Novosti Hrvatska

EKSKLUZIVNO S YALEA

Reporter 'Slobodne' s Nenadom Šestanom i elitnim timom hrvatskih znanstvenika koji su oživjeli umrli mozak: Cijeli svijet mu se divi, a on nas je ukrcao u svoj stari Subaru, odveo na pizzu i počeo pričati o Hajduku...

EKSKLUZIVNO S YALEA
Hrvatska je domovina, ali Ameriku volim zbog različitosti. Cijele Sjedinjenje Američke Države su decentralizirane i posebne. Svaka država, svaka sredina teži u nečemu biti dobra ili najbolja. Ovdje se ljudi od malih nogu uče da se usavršavaju u onome u čemu su dobri. Zbog toga je napredak ovdje tako brz i razmjerno lako ostvariv

Zvonimir Vrselja, David Andrijević, Tomislav Klarić, Adriana Cherskov, Mario Škarica, Danijel Franić i Nenad Šestan.

- Ima vas za reprezentaciju Hrvatske. Za dream team! Sad mi je žao što sa sobom nisam ponio garnituru "kockastih" dresova. Eh, da sam znao... – požalio se novinar.

- Ima nas, ima, za reprezentaciju, ali u malom balunu - dobaci duhovito Mario Škarica, Splićanin i hajdukovac, torcidaš od kolina.
Na to se ubacuje Zvonimir Vrselja, veli da je on, iako rodom iz Osijeka, dinamovac od malih nogu, a Škarica ga gleda sa čuđenjem, okreće očima i odmahuje rukom. I onda svi prasnemo u smijeh.

Jer nismo u kafiću za stolom nakon još jednog nogometnog derbija "bijelih i modrih", nego u jednoj od soba za sastanke na odjelu za neuroznanost medicinskog fakulteta sveučilišta Yale u New Havenu. Šestero mlade gospode i jedna dama među njima hrvatski su članovi "znanstvenog dream teama", istraživačkog laboratorija Nenada Šestana, koji je prije nekoliko dana osvanuo na naslovnim stranicama vodećih svjetskih medija - New York Times, Time, Wall Street Jurnal, Guardian, BBC - zahvaljujući otkriću koje je prodrmalo svijet.

Šestan i njegovi suradnici uspjeli su uz pomoć visokotehnološkog sustava BrainEx, koji su sami razvili, obnoviti temeljnu staničnu aktivnost u svinjskom mozgu nekoliko sati nakon smrti životinje. Popularnim jezikom rečeno, uspjeli su "oživjeti" stanice mozga jednog sisavca četiri sata nakon smrti.

Niti deset dana od izlaska rezultata istraživanja u vodećem svjetskom znanstvenom časopisu Nature, o njihovoj je studiji objavljeno gotovo 3000 novinskih članaka u cijelom svijetu, čime su, prema podacima agencije Altmetri, zauzeli 70. mjesto na listi znanstvenih radova o kojima su mediji najviše izvještavali u povijesti. Lista inače sadrži bazu od 12,8 milijuna znanstvenih otkrića!

Svi su tu za stolom, osim Šestana, koji je na službenom putu i trebao bi doći svaki čas. Dok ga čekamo, upoznavamo se sa svakim pojedinačno, a ulogu domaćina preuzima Zvonimir Vrselja, 32-godišnji Osječanin koji je u Šestanov laboratorij došao 2016. godine. Njegovo ime je na prvom mjestu među autorima senzacionalnog rada jer je, kako kasnije doznajemo, imao ključnu ulogu u razvoju ove tehnologije. Prije dolaska u laboratorij na odjelu za neuroznanost, gdje nas je upoznao s kolegama, proveo nas je medicinskim fakultetom sveučilišta Yale, pokazujući nam prekrasnu staru i novu modernu biblioteku, hodnike ispunjene fotografijama, dokumentima i slikama bivših profesora, istraživača i donatora fakulteta.

Posebno atraktivan bio je obilazak izložbene dvorane u podrumu fakulteta, nazvane "Soba mozga", posvećene ocu moderne neurokirurgije Harveyju Cushingu (1869. - 1939.), koji je značajan dio svoje karijere proveo na Yaleu. Istovremeno, impresioniraju i stvaraju nelagodu primjerci nekoliko stotina ljudskih mozgova u formaldehidu, operativni instrumenti, crteži, fotografije, skice, knjige i bilješke, goleme Cushingove znanstvene ostavštine.

Na svakom otvorenom mozgu u žutoj tekućini vide se tragovi neke degenerativne bolesti ili tumora mozga.

- Za Cushingovu zbirku mozgova se znalo, ali se nije znalo gdje je. Sve do prije nekoliko godina, kada ju je neki student slučajno pronašao u potkrovlju jedne od zgrada sveučilišta. Fakultet je tada odlučio ovu prostoriju pretvoriti u izložbenu dvoranu i tako predstaviti velik i važan Cushingov znanstveni rad i interes - kaže Vrselja, odličan u ulozi turističkog vodiča.

I dalje čekamo Šestana, a vrijeme nam curi. U New Haven smo došli za dva sata vlakom iz New Yorka, točno prema dogovoru, i imamo samo nekoliko sati za susret i razgovor s njim. "Hrvatska reprezentacija", koja nas je dočekala na Yaleu, međutim, mijenja planove i prioritete. Šestan se zadržao na sastanku izvan grada s kolegama. Među njima je i njegov bivši mentor, Paško Rakić, neuroznanstvenik svjetskoga glasa, kod kojega je Šestan upravno na Yaleu doktorirao 1999. godine.

U to vrijeme Rakić je bio najcitiraniji hrvatski znanstvenik na svijetu, nekoliko je puta bio i u nominaciji za Nobelovu nagradu kao čovjek koji je prvi u povijesti u potpunosti objasnio biološki razvoj mozga. Rakić danas ima 86 godina i još uvijek ima svoj istraživački laboratorij na Yaleu.

- Oprostite na čekanju, gužva je na cesti - konačno dolazi Šestan.

Pozdravlja nas i sjeda po sredini stola, među kolege iz Hrvatske. Odmah u oči upada njegova otvorenost i razgovorljivost. Pokušavamo dogovoriti kako što bolje iskoristiti nekoliko zajedničkih sati na sveučilištu i odmah predlaže promjenu plana.

- Za 20 minuta imamo malu proslavu. Naš kolega Shin Hayashi postao je profesor i odlazi. Dobio je svoj laboratorij u Osaki – obavještava nas.

U laboratoriju koji Šestan vodi od 2002., tri godine nakon doktorata, danas radi 30-ak ljudi, od ranih dvadesetih do ranih četrdesetih godina života, doslovno iz cijelog svijeta: Kine, Portugala, Japana, Indije, SAD-a, Koreje, Španjolske (Baskije i Katalonije), Hrvatske...

- Hrvatska je domovina, ali Ameriku volim zbog različitosti. U New Havenu su nekada većinom bili Talijani, zbog toga imaju, kako kažu, najbolju pizzu u Americi, a Nijemci su baš tu "izmislili" hamburger. New Haven je grad sveučilišta i grad različitosti, cijele Sjedinjenje Američke Države su takve, decentralizirane i posebne. Svaka država, svaka sredina teži u nečemu biti dobra ili najbolja. Ovdje se ljudi od malih nogu uče da se usavršavaju u onome u čemu su dobri. Zbog toga je napredak ovdje tako brz i razmjerno lako ostvariv – kaže Šestan.

Dok smo ga čekali, pokušali smo od njegovih suradnika doznati koliko kolegija predaje na medicinskom fakultetu.

- Uff, najbolje da vam on to sam kaže - veli Daniel Franjić.

- Mislim da ni sam ne zna što sve predaje - šali se Škarica.

Prije nego što je odgovorio na naše pitanje, Šestan podsjeća da danas ne predaje toliko kao na početku karijere. Primarni zadatak mu je vođenje istraživačkog laboratorija preko kojeg dobiva tzv. grantove za raznorazne projekte. Što je laboratorij uspješniji u privlačenju novca za istraživanje, to i samo sveučilište dobiva više novca. Na svaki dolar koji njegov laboratorij dobije za istraživanje od Nacionalnog instituta za zdravlje, glavne državne institucije za biomedicinu, država sveučilištu daje još 0,65 centi.

Država inače ne financira izravno Yale, kao ni druga privatna sveučilišta koja sredstva dobivaju od školarina, privatnih donacija ili na natječajima, zahvaljujući svojim istraživačkim programima. O kakvom se novcu radi, dovoljno je reći da zadužbina Yalea u ovom trenutku iznosi 29,4 milijardi dolara.

- Profesor sam genetike, psihijatrije, neuroznanosti i komparativne medicine. No, nisam više primarno predavač. Na početku karijere više sam predavao, sada su moje godišnje obaveze oko 35 sati, a većinu toga odrade moji asistenti, poput Zvonimira.

Ja zapravo držim završna predavanja poslijediplomskim studentima, gdje im govorim o najnovijim spoznajama o istraživanju razvitka mozga. Što se tiče novca koji dobivamo, naš laboratorij trenutačno ima godišnji budžet oko 9,4 milijuna dolara. To sigurno nije mali novac, ali bojim se da Amerika, nakon dolaska Trumpa, gubi primat u znanstvenim istraživanjima. Gledajte, Kina je samo u prošloj godini izdvojila 254 milijardi dolara za znanstvena istraživanja i razvitak.

Je li to izravna posljedica Trumpove politike? On se hvali da Amerika nikad prije nije imala toliki gospodarski rast i nižu stopu nezaposlenosti?

- Puno toga ukazuje da usprkos trenutačnom gospodarskom rastu ulaganje u znanost nije važno predsjedniku Trumpu i njegovoj vladi. Ali ne želim o tome puno govoriti. Nisam dovoljno upućen i nisam stručnjak. Trump sigurno nije bio moj izbor - kaže ovaj 48-godišnjak rođen u Zadru.

Nakon završene Gimnazije Jurja Barakovića u Zadru i Medicinskog fakulteta u Zagrebu, na preporuku Ivice Kostovića, utemeljitelja i ravnatelja Hrvatskog instituta za mozak, odlazi na doktorski studij kod Paška Rakića na Yale. Šestan je bio odlikaš od glave do pete, pankerskog izgleda i dječačkog duha koji je do danas zadržao. Oženjen je Sandrom, Amerikankom hrvatskog porijekla, otac je četvero djece.

Najstarijeg sina Matiju dobio je još kao tinejdžer sa srednjoškolskom ljubavi. Svi su mislili da će ga to zakočiti u znanstvenoj karijeri kojoj je oduvijek težio. No već kao student medicine objavio je dva znanstvena rada u svjetskim stručnim časopisima, a potom je postao i profesor na Yaleu, gdje mu najstariji sin, koji je također završio medicinu, radi. Drugi sin Filip na Yaleu završava treću godinu dodiplomskog studija komparativne književnosti i filozofije.
Dok ne shvati da se u životu mora od nečeg praktičnijeg živjeti, kaže mu otac u šali. Najmlađe su kćerke Petra i Maja, koje pohađaju srednju školu.

- Nemam puno slobodnog vremena. Kad nisam na poslu, u laboratoriju ili sa studentima, vrijeme provodim sa suprugom i obitelji. Živimo u Madisonu, gradiću udaljenom dvadeset minuta od New Havena, blizu mora. Izbor je bio jednostavan: škola, škola, škola! Taj gradić ima jednu od najboljih javnih škola i zbog toga smo supruga i ja odlučili da je to najbolje mjesto za našu obitelj. Moj glavni cilj je ulagati u djecu, omogućiti im dobar odgoj i obrazovanje. Mislim da je to najviše što za njih mogu napraviti - kaže Šestan.

Razgovor prekidaju njegovi kolege iz laboratorija. Na ovalni stol u prostoriji za sastanke donose nekoliko jumbo pizza iz čuvene pizzerije "Frank Pepe", osnovane 1925. godine. Ubrzo dolaze i drugi kolege, otvaraju se boce crnog portugalskog vina, i počinje mala oproštajna proslava za Shina koji se vraća u Japan. Glavni meštar je Šestan, prirodan, ležeran, jednostavan. Duhovito svakoga podbada, ponajviše kolegu Shina, kojemu se na licu vidi da se teško odvaja od svojih prijatelja s Yalea. Dok otvara bocu šampanjca, Šestan improvizira prigodan govor. Na početku predstavlja goste iz Hrvatske.

- Ovo je za mene gorko-slatki trenutak - počinje.

- Bilo mi je veliko zadovoljstvo što si radio s nama, pokazao si veliku strpljivost i zahvalnost, da si timski igrač i dobar kolega.

Zbog svega što si ovdje napravio, zaslužio si svoj laboratorij - pucanj šampanjskog čepa prekine Šestana.

Odlazi do Shina i toči mu šampanjac, a onda moli kolege da ih zajedno fotografiraju. Odlaže bocu na stol, "nek se drugi sami posluže", i vraća se našem razgovoru.

- Znate, uz sve drugo što radi, Shin piše i znanstveno-fantastične romane. Nisam stigao neki pročitati, ali su mi rekli da su jako dobri. Ovdje na Yaleu ima puno izuzetnih studenata i kolega. Svi zaposleni u našem laboratoriju bili su izuzetni učenici i studenti u svojim školama i na fakultetima. Međutim, bez obzira koliko bili dobri, uvijek ima netko bolji. Od njih, i od mene. I to mi je posebno drago – kaže Šestan, između gutljaja crnog vina.

- U znanosti, pa tako i našem laboratoriju, protok ljudi je jako velik. Svakih četiri-pet godina jedni odlaze, a novi dolaze. To je ovdje normalno. Zbog toga ovakvi rastanci nisu teški. Svaki dolazak znači upoznavanje novih ljudi, neke druge kulture, naučiš nešto novo. Tako sam naučio i od Zvonimira (Vrselja, op.a.) koji je ovdje došao kao doktor radiologije. Prije toga o tome nisam gotovo ništa znao. On i Stefano Daniele napravili su sjajnu stvar. Nikad prije nismo imali ovoliku medijsku pažnju – kaže Šestan, nudeći nas komadima slasne pizze.

- Ja ipak više volim pizzu iz "Sally's". Nakon što je radio s Frankom Pepeom, njegov rođak Sal se odvojio i pokrenuo svoju "Sally's" pizzeriju u blizini "Frank Pepe" pizzerije. To vam je kao slučaj braće Dassler. Jedan je radio Adidas, a drugi se odvojio i pokrenu Pumu - odlično primjećuje.

Pokušavamo ga navesti na razgovor o istraživanju koje je odjeknulo svijetom, ali se ne da.

- Neka govore Zvonimir i Stefano - doziva ih.

- Ja ću piti. Ipak na mlađima svijet ostaje - osmjehne se i prijeđe za stol za kojim brzo nestaju veliki trokuti sočnih pizza iz krušne peći.

Pri kraju proslave molimo Šestana za zajedničku fotografiju s hrvatskim kolegama. Odlazimo u staru knjižnicu u prizemlju fakulteta i snimamo nekoliko kadrova. Šestan nam signalizira da nema još puno vremena, ali da nam svejedno želi pokazati kako izgleda stari sveučilišni kampus organiziran od 14 koledža. Za neke izgleda kao vjerna kopija Oxforda, za neke kao scenografija Hogwortsa iz Harryja Pottera koju, umjesto malih čarobnjaka, nastanjuju mali genijalci iz cijelog svijeta.

Koristimo priliku da Šestana, Vrselja, Stefana i Škaricu snimimo u laboratoriju gdje svakodnevno provode većinu svoga vremena. Određenog radnog vremena zapravo tu nema. Kad smo tek došli u laboratoriji učinilo nam se da nitko ne radi, ali onda nam je Vrselja objasnio da se radno vrijeme podređuje projektu, odnosno fazi istraživanja. Nekada se radi svaki dan, ponekad i noću, ovisno o tijeku projekta.

Koristimo malu gužvu i od jednog bliskog Šestanova kolege tražimo da nam kaže zašto je njegov šef toliko poseban, po čemu odskače od drugih. Zbog čega ga neki smatraju jednim od najznačajnijih medicinskih znanstvenika na svijetu. Pristao nam je reći, ali pod uvjetom da ostane anoniman.

- Prvo, izuzetno je inteligentan i jako voli to što radi. U svemu tome ima dječački duh i interes za istraživanjem, razmišlja izvan okvira. Pritom je neobično socijalno inteligentan, što ste mogli i sami vidjeti. Jednostavno je kompletan, kao znanstvenik i kao osoba. Nije od onih koji su u nečemu dobri, a nisu u stanju promijeniti žarulju. Ostanete fascinirani nekim njegovim rješenjima ili potezima, a opet vam daje mogućnost da mu otvoreno kažete sve što želite, da se s njim ne slažete. U istraživanju on ne pravi razliku između studenta i profesora - kaže kao zaključak.

Šestan odlučuje da će nas svojim automobilom odvesti do starog kampusa, kilometar udaljenog od zgrade laboratorija. Vozi Subaru karavan, star sigurno sedam, osam godina. Vidi se da ima veliku obitelj, ali i da ne pati za statusnim simbolima. Nema ni vizitku. Zbog starog auta zbija šale na svoj svoj račun i usput nam priča zašto je veliki navijač Hajduka, Barcelone i Tottenhama.
- Hajduka, naravno, volim od djetinjstva jer sam Dalmatinac, a Barcelonu sam zavolio zbog dresova, crveno-plavih, kakve ima i Hajduk. Tottenham sam počeo pratiti nakon što je izbacio Hajduka iz kupa UEFA-e. Za mene je to bila jedna od najvećih utakmica u životu, sjećam je se i zbog onog zaklanog pijevca koji je inače simbol Tottenhama. To mi je ostalo u dubokom sjećanju, ali sam Tottenhamu to "oprostio" i odlučio za njih navijati kad su uzeli Luku Modrića i Niku Kranjčara. Pratim nogomet, a ovih dana osobito završnicu Lige prvaka zbog Tottenhama - kaže.

Potom nam tumači što znači reputacija Yalea.

- Svake godine medicinu na Yaleu upisuje oko 100 studenata, skoro duplo manje nego studij prava, koji slovi za jedan od najboljih u Americi. Veliki broj darovitih studenata koji imaju odlične ocjene i izuzetne životopise želi ovdje studirati, ali svi ne mogu biti prihvaćeni. Za tu selekciju ključne su i preporuke. Bez njih, teško se istaknuti.

Je li to razlog zašto u vašem laboratoriju ima toliko Hrvata?

- Nisu tu zato što su Hrvati. Svi su oni izuzetni studenti i postdoktorandi, a uz to su imali i odlične preporuke mojih kolega iz Hrvatske. Kad napišu za nekoga da u 20 godina nisu imali takav talent, onda morate na to skrenuti pažnju. Ovdje nema onog našeg mentaliteta "ja vam imam pametnog malog, ajde uzmi ga, bi' će janjac i pršuta...". Ovdje najviše vrijedi moje ime. Moja reputacija je neprocjenjiva. Zato je važno koga ću ja preporučiti. Zvonimir Vrselja, primjerice, nakon ovoga članka vjerojatno će imati izuzetnu priliku birati gdje će i što raditi. Tako se gradi ugled i jednog dana će i njegovo ime izuzetno vrijediti. Nitko od nas nije isti, nitko nije jednak, zbog toga je važna reputacija pojedinca, i kao čovjeka i kao znanstvenika. Godinama, postupno, radom i odnosima prema drugima, stvarate povjerenje kod ljudi – govori.

Sveučilište Yale ima oko 12 tisuća studenata. Polovica su polaznici dodiplomskih, a druga polovica postdiplomskih studija, odnosno doktorata. Svaki koledž ima otprilike 400 studenata. Prvu godinu svi studenti moraju živjeti unutar koledža, tu imaju zajedničku knjižnicu, spavaonicu, restoran, predavaonice, teretanu. Godišnja školarina i troškovi boravka za studente iznosi u prosjeku oko 75 tisuća dolara, a medicina i pravo su najskuplji. Školarine su oko 56 tisuća dolara, a troškovi još dodatnih 20 tisuća. Odjel neuroznanosti na Yaleu spada među odjele srednje veličine na američkim sveučilištima, iako se prema rezultatima svrstava među najutjecajnije na svijetu.

Jedna od posebnosti Yalea su i tajna društva, a najpoznatije je svakako "bratstvo smrti" Skull and Bones (Lubanja i kosti), kojima su pripadali bivši predsjednici SAD-a, otac i sin George Bush, ali i brojni drugi utjecajni Amerikanci koji su završili Yale. Nagovaramo Šestana i Vrselju da nam poziraju ispred njihova hrama u središtu kampusa, zapravo velike grobnice, ali obojica to rade nevoljko. Pitamo Šestana jesu li ga možda zvali u članstvo.

- Nisu me zvali, ni mene ni sina (Filipa, op.a.). Studenti na Yaleu su u 19. stoljeću izmislili tajna društva koja igraju veliku ulogu ne samo u životu sveučilišta. Cijelo američko društvo je društvo klubova, ako nisi njihov član, nisi ni dio tog društva - pojednostavljuje Šestan i dodaje da samo desetak studenta godišnje s cijelog Yalea bude primljeno u društvo "Lubanja i kosti".
Zvonimir prati naš razgovor i vedro se smije, na svoj i Nenadov račun, pozirajući ispred hrama najpoznatijeg sveučilišnog tajnog društva u Americi. Podsjeća nas da je fakultet drame tu završila Meryl Streep, i da su brojni nobelovci ovdje studirali i kasnije bili profesori.

Unatoč konzervativnoj tradiciji Yale se ipak mijenja. Studentski prosvjedi nedavno su doveli do promjene imena jednog koledža koji se zvao po Calhounu, nekadašnjem senatoru, potpredsjedniku SAD-a i studentu Yalea s američkog juga, koji je bio zagovornik robovlasništva i segregacije. Studenti su prošle godine, reagirajući očito na Trumpovu politiku podjela, tražili od dekana da promijeni ime koledžu. Uspjeli su, i on sada nosi ime Grace Murray Hopper, po jednoj od prvih žena u američkoj povijesti koja je doktorirala u matematici.

- Trump je podijelio Ameriku, polarizacija nikad nije bila izraženija - kaže Šestan, podsjećajući da su na Yaleu kao profesori godinama predavali pravni stručnjak Mirjan Damaška i povjesničar Ivo Banac.

- Yale ima više profesora nego što ih treba, zato su istraživači jako važni. Znate, u životu se trebate fokusirati na ono što želite. To je jako važno, a sustav nagrađivanja u Americi to honorira. Cijelo vrijeme netko te gura da nešto postigneš. Što ste uspješniji, imate veću moć za upravljanje, više sredstava, veću slobodu u radu. Što mi u laboratoriju više radimo, to sveučilište više zarađuje. Ja sam ovdje 25 godina i nitko mi nikad nije došao i rekao "joj, ti si odličan". Kažu vam "samo nastavi, možeš ti i bolje".

Ovdje je istraživanje, odnosno obrazovanje, pretvoreno u biznis, jer tako fakultet zarađuje na nama. Ako nemate grantove, ako ne uspijete dobiti sredstva za istraživanja, kako ćete zaraditi plaću?

Možete li to iskustvo usporediti sa stanjem u hrvatskoj znanosti?

- Teško se uspoređivati s Amerikom. Iako Hrvatska ima pametne ljude, mislim da nije problem u kvaliteti škola, nego nedostatku novca za znanost. Bez toga nemate što raditi, bez obzira na dobru ideju koju imate, ako nemate novca, teško možete išta napraviti. Mislim da Hrvatska ima dobro školstvo i visoko obrazovanje, velika stvar je što nema školarina, ali je problem što se studira dugo i što ih puno studira. Ovdje se sve plaća, a kad košta, ljudi se prema tome najčešće drukčije odnose od malih nogu.
Dolazak na naslovne stranice svjetskih medija uzbudio je i Nenadove roditelje koji mirno žive u Zemuniku Donjem. Iznimno su ponosni na svog sina za kojeg su rekli da je od malih nogu bio aktivan, nikad nije mirovao, i sve ga je zanimalo.

- Bez svojih roditelja ja danas ne bih bio ovdje. Imao sam super djetinjstvo, jedna baka na jednom kraju sela, druga na drugom. Rodbina, prijatelji... uvijek sam želio nešto raditi, nisam ljenčario. Tako je i danas. Ne znam kad sam išao na godišnji nekoliko tjedana. Supruga i ja godišnje odemo tri četiri puta na vikend u, recimo, New York, koji je blizu, ali sjediti i ništa ne raditi ne mogu. Uglavnom posao i obitelj. Za ostalo nemam vremena...

Posjet nakon 21 godine

Dolazak na Yale za reportera Slobodne Dalmacije bio je "povratak na mjesto zločina" nakon 21 godine. Te 1998. godine novinarski zadatak bila je reportaža o karijeri i životu Paška Rakića za tek pokrenuti magazin "Doktor u kući". Slučaj je htio da novinar iz Zadra na uglednom američkom sveučilištu upozna dvojicu Zadrana, Nenada Šestana i Krešimira Letinića, mlade liječnike na doktorskom studiju pod mentorstvom Paška Rakića.

Tada je i nastala gornja fotografija u jednom od kafića na sveučilišnom kampusu. Nenad Šestan se od tada gotovo ništa nije promijenio, kao i onda osvaja svojim nemirnim duhom i mladenačkim izgledom. S desne strane slike je Krešimir Letinić, koji je nakon doktorata napustio Yale i danas se, prema Šestanovim informacijama, bavi investicijskim bankarstvom na Wall Streetu, dok kolega fotoreporter Srećko Niketić i dalje radi za našu novinsku kuću iz Pule. Ovaj put, nažalost, nismo bili u prilici susresti genijalnog Paška Rakića, uz Miroslava Radmana jedinog hrvatskog člana američke Nacionalne akademije.

Knez na Yaleu

Radni sastanak u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku gradonačelnik Biograda na Moru Ivan Knez iskoristio je da sa svojom pomoćnicom Jasminkom Bajlom i novinarom Slobodne Dalmacije posjeti Yale i upozna malu hrvatsku koloniju znanstvenika svjetskoga glasa. Knez je u UN-u sudjelovao na sastanku Izvršnog odbora međunarodne asocijacije "Gradonačelnici za mir" (Mayors for Peace), a susret sa Šestanom i drugim hrvatskim istraživačima toliko ga je oduševio da ih je sve pozvao u Biograd, čim idući put dođu u Hrvatsku.

Ne stvaramo zombije

- U zadnje tri i pol godine više sam vremena proveo sa Stefanom nego sa ženom, a i on sa mnom, nego sa zaručnicom - kaže kroz smijeh 32-godišnji Zvonimir Vrselja, koji je studij i doktorat medicine stekao u rodnom Osijeku, a onda je 2016. godine, na preporuku kolega sa sveučilišta, došao u Šestanov laboratorij na Yale.

Bilo je to presudno za pokretanje istraživanja koje će njemu, ali i Stefanu, kao glavnim nositeljima studije, zauvijek promijeniti živote.

- Nismo očekivali takav odjek naše studije, ni u najluđim snovima. Interes graniči s vjerovali ili ne – kaže Zvonimir i najavljuje nastavak istraživanja u kojemu će svinjski mozak podvrgnuti još duljem utjecaju BrainEx tehnologije.

- Teško je u ovom trenutku govoriti o praktičnoj primjeni našeg otkrića, ali sigurno je da smo promijenili pogled na stanice mozga koje su doživjele "moždani udar". Mi ne stvaramo zombije, kako neki misle, niti oživljavamo mrtve, jer svijest i električna aktivnost mozga našim istraživanjima nisu obnovljeni, nego su samo neke stanice vraćene u život. Prošli put smo mozak mrtav četiri sata "oživjeli" nakon šest sati tretmana, a sada ćemo to pokušati u nekom duljem periodu, od recimo 24 sata - kaže Stefano G. Daniele, koji je razvio veliko prijateljstvo sa Zvonimirom.

Hrvatska znanstvena kolonija

Malo vremena i puno obveza nisu nam dopustili da se bolje upoznamo sa svim članovima hrvatske znanstvene kolonije u Šestanovu laboratoriju. Uz njega i Zvonimira tu su Mario Škarica (42), liječnik porijeklom iz Splita, jedan od petnaest koautora famozne studije objavljene u časopisu Nature, Danijel Franić (35), liječnik iz Požege, David Andrijević (26), liječnik iz Osijeka, koji je na Yale stigao prije pola godine. Zatim, tu je i Tomislav Thomas Klarić (38), rođen u Australiji (Adelaide), doktor molekularne biologije i Fulbrightov stipendist na Yaleu zadnjih osam mjeseci, te Adriana Cherskov, doktorandica medicine i znanosti na Yaleu, rođena u Americi, od roditelja hrvatskog podrijetla. Završila je koledž na Princetonu kao stipendistica zaklade Billa Gatesa.

Šestan: Želim otkriti kako mozak stvara misao

- Vrijeme će pokazati pravi doseg, no sigurno je da ovo naše istraživanje ima taj potencijal - odgovara Šestan na pitanje je li "oživljavanje mozga" najznačajniji rezultat njegova laboratorija do sada.

Jednom ste prilikom rekli da vas u izučavanju mozga motivira želja da saznate kako materija (biokemijski procesi) stvaraju misao? Koliko je znanost danas daleko od te spoznaje?

- To je još uvijek pitanje koje zaokuplja mene i većinu neuroznanstvenika. Međutim, usprkos velikom napretku u neuroznanosti u zadnjih nekoliko desetljeća, još uvijek nemamo odgovor na to pitanje.

Može li studija vašeg laboratorija o mogućnosti "oživljavanja mozga" nakon smrti utjecati na produljenje ljudskog života?

- Moram naznačiti da je ovo tehnika koja je u vrlo ranoj fazi i razvijena je da se tretira mozak sisavca koji je ostao bez kisika. Nemamo nikakvih spoznaja da se ova tehnologija ili pristup mogu koristiti da se produlji ljudski život.

Koliko je neuroznanost daleko od otkrića uzroka bolesti kao što su Alzheimer, autizam, shizofrenija, odnosno znate li kako mozak "stvara" inteligenciju, emocije, pamćenje? Zašto starenjem, primjerice, zaboravljamo imena?

- To su sve važni problemi za koje znanost još nema zadovoljavajuće odgovore. Za neke od tih bolesti, kao što je Alzheimerova bolest, otkrivene su specifične promjene u genima koje povećavaju rizik i uzrokuju patološke promjene u mozgu. Međutim, zbog složenosti ljudskog mozga i bioloških procesa još uvijek nije moguće u potpunosti znati što se promijeni u tim bolestima ili kako ih izliječiti. Također, zbog istih složenosti ne znamo kako mozak stvara inteligenciju i ostale mentalne aktivnosti.

Po čemu se ljudski mozak razlikuje od mozga drugih sisavaca, odnosno životinja, s obzirom da svi imamo jednak broj gena?
- Dvije su glavne razlike između mozga čovjeka i drugih sisavaca, relativna veličina mozga i složenost živčanih veza. Ove razlike se mogu napraviti koristeći iste gene, ali u drugim kombinacijama tijekom razvitka. Slično kao što se razlikuju gotičke katedrale od stambenih kuća, iako su obje građene od istog materijala.

 

Naslovnica Hrvatska