Novosti Hrvatska

Vukovar je na izdisaju

Kako živi grad heroj između obljetnica: 'Nema nikakvih problema između Hrvata i Srba, sve nas more iste brige. A zašto nema posla i imamo li uopće budućnost, pitajte političare, oni su naši neprijatelji, a ne ljudi druge nacionalnosti'

Vukovar je na izdisaju
Ovo je najveća gužva u špici dana na vukovarskim glavnim ulicama
Ovo je najveća gužva u špici dana na vukovarskim glavnim ulicama

Sjetili ste nas se? Kako to, pa nije jedanaesti mjesec - dobacivali su Vukovarci iz kafića našoj novinarskoj ekipi, čudeći se što smo uopće tu kad nisu obljetnice

Svakog studenog cijela se država sjeti Vukovara. Tužne slike koje nam tih dana stižu iz grada heroja izvuku iz kolektivnog zaborava grad na Dunavu, čiji su branitelji 87 dana odbijali napade agresora i na taj način spasili druge dijelove Hrvatske od slične sudbine.

Dvije kolone sjećanja, brojna obećanja vladajućih da će do iduće obljetnice pada grad procvasti, slikanje uz simbole stradanja naroda obilježe 18. studenoga, a nakon toga sve bude po starom. Grad, baš kao i u Domovinskom ratu, zaboravljen od svih, prepušten je sam sebi i onima koji su tu ostali i koji svoju sreću traže pod vukovarskim suncem.

Četiri mjeseca nakon posljednjeg spomena Vukovara u kolektivnoj svijesti i osam prije idućega, odlučili smo vidjeti kako grad živi kada svjetla televizijskih reflektora i pera reportera nisu uprti u njega.

Prva stanica bila je vukovarska tržnica, novoizgrađeno velebno zdanje koje zjapi prazno, kao novi simbol onoga u što se Vukovar, vidjet ćete, pretvara. Na tržnici tek 20 prodavača, kupaca još manje. Da nismo slučajno kasno stigli, propustili gužvu, pitamo jednu od prodavačica.

- Niste, mladiću, ni uranili, ni zakasnili. Ovdje vam nikad nema nikoga. Kako su nas premjestili sa stare tržnice, radimo da bismo platili račune, ni za šta više ne može se zaraditi. Sin i ja svaki dan dolazimo ovdje, a kad se vratimo kući s 250 kuna, dan proglasimo dobrim – kaže nam Dušanka iz Petrovaca pokraj Vukovara.

Pa je li bar vikendom bolje, ima li tada koga, pitamo Dušanku, a željevši nas se što prije riješiti, u razgovor upada Dušankin sin.

– Gospodine novinar, posla nema nikako. I ne trudite se pitati uopće kakvi su odnosi nas Srba s Hrvatima ovdje. Odnosi su dobri, moramo živjeti dalje i gledati u budućnost, a zašto posla nema i imamo li ovdje uopće budućnosti, pitajte političare. Hrvatske i srpske, jednako su krivi – govori Dušankin sin.

Slobodan iz Negoslavaca sam nam se obraća.

– Ja vam odavde neću nikad otići. Ovo je moj dom, borit ću se za bolje sutra sebe i svoje obitelji, koliko god bilo teško – govori nam Slobodan u dahu, iako ga ništa nismo ni pitali.

No, kada je već raspoložen za izjave, iskoristit ćemo priliku. Pitamo njega za odnos Srba i Hrvata.

– Sve vam je mali rekao. Nikakvih problema nema, sve nas more iste brige. Nesretni rat je bio, rane neće zarasti još dugo, ali što možemo. Priča o njemu nas samo koči. Petnaestog u mjesecu svi moramo platiti režije, bili Hrvati, bili Srbi. Trgovački centri i politika. Napišite slobodno da su to naši neprijatelji, a ne ljudi druge nacionalnosti – govori nam Slobodan i pokazuje na prodavače hrvatske nacionalnosti koji bi nam mogli reći koju rečenicu.

Dolazimo do jednog od njih, i odmah gađamo "u sridu". Ivica Tomas, hrvatski ratni vojni invalid, vlasnik je OPG-a koji se bavi proizvodnjom jabuka i pčelarstvom, a u svom asortimanu ima mnoge proizvode za koje je dobio razne potvrde kvalitete. Ipak, ni na njegovu štandu nema nikoga.

– Nema vam tu tko kupovati. U gradu je sve manje ljudi, mladi odlaze, stari ostaju. Oko moje kuće, sa svake je strane po pet praznih. Nema posla, samim time nema ni novaca. Reportažu o Vukovaru ste mogli napraviti iz Zagreba. A ni München ne bi bio loš odabir – govori nam Tomas, inače bivši logoraš, koji, kako kaže, danas najnormalnije živi u svom gradu, radi s kolegama srpske nacionalnosti i ne osjeća netrpeljivost.

Pitamo što ga tjera da kao umirovljenik i dalje radi i da ostane u Vukovaru.

– Navikao sam raditi cijeli svoj život, meni ovo financijski zaista ne treba. Imam dobru mirovinu, ali jednostavno, nisam takav čovjek. Između odlaska u birtije i kladionice i rada, odabrao sam ovo drugo. Čovjek mora raditi i stvarati. Nisu naši mladi ljudi otišli odavde jer ne vole Vukovar, nego zato što nemaju posla – dodaje Tomas.

Hoće li biti bolje, pitamo ga u nadi da možda vidi bolju budućnost.

– Ne. Bit će sve gore, grad će biti sve prazniji. Nakon što je preživio sve ratne strahote i razaranja, uništit će ga država za koju je dao toliko puno – završava Tomas.

Kod još jednog simbola stradanja, križa na obali Dunava, trepere tek tri svijeće i stoji jedan vijenac kao sjećanje na one što su pali za dom. Jedni od rijetkih koji Vukovar žive i kada on nije u središtu zanimanja cijele države jesu navijači, pa tako i na vijencu nalazimo posvetu vinkovačkih Ultrasa, najvjernijih navijača Cibalije.

U kafićima ima dosta ljudi. Mahom starijih. I svi odreda odbijaju reći bilo što o stanju u gradu.

– Sjetili ste nas se? Kako to, pa nije jedanaesti mjesec – dobacuju nam sa susjednog stola. Što mu uopće reći na to? Mi zaista i jesmo. Kao i velik broj Hrvata kojima je Vukovar uvijek u mislima i srcu, ali ne mogu napraviti puno da bi se išta pomaklo nabolje u gradu na Dunavu.

Svjesni razočaranja ljudi od kojih tražimo izjave, puštamo ih na miru te promatramo i osluškujemo njihove razgovore. I zaista, svakodnevica Vukovaraca jednaka je onima u ostatku Hrvatske. Iste brige, slične priče, kako skrpati mjesec do kraja... Netrpeljivosti, zaista, kako su nam i potvrdili, nema.

Budućnost u ovome trenutku ne izgleda svijetla. Mlade ljude u gradu smo mogli nabrojiti na prste, još nas je nekoliko građana uputilo u Njemačku za potrebe priče, a zaključak svih njih je jedinstven: – Vukovar preživljava na aparatima već dugo vremena, a nada u bolje sutra jedva da i postoji.

Ono što nisu uspjeli agresori, na dobrom su putu učiniti hrvatski političari koji se toliko kunu u njega. Dokrajčiti ga.

Naslovnica Hrvatska