do voda.

Kad su u toj nešto sigurnoj poziciji došli do daha, doznali su da je liječnik poginuo. Donald baš i nije znao o medicini nešto više od onoga što je naučio na tečaju prve pomoći. Ipak, pregledao je ranjenike. Zaključio je da trojica vojnika s teškim ranama neće preživjeti ako odmah ne dobiju stručnu njegu. On ih je previo, ali to nije bilo dovoljno. Stoga se odlučio na njihovu evakuaciju.

Bisani prostor

Stavili su prvog na nosila i krenuli natrag preko brisanog prostora. Trčali su cik-cak, jurili koliko mogli, oko njih je opet praštalo, ali su sretno stigli natrag, u sigurnost. Trebalo je sada krenuti istom rutom natrag. Opet su trčali do voda, ubacili u nosila i drugog ranjenika pa se s njim munjevito vratili. Donald nakon toga više nije uopće razmišljao. Samo se podigao i odjurio još jednom preko otvorenog polja. A kad je stigao, shvatio je da ga prijatelj nije mogao slijediti. Toliko je bio iscrpljen da je jednostavno pao u rov pa je Donald, i ne primijetivši, sam vukao prazna nosila.

No, to Staničića nije pokolebalo. Uhvatio je trećeg ranjenika i posrćući se uputio prema sigurnom području. Činilo mu se da sve traje cijelu viječnost, dok se napokon nije našao okružen suborcima. Donald se iscrpljen izvalio na zemlju. Krajem oka gledao je kako su se liječnici užurbali oko one trojice ranjenika.

Dok su ga suborci tapšali po leđima čestitajući mu, ugledali su krvavu ranu. I Donald je zadobio prostrijel. Toliko ga je adrenalin nosio, da nije to ni primijetio. Liječnici su krenuli prema njemu, ali Staničić je odbio njihovu pomoć. Tražio je da prvo obrade onu trojicu, a onda neka pregledaju njegovu ranu.

I upravo ta nesebičnost, što je odbio medicinsku skrb dok se ne pomogne ostalima, bila je najveći, krunski čin Donaldova junačkog djela.

"Njegova hrabrost i predanost u skladu su s najvišim tradicijama Ratne mornarice SAD-a. Vojniku Staničiću dozvoljeno je nositi odličje Brončana zvijezda", završava u dopisu ministar Sullivan.

Medalja časti

U godinama koje su slijedile Donald nije volio govoriti o svojem herojstvu. Do obitelji je jedino došla priča njegovih suboraca. Oni su bili uvjereni da je Donald zaslužio najveće moguće američko odličje, kongresnu Medalju časti. No, ta se medalja dodjeljuje po strogo propisanoj proceduri. Glavni uvjet je da o svemu pred Kongresom svjedoči njegov neposredni zapovjednik, časnik koji je gledao junačko djelo. No on je poginuo prije negoli je stigao svjedočiti. Stoga je Staničiću dodijeljena Brončana zvijezda. A i to nije malo za tako velikog čovjeka.

Donald je umro tiho i samozatajno. Njegov nećak Chris i danas čuva uspomenu na njega. Među marincima u Afganistanu, Iraku... a od danas i u Hrvatskoj.

Naslovnica Svijet