Novosti Hrvatska

ekološka bomba

Nikola Visković: Kad Grabar-Kitarović uzme automatsku pušku, ona uživa u tome da ju je nelagodno gledati. Što će nam oružje i LNG terminal? Hrvatskoj prijeti katastrofa!

ekološka bomba

Nedavna UN-ova konferencija o klimi u Katowicama nagnala je tisuće prosvjednika da marširaju ulicama toga poljskoga grada.

Istup 16-godišnje Šveđanke Grete Thunbergkoja je, bez uljepšavanja, popljuvala moćne i bogate te to ponovila i u Davosu, na Svjetskom gospodarskom forumu, dirnuo je ljude širom svijeta. O klimatskoj krizi nekadašnji saborski zastupnik, umirovljeni profesor splitskog Pravnog fakulteta, autor niza knjiga, profesor emeritus, dr. sc. Nikola Visković - baš kao i o ekologiji u širem smislu - više je puta istupao u javnosti, no nije postigao učinak male Šveđanke.

Je li u pravu Greta Thunberg kad kaže da "naša kuća gori" i da je vrijeme za paniku?
– Naravno da je vrijeme za paniku! Nije više pet do 12, 12 je davno prošlo. Šveđani su tu paniku osjetili ove godine pa i nije čudno da ta djevojčica Greta Thunberg uspijeva svakog tjedna okupiti desetke tisuća svojih vršnjaka na prosvjedima za spas planeta. Šveđani su prvi put u povijesti vidjeli svoje šume kako ljetos gore! Njihove polarne, vlažne šume, čitave planine šuma, izgorjele su, a oni su vjerovali kako je to nemoguće. Vjerovali smo svi kako je nemoguće da se otopi tzv. vječni led na Sjevernom polu. No, otapa se. Da, vrijeme je za paniku!

Što se zapravo događa?
– Stručnjaci su već konstatirali što se događa. Osam milijardi ljudi, stalni rast potrošnje nafte i ugljena, uništavanje tropskih i arktičkih šuma, doveli su do golemog rasta ugljičnog dioksida u atmosferi te do globalnog rasta temperature, s učinkom staklenika. To je dovelo do klimatskog kaosa koji se vidi po topljenju leda, poremećaju padavina, po "kišnim bombama", po sušama i šumskim požarima.

Iz toga proizlaze podizanje razine mora i promjene morskih struja, promjene vegetacije, dezertizacija i nestanak nekih biovrsta, nastanak novih bolesti, bujanje siromaštva te u finalu i masovne ljudske migracije put sjevera. To pak za sobom povlači jačanje represivno desnih političkih pokreta, što, uz potpuno nesnalaženje ljevice i neosviještenost javnosti, školskog sustava i medija, vodi u urušavanje demokratskih društvenih mehanizama.

Zvuči katastrofično.
– Pa katastrofično i jest. Tu nikakve govorancije ne pomažu, pa ni govorancije na konferencijama u organizaciji UN-a. Dosadašnji zaključci se ne provode i tako će ostati sve do trenutka opće panike. Svijet jednostavno srlja prema trenutku opće panike, a vrlo dobro znamo da se u takvim trenucima ne može očekivati razumno ponašanje. Zato je krajnji čas za razum danas. Nastale klimatske promjene su, nažalost, nepopravljive, ništa neće vratiti "vječni led" na Sjeverni pol, ali... Ali mogu se spriječiti daljnje štete i možda izbjeći katastrofalan ishod.

Što bi odmah trebalo učiniti?
– Mjere moraju biti i političke i ekonomske i svjetonazorske, da ne kažem prosvjetiteljske. Treba zaustaviti uništavanje šuma, smanjiti proizvodnju i upotrebu nafte, pojačati korištenje čiste energije od sunca, vjetra, mora, treba u osobni i javni prijevoz uvesti električna vozila i smanjiti rast zračnog prometa, treba smanjiti intenzivni uzgoj životinja i potrošnju mesa, mijenjati urbanu infrastrukturu prema štednji vode, struje, prema reciklaži, treba prionuti gradnji morskih barijera...

Kakvih barijera?
– Čujte, kad se razina mora podigne, evo ću upotrijebiti našu lokalnu vizuru, nestaju plaže! Nestaju vizure naših primorskih gradova, nestaje turizam kakav poznajemo. London je već sebe zaštitio od Temze, Nizozemska ubrzano radi na gradnji barijera i podizanju obale, Venecija s barijerom MOSE radi to isto. A mi? Mi se bavimo partizanima i ustašama i sudbinom "Uljanika" umjesto da se bavimo proizvodnjom brodova za budućnost, brodova koji će za deset godina morati skupljati plastični otpad iz Jadrana.

Na koji otpad mislite?
– Kako na koji? Plastični otpad pluta morima, to znate. Na Pacifiku je stvoreno područje veličine Francuske sastavljeno od nerazgradivog plastičnog otpada. Između Korzike i Sardinije stvara se nešto slično. Nedavno je ponovno, naglašavam – ponovno, do obala Dubrovnika i na obale Korčule doplutala velika količina smeća, navodno iz Albanije.

Amerikanci razmišljaju o gradnji flote "škovacina" za taj problem na Pacifiku, a otoci smeća u Jadranu... Tko će ih pokupiti? Amerikanci? Umjesto da unutar EU-a s Talijanima i drugima započnemo razgovore, pametne, stručne razgovore o zajedničkome modelu saniranja ekološke budućnosti Jadrana, mi se bavimo jednim malim "Uljanikom" i, naravno, gradnjom LNG terminala na Krku.

Niste za taj terminal?
– Naravno da nisam! Od svih mjesta na svijetu, baš se jedna mala Hrvatska, zemljica na Jadranu, našla biti mjesto za LNG terminal. Naravno, riječ je o sprezi američkog krupnog kapitala i radništva koja je pogubna – radnici žele radna mjesta, odmah, sada, a kapital želi profit, odmah i sada i što veći. A havarija na LNG terminalu na Krku je havarija na Jadranu i ona bi rezultirala potpunom katastrofom za nas. Ne za Amerikance, nego za nas. Havarija bi, u najmanju ruku, značila tri godine bez turizma! Može li Hrvatska sebi priuštiti takav luksuz? Ne može!

Mislite da Hrvatska može birati?
– Naravno da može! Zašto ne bi mogla sad, odmah, pokrenuti ulaganja u čistu poljoprivredu? Zašto ne bi mogla restrukturirati industriju, ovo što je ostalo, na ekoproizvodnju, urediti vodotokove, pojačati navodnjavanje i uložiti u izvore vode? Hrvatska brodogradnja, da joj se opet vratim, ne može sebi dopustiti natjecanje u proizvodnji tankera s dalekoistočnim škverovima, ali može itekako raditi na izgradnji brodova koji će za dvadeset godina biti neophodni svijetu. Hrvatska može pokrenuti "zelenu", bioodrživu ekonomiju koja dugoročno jamči i zapošljavanje, ali i razvoj znanstvenih inovacija.

Bojim se da to nije izgledno. No, bojim se i da na globalnom planu postoje brojne prepreke mjerama koje bi makar usporile pogoršavanje klimatske slike svijeta.
– To je točno. Neizgrađena ekološka svijest građana jedna je od tih prepreka, a ona je posljedica loših obrazovnih, medijskih i političkih strategija. Promjenama je prepreka i otpor radništva koje je podleglo populističkim manipulacijama i uključeno je u eko-iracionalni kapitalistički mlin. Naravno, tu je, čak i da je svijest viša, ozbiljan problem financija. Ekološke promjene na bolje skupe su, one ne daju rezultat odmah, i premda se golema, nezamisliva sredstva vrte na, primjerice, oružju, javni novac se teško ulijeva u ekologiju. Dakako, i europska i svjetska ljevica posve je ravnodušna prema ovom pitanju. Oni su zarobljeni u prošlosti, baš kao i ova naša tzv. ljevica.

Na što mislite?
– Mislim na jednostavno i beskrajno glupo uvjerenje ljevice kako je ekologija luksuz i buržujska pomodarska priča koja nije bitna. Pa pogledajte ovog našeg "ljevičara" Bernardića... Taj je zabrinut što su neke novine objavile državnu tajnu o nabavi aviona lovaca! Molim?! Taj bi Bernardić valjda u aferi Watergate napao Washington Post! Umjesto da kao ljevičar postavi logično pitanje – što će nam ti avioni? Što će nam to oružje? No, dobro, za užasnu militarizaciju hrvatskog društva ipak je više učinila trenutačna predsjednica Grabar-Kitarović. Kad uzme automatsku pušku, ona uživa u tome da ju je nelagodno gledati.

Dobro, može li uopće javni sektor, dakle država, ulagati u saniranje klimatskog kaosa?
– Može! Teško, ali može. Dakako, to bi podrazumijevalo globalno linearno smanjenje naoružanja, odnosno globalno razoružanje. Linearnim smanjenjem zadržali bi tzv. odnos moći, a novac – golemi, golemi novac! – mogao bi se uložiti u budućnost. Drugo, treba provesti ravnomjernije, pravednije porezno opterećenje građana i korporacija, te odustati od besmislenih, luksuznih i birokratskih troškova. Što će Europskoj uniji toliko činovnika? Što će nama toliko zastupnika u Saboru, toliko općina, općinica i županija? Konačno, treba osvijestiti potrebu ulaganja i investiranja u nerazvijene zemlje te tako, između ostalog, smanjiti i migracije. Premda, ne vidim tu problem onako kako se danas na njega dominantno gleda.

Kako ga vi gledate?
– Vidite, Angela Merkel je udomila milijun imigranata. I tko se našao kritizirati je? Predsjednica Hrvatske koja nije u stanju primiti 500 ljudi. Angela Merkel je, tobože, napravila veliku grešku, no... Ako je to greška, to je predivna greška! Jer, vidite, Njemačka je upravo objavila da joj treba još barem milijun-dva stranih radnika. Gdje će ih naći? Naravno, na siromašnom jugu i istoku.

Profesore, vi ste utopist?
– Ne. Ja sam pesimist.

Molim?!
– Da, ja sam pesimist. Znam da su izgledi da se ostvari ovo o čemu govorim minimalni. I manje nego minimalni, ali... Ali ja nisam defetist zato što sam pesimist. Dapače! Pesimist sam bio i početkom devedesetih kad sam u Saboru govorio onako kako sam govorio. Ne mislite valjda da nisam vidio kamo ide moja zemlja? No, to prije... To više i to prije treba govoriti!

Naslovnica Hrvatska