Novosti Hrvatska

evo zašto štrajkaju

Ovo nije priča o novcu, nego o dostojanstvu; Troje profesora govori o borbi za bolji život: Dosta nam je podcjenjivanja, roditeljskih prijetnji, učeničkih omalovažavanja...

evo zašto štrajkaju
Ivica Nikić, profesor hrvatskog jezika i knjižničar u osječkoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, Antonela Berić, nastavnica hrvatskog jezika u OŠ Ravne njive u Splitu i Nela Ivančević, učiteljica razredne nastave u zagrebačkoj OŠ Jelkovec
Ivica Nikić, profesor hrvatskog jezika i knjižničar u osječkoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, Antonela Berić, nastavnica hrvatskog jezika u OŠ Ravne njive u Splitu i Nela Ivančević, učiteljica razredne nastave u zagrebačkoj OŠ Jelkovec

Turbulentni su dani u prosvjeti, sustav potresa višednevni cirkularni štrajk. Učitelji predvođeni sindikatima ne odustaju od zahtjeva da se koeficijenti složenosti poslova svima u sustavu obrazovanja povećaju za 6,11 posto, koliko je potrebno da se uopće izjednače s kolegama u sustavu javnih službi u zdravstvu, socijali.

U štrajku je cijeli sustav, od spremačica, domara, psihologa i knjižničara do učitelja i nastavnika. Poruka je zajednička – možda više od potplaćenosti prosvjetare pogađa društveni status u kojemu sve više postaju, kako kažu, miševi koji glođu državni proračun, a ne visokoobrazovana snaga koja prenosi znanje novim naraštajima.

Zašto su u štrajku, zašto u njemu ustrajati i kakav je uopće položaj prosvjetnih radnika danas, govore iz prve ruke.

Ela Ivanišević, učiteljica razredne nastave u Osnovnoj školi Jelkovec, Zagreb, prošla je obrnut put od onoga o kojemu obično pišemo – umjesto "bijega" iz prosvjete, ona joj se vratila. Točnije, nakon što je poslije završenog fakulteta bila obrtnica deset godina, odlučila se zaposliti u školi, u kojoj danas broji 13. godinu.

– Definitivno je presudila ljubav. Volim i želim raditi u nečemu gdje se vidim od početka studija. Zato većina nas jest u tome, jer raditi ovaj posao bez ljubavi, iako teško, gotovo je nemoguće. Mogu pronaći hrpu razloga zašto ne raditi ovaj posao, ali ljubav je definitivno razlog da u njemu ostanemo – kaže učiteljica koja znanje prenosi onima najmlađima, koja ih dočekuje na njihovu putu u svijet obrazovanja.

Zašto štrajk? Zašto sudjelovati u njemu do ispunjenja zahtjeva, kako ustraju školski sindikati? Osim materijalnog dijela, možemo možda prije krenuti od dostojanstva, srozavanja ugleda, svakodnevice koju, da ne idemo duboku u patetiku, osjeća svaki prosvjetni djelatnik.

– O tome bismo mogle razgovarati satima. Reći ću vam to slikovito: kad odete u banku, sjednete kod službenika, na primjer, za podizanje kredita, on vam sve objasni, a na vama je hoćete li to prihvatiti ili ne. Nećete mu sigurno reći da ne zna svoj posao, da ne valja sustav, da to što je rekao nije dobro. A roditelji danas pred svojom djecom mogu podcjenjivati naš rad. Ljudi koji se nikada nisu školovali za ovo zanimanje daju si za pravo prigovoriti vam kako ne znate raditi, kako niste u pravu. Ako s krajnjim oprezom pokušate sugerirati da dijete nešto ne radi dobro, odmah šalju inspekciju – govori učiteljica Ela.

Upravo to osporavanje stručnosti, a istovremeno nametanje niza obveza kao i odnos vrha sustava prema učiteljima, u mnogima izaziva gorčinu.

Nije rijetkost da čak i najmlađi učenici usvajaju i prenose obrasce ponašanja svojih roditelja.

– Ima učitelja koji su doživjeli da im učenik kaže: "Moj tata ima veću plaću od tebe" ili "Imate smiješan auto!". Nije to on sam izmislio, to je sigurno čuo u kući – kaže Ela Ivanišević.

– Znate zašto štrajk? Osim povećanja plaće koju tražimo, važnija je promjena odnosa prema nama. Zašto premijer, ministrica, ne bi barem jednom javno rekli "učitelji su nam važni, važni jer naša djeca ovise o njima". Toliko je novca iz EU-a uloženo u tehniku, a gdje su ljudi? Ministrica kaže kako nas podržava. Oprostite, ja tu podršku na svojoj plaći nisam vidjela – odlučna je učiteljica Ivanišević.

Povišica od 6,11 posto, kaže, neće riješiti sve probleme.

– Zahtjevi su realni, prihvatljivi, toliki da stignemo na nulu, da se s istom stručnom spremom izravnamo s ostalim javnim službama. To možda neće donijeti bitnu promjenu, ali će nam s vrha poručiti da nas priznaju, da im vrijedimo – zaključuje Ela Ivanišević.

Antonela Berić, učiteljica hrvatskog jezika od 5. do 8. razreda u OŠ Ravne njive-Neslanovac Split, u sustavu je 12 godina. Svakodnevno putuje na relaciji Kaštela – Split, ali to nije najteži dio posla na njezinu profesionalnom putu.

– Upravo sam došla kući s dvije vrećice bilježnica, koje moram ispravljati, a noć ću provesti uz računalo zbog rada u Loomenu (online sustav učenja na daljinu u sklopu kurikularne reforme op.a.). Dnevni i noćni rad dio je naše svakodnevice, a uz to još volontirate na sve moguće načine. Na primjer, u petak su Dani kruha, učitelji će biti angažirani, peći ćemo palačinke i slično. U školi se samo ne uči, nego i živi – objašnjava profesorica Berić pravu "Škola za život" jednog prosvjetara.

Ipak, često ih javnost percipira kao "one koji imaju tri mjeseca odmora", "koji rade tri, četiri sata dnevno", a to konstantno omalovažavanje koje je učiteljsku struku dovelo ispod granice društvenog digniteta jedan je od razloga bunta.

– Vrijednost ovog štrajka je što smo, za razliku od dosadašnjih, nastupili ujedinjeno i složno bez obzira kojem sindikatu pripadamo, ili jesmo li ili nismo sindikalni članovi. Odaziv u našoj školi bio je gotovo stopostotan, a možda su upravo ti "pozadinski" razlozi bili presudni, taj položaj u društvu zbog kojega su ljudi u obrazovanju revoltirani – objašnjava profesorica Berić.

– Nametnut nam je niz reformi, zahtjeva, promjena koje se od nas traže, a bez da nas itko pita. Sve je to urodilo frustracijama i izazvalo veliku nesigurnost među učiteljima. A ako imate nesigurnog, zbunjenog učitelja, koji je uz to potplaćen, to je vrlo loše za sustav. Ako platna lista ne prati sva ona pisana i nepisana zaduženja, ljudi mogu postati očajni. Zato je sve to i kulminiralo – nema dvojbi za ovu učiteljicu.

Ne možemo napustiti temu percepcije učiteljskog zvanja danas. Profesorica Berić dodaje na listu onih (ne)vidljivih obveza, koje često prolaze ispod radara, brojne dužnosti koje su mnogi učitelji i nastavnici morali svladavati "u hodu".

– Osim što smo učitelji, mi smo često i razrednici, koji su izravno ili neizravno umiješani u živote i obitelji naših učenika. Uz to, moramo biti socijalni i zdravstveni radnici, medicinske sestre koje dežuraju na ekskurzijama – kaže ona.

Uvjerena je kako je borba za povišicu koeficijenata od 6,11 posto samo početak rješenja problema učitelja i nastavnika te da je upravo cirkularni/kružni model štrajka prihvatljiv jer se može provoditi dulje vrijeme.

– Jedino trajnost i zajedništvo prilika je da učinimo promjene. Bili smo dosta suzdržani, nismo iznosili svoja mišljenja. Sada je prilika da budemo glasniji i jasniji! – poručuje splitska učiteljica.

Ivica Nikić, profesor hrvatskog jezika i diplomirani knjižničar koji na tome radnom mjestu radi zadnjih 18 godina u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku, "u nogama" ima 34 godine staža u obrazovanju, uglavnom u onome srednjoškolskom – od profesora putnika (u obližnje Našice) u mladim prosvjetarskim godinama, predavanja hrvatskog jezika, nastavnika likovne i glazbene kulture do radnog mjesta u knjižnici. Kao i njegovi kolege, štrajk u prosvjeti komentira i kroz onu drugu dimenziju – srozavanje ugleda nastavničke profesije.

– Izmjenjivale su se reforme, od Šuvarove, preko HNOS-a do Škole života, a ništa se bitno u sustavu nije promijenilo osim što su došle nove tehnologije. Ipak, imam osjećaj da su profesori nekada bili cjenjeniji, da su bili ljudi koji su mijenjali sustav nabolje. Postojala je motivacija koja vas je gurala da pobjegnete od radničke pozicije vaših roditelja, ili da parafraziram onaj socijalistički moto, "učite da biste pobjegli od motike" – prisjeća se Nikić.

Kaže kako se s vremenom i to rastočilo dolaskom privatizacije, tajkunizacije, raspadom svih vrijednosti.

– Društveno okruženje nije poticajno, a kultura, obrazovanje, sve što nije profit, tretiraju se kao potrošnja. U obrazovanju ljudi bez ikakvih kompetencija (osim političkih) govore vam što trebate raditi, moćniji pojedinci koji imaju rođaka političara – kaže on.
U obrazovanju se dogodilo i to, dodaje, što su od donedavne suradničke pozicije s roditeljima došli u situaciju da neki od njih više nemaju dobre namjere, osim napucavanja ocjena i grlatog imperativa, što osjećaju mnogi nastavnici.

Problem iseljavanja, osobito iz opustjele Slavonije, također sve više dotiče i prosvjetarsku profesiju.

– Možda se ne "osipaju" toliko kao liječnici, ali odlaze njihova školovana djeca. Kći naše kolegice, profesorica engleskog jezika i pedagogije, ima u Luksemburgu plaću od 5600 eura. Ipak, manjak nastavnika već se prilično osjeća u strukovnim školama. Zar će raditi za 5,5 tisuća kuna nakon pet godina staža, a završili su umjetničku struku ili Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu? Neki radije biraju odlazak ili biti konobari u Irskoj, Njemačkoj – veli profesor Nikić.

Pitamo ga može li nastavnik u školi danas preživjeti mjesec sa svojom plaćom.

– Imamo toliko da možemo zadovoljiti osnovne potrebe, ali na skromniji način. Bilo bi logično, ako smo sol koju treba dodati u jelo (metafora iz biblijskih vremena), ako prenosimo znanje i obrazujemo naraštaje, ako je riječ o ljudima koji uglavnom svi imaju VSS, da nam status bude malo bolji od skromnog – ističe Nikić.

Vraćamo se na sindikalni zahtjev i glavni razlog štrajka, korekciju koeficijenata svih zaposlenih u prosvjeti od 6,11 posto.

– Možemo govoriti o tome da to donosi povećanje od 600 kuna bruto, odnosno oko 300 kuna neto, ali tu je više stvar o tome da se ista stručna spremna treba izjednačiti u svim javnim službama. Ako gori u socijali, u zdravstvu, ako jednima date, a drugima ne, to stvara revolt, inat. A barem u Slavoniji toga ne nedostaje. Frustracija koju izazivaju političke elite morala je puknuti – kaže Nikić.

Ako se novom školom i kurikularnom reformom obim posla povećao 30 posto, dodaje, onda zahtjevom za 6,11 posto u školstvu niste ni prosjaci, ni miševi koji glođu državni proračun nego ljudi koji se bore za dostojanstvo struke.

 

Naslovnica Hrvatska