Novosti Svijet

Hrvati u Beogradu

Kako je biti Dalmatinac u Beogradu: U ratu su mi spalili dućan, a danas mi daju sredstva za film o A. G. Matošu

Hrvati u Beogradu

Tko je bio Mate Brničević? Odgovor vjerojatno većina čitatelja iz Dalmacije ne zna, ali zato ga zna Stipe Ercegović, režiser rođen i nastanjen u Beogradu, rodom zemljak rečenoga slavnog pomorca Brničevića iz Krila Jesenice. Film o njemu Ercegović će prikazati uskoro na ljetnoj pozornici u Dugom Ratu, baš kao i dokumentarac naslova “Sumpetar: ljubav duha i kamena”.

Dva su to novija naslova nastala iz radionice redatelja Ercegovića, inače predsjednika zajednice Hrvata Beograda, koja formalno broji sedam i pol tisuća članova u srpskoj metropoli; realan broj je, međutim, kudikamo veći, pogotovo uzmemo li u obzir oko 23 tisuće onih deklariranih kao ‘Jugoslaveni’, građana rođenih u miješanim brakovima...

Časna garnitura


Ovih sedam i pol tisuća beogradskih Hrvata okupljeno je u zajednici nazvanoj po Tinu Ujeviću, pjesniku koji će “nabildati” fundus znamenitih Hrvata koji su u Beogradu ostavili trag. A ta će se časna garnitura pak naći u leksikonu koji priprema agilni sedamdesetogodišnjak Stipe, koji nam se tijekom susreta u Beogradu pohvalio i da je dobio od tamošnjeg Ministarstva kulture dio sredstava za realizaciju dokumentarnog filma o A.G. Matošu...

- Vidite, stvari se uvijek kreću nabolje.U ratu su mi zbog imena i prezimena svakodnevno prijetili i čak zapalili minimarket koji sam držao, a sad od Vlade dobivam poticaj za snimanje dokumentarca kojim se promovira rad hrvatskog pisca. Antun Gustav Matoš je od svoje 41 godine života (koliko mu je sudbina dala) čak osam proveo u Beogradu. U ovom gradu su ostavili trag i Tin Ujević, Bartol Kašić i drugi velikani, neki i iz recentne povijesti i još uvijek živući poput, recimo, glumca Aljoše Vučkovića. Svi će se oni naći u leksikonu - najavio je doajen režije i promotor hrvatske kulture u srpskoj prijestolnici Ercegović, inače niz godina angažiran pri RTS-u (Radio-televiziji Srbija) na “Verskom mozaiku”, za koji je snimio bezbroj priloga...

- Valjalo bi obilježiti i šezdesetu obljetnicu smrti velikog skladatelja Josipa Slavenskog, te svakako Tina Ujevića po kojemu naše hrvatsko društvo nosi ime - apostrofirao je Ercegović u atriju hotela “Mr. President” u samom centru Beograda, gdje smo razgovarali.

Član istog društva, štoviše njegov potpredsjednik, i već sad znameniti Hrvat je i Ivan Žic, umirovljenik s bogatom stavkom u životopisu: on je nakon završetka fakulteta četiri godine radio kao osobni prevodilac Josipa Broza Tita!

Nostalgija za hrvatskim domom


S njim smo se pak susreli u beogradskom Domu omladine gdje se dio hrvatske zajednice okupio na nešto zakašnjeloj proslavi Dana hrvatske državnosti, koordinirano od agilne Branke Bezić Filipović, voditeljice ureda Matice iseljenika za Dalmaciju.

Ivan Žic je rodom s otoka Krka po ocu, rođen također u Beogradu koji mu je, dakako, dom. Nostalgija za hrvatskim domom tamo je ionako za većinu tek misaona imenica, i ne samo zbog okolnosti življenja u istoj državi “do jučer”, nego i zbog činjenice da je velik dio beogradskih Hrvata prvi put zaplakao u beogradskom rodilištu. Ipak, listom su ponosni na svoje podrijetlo, a Žic sluti da je zbog istoga bio svojedobno osobito simpatičan drugu Titu...

- Radio sam za Tita pisano i konsekularno prevođenje, i to najviše na francuskom jer mi je on materinski jezik. Majka mi je Francuskinja, a nona Talijanka. Inače je moje prezime Žic jedno od najstarijih hrvatskih prezimena u Beogradu, potječe iz Punata na Krku i datira još od 1248. godine - otplovljava Žic u daleku povijest dok nas zanima ona recentna, iz doba Josipa Broza, čiji je grob i dandanas na Dedinju uredno održavana atrakcija.

- Znate, bio sam tada svjež s fakulteta, od 1968. do 1972. godine, aktivan na Kongresima partije omladine, gdje su uočili moje tečno znanje jezika. Tada je bilo normalno družiti se s Edvardom Kardeljem, Veljkom Vlahovićem i drugim velikanima izgradnje socijalističkog sustava SFRJ. Nakon prevoditeljske faze zaposlio sam se kao savjetnik generalnog direktora Jugotehne, na čijem čelu je bio brat od strica Jovanke Budisavljević Broz. Znam da vam sad to izgleda kao stranački ključ, no bila je to stabilna vanjskotrgovinska firma. U svoje vrijeme sam uređivao i Privredni vijesnik, to vam je kao neki tuzemni Financial times - prisjeća se Žic, dok ga mi nukamo da priča o Titu.

- S njim nisam često bio nasamo, a nismo bili zajedno da bi se nas dvojica družila, naravno. No znalo se dogoditi da imamo kojih desetak minuta praznog hoda između dva susreta, pa bi me ponudio kavom, pićem. Jednom mi je rekao: “Mali, ajmo mi pojesti malo jagoda sa šlagom” - s osmijehom se prisjeća danas 68-godišnji Žic, koji je s Titom (rođenim 1892.) surađivao u svojim mladim dvadesetima...

Govorim kako znam


Još jedna iz živopisne galerije naših zemljaka u Beogradu je Ljiljana Crnić, pjesnikinja iz Kaštel Sućurca udana “protiv” Beograđanina, kako u šali veli. Iako je čak 25 godina stanovnica glavnoga grada Srbije, Ljiljana govori nevjerojatno vjerodostojnim dalmatinskim dijalektom, što zahtijeva zapravo golem napor da bi ga se uščuvalo na dnevnoj, upotrebnoj osnovi...

- Šta se tu ima objašnjavat, govorin kako znam, a tako i pišem - prostodušno će pjesnikinja iza koje je već šest zbirki poezije na čakavici, s još tri u pripremi. Ulomak iz svog “Splitopisa” je pročitala nazočnima u Domu omladine na fetivom splitskom, što je sjajno zaokružilo cjelinu uz dokumentarac o najstarijoj splitskoj kavani, tematsku poslasticu za beogradsku proslavu velikoga hrvatskog praznika.

LENKA GOSPODNETIĆ

Naslovnica Svijet
Page 1 of 3FirstPrevious[1]23Last