Novosti Hrvatska

'plava krv'

Ovo su hrvatski plemići, međusobno se oslovljavaju s 'conte' i 'plemeniti' te traže da uđu u zakon: 'Prije ustaša i partizana, SDP-a i HDZ-a, naši su preci vladali Hrvatskom'

'plava krv'
Iako Hrvatski plemićki zbor kaže da imaju podršku HAZU.a, nama Akademija navodi nije upoznata s inicijativom Hrvatskog plemićkog zbora da se hrvatsko plemstvo prizna kao nematerijalna kulturna baština i o toj se inicijativi nije očitovalaJelaš: Teško mi je zamisliti da bi prosječnom građaninu u Hrvatskoj nečije plemićko podrijetlo značilo nešto više od simpatične pojedinosti ili zanimljivosti

Potomci hrvatskih plemićkih loza odani domovini, vjerni tradiciji, osnivaju na neograničeno vrijeme Hrvatski plemićki zbor i donose ovaj Statut na temelju sljedećih odrednica: pravo na postojanje plemstva zasniva se na plemenskom, državnom i obiteljskom kontinuitetu hrvatskog naroda, na poveljama hrvatskih i europskih institucija, kuća i vladara, te na trajnom subjektivitetu hrvatske države; pridržavanje plemićke obveze zasnovane na moralnim načelima hrvatskog i sveeuropskoga plemićkoga kodeksa", stoji to na početku Statuta Hrvatskog plemićkog zbora (HPZ), koji je nedavno održao sjednicu Velikog plemićkog vijeća na Klisu.

Hrvatski plemićki zbor želi da se plemstvo "ubaci" u hrvatske zakone, da postanu nematerijalna baština. No, plemić u Hrvatskoj ne može postati bilo tko, to je, kažu i oni, jedan ekskluzivan krug.

"Redoviti članovi Zbora mogu postati plemići i plemkinje, zakoniti potomci hrvatskih plemićkih obitelji po neprekinutoj muškoj liniji, stariji od osamnaest godina, i supruge plemića. To se odnosi na sve građanke i građane Republike Hrvatske i na raseljene Hrvate i Hrvatice. Redoviti članovi moraju nositi izvorna prezimena plemićkih obitelji", navodi HPZ, uz napomenu kako se, uz redovne članove Zbora, u svojstvu pridruženih članova mogu pridružiti osobe koje nisu plemići.

No, postavlja se pitanje na osnovi čega se te osobe, članovi te udruge nazivaju plemićima. Ni jedan zakon, podzakonski akt ili pravilnik trenutno u Hrvatskoj ne priznaje suvremeno plemstvo, pa makar i na nekoj simboličnoj razini.

Inače, tijela Hrvatskog plemićkog zbora su Veliko plemićko vijeće, Plemićki stol, Senat... A imaju i dužnosti: kancelar, protonotar, herold, komornik za propagandu... Imaju i posebne ceremonije, primjerice kad primaju nove članove, vodeći članovi Plemićkog zbora navuku plašteve i dodjeljuju "titule", tj. pismeni dokaz da njihov član ima plemićke krvi.

U međusobnom razgovoru oslovljavaju se s "grofe", "markiže", pa tako na popisu plemića ima i ovih osoba: "Ante conte Pavlović", "Đorđe conte Pavlović", "Siniša conte Tartaglia", "Mihovil conte Tartaglia", "Rodolfo markiz Bona", "Branimir conte Cindro", "Nenad conte Cambj", "Petar conte Grisogono"...

Iako traže da uđu u zakon, hrvatski "plemići" kažu da ne žele privilegije.

– HPZ je staleška udruga hrvatskoga plemstva, subjekta koji je, kao i Crkva u Hrvata, teško preživio marksističku historiografiju i socijalne oluje dvadesetog stoljeća. Kao takav, Zbor zastupa i subjektivne interese, ali u okviru širih interesa i zakona društva u kojem živimo – kažu plemići, navodeći da je HPZ u studenome 1995. godine osnovalo sedamnaest potomaka plemićkih loza iz južne (Dubrovnik, Split) i sjeverne Hrvatske (Lika, Zagrebačka županija) te drugih povijesnih hrvatskih krajeva.

– Cilj je udruge okupiti sve što je od hrvatskoga plemstva ostalo, a poštuje tradiciju i voli svoju zemlju – navode u HPZ-u.

U članku "Hrvatsko plemstvo – nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske" kancelar tog zbora Goran Borelli Vranski navodi i primjer Engleske.

– U Engleskoj, kao jednoj od država s najvišim stupnjem civilizacijskog nivoa i demokracije, plemstvo je simbol njihove tradicije, kulture življenja i njihova identiteta. Oni vole i poštuju tu svoju tradiciju, doživljavaju je kao svoju osobnost i kvalitativnu vrijednost. Za Engleze je kraljica svetinja koja se brani po svaku cijenu.

Po našem svjetonazoru, to izgleda nerazumljivo i pomalo smiješno, pretjerano i društveno sasvim neprimjereno. Ako uzmemo u obzir našu povijest nesuverenosti, dograđenu komunističkim naslijeđem i obrazovanjem u tom duhu, onda je naš odnos prema plemstvu razumljiv. Možda je vrijeme da se odmaknemo od nametnutog nam učenja i u svoj nacionalni identitet prihvatimo i ugradimo dio povijesti i kulture koja je bila i prije pojave ustaša i partizana – objašnjava Borelli, te pokušava približiti što je mislio.

– Da pokušamo malo razmisliti i razumjeti što je to "ludim Englezima", pa onda i Španjolcima, Dancima, Šveđanima i drugima, da drže svoje plemstvo, kraljeve i kraljice u današnjem demokratskom društvu i na to troše velika sredstva?

Ako krenemo od pretpostavke da nisu "ludi" – a sigurno nisu jer se radi o najrazvijenijim demokracijama i društvima – onda možemo doći do zaključka da ti kraljevi i kraljice za njih imaju veliku vrijednost. Zašto? Zato što su ti kraljevi i kraljice njihova tradicija, njihova povijest i njihov identitet, oni sami. To je njihov specifikum, njihova kvaliteta i vrijednost, a oni svoje vrijednosti čuvaju, promiču i afirmiraju, njima se ponose.

Kod nas je, nasuprot tome, aktualno natjecanje u umanjivanju vlastitih vrijednosti i isticanju svih mogućih negativnosti, uz dokazivanje da je Hrvatska mala, nevažna, najlošija, da se najsporije razvija od svih u Europi itd., a lista negativnih konotacija u medijima je uistinu dugačka.

Ovakav pristup ima utjecaja na javnu percepciju u Hrvatskoj i izvan nje i u konačnici upućuje na zaključak da Hrvatska uopće nije potrebna, odnosno da je jugoslavensko rješenje bilo puno bolje, što je vidljivo iz inzistiranja na usporedbi "U Jugoslaviji se bolje živjelo", korištenju termina "regija" ili "region" i sl. – analizira Borelli.

Može li današnje, nepriznato hrvatsko plemstvo uživati onakav status kakav uživa ono u Velikoj Britaniji, pitali smo povjesničara Danijela Jelaša.

– Na ovo pitanje ne mogu odgovoriti kao povjesničar jer se povjesničari bave temama iz prošlosti, a ovdje se očito radi o nečemu što se još nije dogodilo. No, mogu nešto reći u osobno ime kao građanin. Moram priznati da za ovu inicijativu nisam čuo, niti su mi pojedinosti u vezi s njom poznate, pa mi je vrlo teško ocijeniti na što se konkretno misli pod time da plemstvo ima status kao u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ako je riječ o tome da uvedemo nešto poput Doma lordova, odnosno da se plemstvu na temelju podrijetla daju stanovita politička prava, to bi, dakako, bilo apsurdno. Ali sumnjam da bi se za to itko ozbiljan zalagao.

Općenito, u Hrvatskoj imamo poprilično dug diskontinuitet od vremena kad je plemićki status imao stvarno i opipljivo društveno značenje. Teško mi je zamisliti da bi prosječnom građaninu u Hrvatskoj nečije plemićko podrijetlo značilo nešto više od simpatične pojedinosti ili zanimljivosti. Stoga mi se ne čini da bi takva inicijativa imala osobitog uspjeha – kaže osječki povjesničar Jelaš.

Borelli želi dokazati da je Hrvatskoj plemstvo itekako potrebno, stoga i traže svojevrsno zakonsko priznanje.



– Da je hrvatsko plemstvo naša nematerijalna kulturna baština, nećemo u ovom tekstu posebno dokazivati i elaborirati. Možda je dovoljan službeni dopis Akademije HAZU, razreda za društvene znanosti, dakle najvišeg društvenog autoriteta, u kojem je to jasno utvrđeno i u kojem se podržava ideja registracije hrvatskog plemstva kao nematerijalne kulturne baštine. To je ujedno i potvrda opravdanosti postojanja i djelovanja HPZ-a – navodi Borelli.

Međutim, u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti nemaju informaciju da su oni poduprli njihove težnje.

– Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nije upoznata s inicijativom Hrvatskog plemićkog zbora da se hrvatsko plemstvo prizna kao nematerijalna kulturna baština i o toj se inicijativi nije očitovala – odgovaraju u HAZU na naš upit.

Borelli u svojem tekstu "Hrvatsko plemstvo – nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske" elaborira što današnje plemstvo traži od naše Vlade i Sabora.

– Registracija hrvatskog plemstva kao nematerijalne kulturne baštine mora se provesti u skladu sa Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, koji u definiranju nematerijalne baštine nije eksplicitno predvidio pojam kao što je "hrvatsko plemstvo". Pojam nematerijalne baštine uglavnom podrazumijeva pojedine običaje i oblike duhovnog stvaralaštva.

Uz malo fleksibilnije tumačenje zakonskih odredbi, moguće je registrirati i pojam "hrvatsko plemstvo". Sadašnja situacija oko postupka registracije je u traženju odgovarajućeg tumačenja zakona. Oprez i određena rezerva prema prijedlogu registracije od strane Ministarstva kulture vidimo i u tome što druge države nisu svoje društvene entitete ili plemstvo registrirale na taj način.

Ipak, u kontaktima s osobama iz političkog i društvenog života izražena je podrška ideji registracije pa ćemo u budućnosti vidjeti kako će proći ova inicijativa HPZ-a – kaže Borelli, uz napomenu kako bi registracija hrvatskog plemstva kao naše nematerijalne kulturne baštine predstavljala formalno određenje države prema tom dijelu naše povijesti, potvrda činjenice o hrvatskom plemstvu kao dijelu hrvatskog identiteta i posredno ključnog čimbenika naše državotvornosti.

No, Borelli je malo sumnjičav i sam odgovara na pitanje što našem narodu predstavlja hrvatsko plemstvo.

– Naše javno mnijenje, a i institucije države, sumnjičavo gledaju na ovako postavljeno pitanje i bez puno dvojbi dobit će se odgovor da u današnjoj modernoj Hrvatskoj državi plemstvo nije potrebno, narod ga ne doživljava, ničemu ne služi i od njega nikakve koristi. Slijedom toga, svako trošenje novca na plemstvo, pa tako i na aktivnosti HPZ-a, nema svrhu i uludo je potrošeno.

Ovakav stav danas je prisutan u velikom dijelu našeg naroda i još je jedna nedovoljno promišljena i neutemeljena paradigma kojom se pokušava marginalizirati hrvatsko nacionalno biće, obezvrijediti naš nacionalni identitet i kroz to staviti pod upitnik samo pravo Hrvata na svoju državu – piše Borelli, navodeći da je plemstvo u prošlosti zaslužno za nastanak hrvatske države. Poziva se tako na Ustav, koji spominje hrvatske kneževine u 7. stoljeću, srednjovjekovnu samostalnu državu Hrvatsku, potom Kraljevstvo Hrvata...

Borelli kaže i ovo:

– Ako malo zagrebemo u našu povijest, vidjet ćemo da je od doba hrvatskih kraljeva pa nadalje, u praktički svim društvenim kretanjima (politika, gospodarstvo, kultura …) plemstvo imalo vodeću razvojnu i kreativnu ulogu (u sastavu Hrvatskog sabora, kao i u županijskim i gradskim upravama bili su isključivo plemići). Na temelju tih povijesnih činjenica postaje jasno da je hrvatsko plemstvo dio naše državotvorne baštine i dio našeg nacionalnog identiteta.

Gdje je danas vidljiv taj identitet? U brojnim plemićkim simbolima inkorporiranima u osnovne hrvatske simbole (zastava, grb itd.), u materijalnoj baštini (dvorci, palače, kulturni spomenici, gospodarstveni objekti itd.), u velikom broju hrvatskih imena, kao i naziva trgova i ulica itd. Podsjetnik na povijest našeg plemstva su imena Tomislav, Krešimir, Branimir, Domagoj itd., prezimena Jelačić, Drašković, Pejačević, itd.

Hrvatsko plemstvo ginulo je u ratovima s Turcima braneći Europu, aktivno je sudjelovalo i u ilirskom preporodu, a kontinuitet uloge hrvatskog plemstva na društvene promjene seže i do novije povijesti, npr. uloge Janka baruna Vranyczanyja Dobrinovića i Jakova grofa Eltza u priznavanju današnje Republike Hrvatske. Tragovi hrvatskog plemstva su svuda oko nas i sudjeluju u našim životima više nego što mislimo (ili želimo misliti).

Povjesničar Jelaš osvrće se i na ovaj navod HPZ-a:

"Dolično je povijesno naglasiti da su kroz teška stoljeća borbe za hrvatsku opstojnost samo barjaci plemstva bili ona jedina moguća stalnica pod kojima se razvijala hrvatska narodna svijest u borbi za goli narodni opstanak. Zato bi trebalo osvijetliti cijeli niz potisnutih, zapostavljenih i prisilno zaboravljenih čimbenika. Tu zadaću preuzeo je HPZ da ulogu plemstva kao civilizacijsku i društvenu pojavu, gotovo stoljeće nepravedno marginaliziranu, povrati izvornu i časnu ulogu".

– Što se ovog navoda tiče, kao povjesničar po prirodi sam rezerviran (možda i neopravdano) kada neka organizacija koja okuplja pripadnike određene interesne skupine kao jedan od ciljeva navede rasvjetljavanje potisnutih povijesnih činjenica. Iz ovoga se može iščitati da je povijest plemstva u hrvatskoj historiografiji zapostavljena tema, s čime se nikako ne bih složio.

Evo, nedavno je u Zadru predstavljena opsežna monografija Miroslava Granića i Denisa Martinovića o dalmatinskom plemstvu, dok je, otprilike u isto vrijeme, u Osijeku i Valpovu otvorena kompleksna izložba o baštini valpovačkih vlastelina, u kojoj sam i osobno sudjelovao. Naravno, stručnjaci koji se u svojem radu bave poviješću plemstva, posve razumljivo, nisu usredotočeni na vraćanje izvorne uloge plemstva u hrvatskom društvu (što god to značilo) jer to nije svrha i smisao njihova rada – kaže nam osječki povjesničar, navodeći da plemstvo ipak ima zasluge koje im treba priznati.

– Zanemarimo li pomalo romantičarski ton spomenutog navoda, a u tom kontekstu onda valja promatrati i ondje prisutne pojednostavljene, uopćene, pa i pretjerane tvrdnje, treba reći da je posve neosporno kako su pojedinci iz redova plemstva imali izniman utjecaj na politička zbivanja, ulogu u kulturi i gospodarstvu, čime su zavrijedili istaknuto mjesto u hrvatskoj povijesti.

Štoviše, bavljenje politikom, tj. obnašanje javnih dužnosti, organizacija gospodarske djelatnosti na plemićkim posjedima ili pak vojna služba su nešto što se od pripadnika aristokracije i očekivalo, napose u staleškom društvu kakvo je bilo hrvatsko sve do ukidanja feudalizma sredinom 19. stoljeća.

No, da bi se što preciznije valorizirala povijesna uloga plemstva, nužan je odmak od narativa nastalih zaslugom starije hrvatske historiografije koja je nerijetko borbu nacionalno orijentirane političke i intelektualne elite za ujedinjenjem hrvatskih zemalja i narodnu ravnopravnost tijekom druge polovine 19., pa i prve polovine 20. stoljeća anakrono i bez valjanih argumenata poistovjećivala s djelovanjem elita u ranijim razdobljima.

Uđe li se dublje u problematiku, jasno je da na pitanje o značenju plemstva na dugom i zavojitom povijesnom putu koji je rezultirao hrvatskom nezavisnošću nije moguće dati jednostavan i jednoznačan odgovor, ali uloga pojedinih pripadnika plemstva u tom je smislu neupitna i relevantna – zaključuje znanstvenik Danijel Jelaš.


 

Goran Borelli Vranski: Ne možemo rješavati nezaposlenost, odlazak mladih, korupciju..., ali možemo pomoći u traženju identiteta nacije​

Goran Borelli Vranski kancelar je Hrvatskog plemićkog zbora, dakle, članovi Plemićkoga stola odgovaraju za svoj rad kancelaru. Stoga smo mu uputili nekoliko upita:

Treba li našim građanima i državi hrvatsko plemstvo?

- Ako se rješava problem odlaska mladih, nepotizma, korupcije i neefikasnog sudstva i slični, životno važni problemi, onda nam plemstvo ne može pomoći. Ali ako smo u traženju svoga identiteta (a razvoj identiteta nacije je stalan proces i danas je vrlo aktualan), onda nam je plemstvo itekako potrebno, jer je strukturalno ugrađeno u našu povijest i kulturu (kulturu u širem smislu), kojom pripadamo srednjoj Europi.

Koji su konkretni ciljevi Hrvatskog plemićkog zbora?

- Dugoročni i opći ciljevi vezani su uz promociju hrvatskog plemstva kao naše nematerijalne baštine.

Kako se financirate? Kolika je članarina za vašu udrugu?

- Financiramo se iz članarina, koja iznosi 200 kuna godišnje, te radom na projektima u sklopu raspisanih natječaja. Međutim, podrška kroz natječajne projekte je izuzetno rijetka i skromna.

Kako bi vaše članove trebalo oslovljavati - plemeniti?

- U skladu sa Statutom Europske asocijacije plemstva (kao uvjet za učlanjenje), svi redovni članovi HPZ-a (oni s pravom glasa) dokumentirano su dokazani potomci nekadašnjih hrvatskih plemića. Time su ostvarili status da se (što nije obvezno) tituliraju s pl., odnosno plemeniti. Mi zastupamo ideju da se s "plemeniti" ne bi smio nazivati netko tko nema dokaze o plemićkom podrijetlu (bez obzira na to je li naš član ili nije). Ima takvih primjera pa to smatramo lažnim predstavljanjem.

U začetku je ideja izmjene zakonskog okvira koji bi obrađivao ovu problematiku. Sada se svatko može predstaviti kao grof, hrvatska princeza itd., što narušava autentičnost i vjerodostojnost nematerijalne baštine koju promoviramo.

Pozivate se na Ustav koji se, u vidu naše moderne državotvornosti, poziva na "stvaranje hrvatskih kneževina u 7. stoljeću, srednjovjekovnu samostalnu državu Hrvatsku... ", kao i da je "hrvatsko plemstvo ginulo u ratovima s Turcima braneći Europu". No, zbog čega je to bitno danas i zašto bi današnji "plemići" dobili priznanje na osnovi onoga što se događalo prije više stoljeća?

- O kakvom priznanju govorite? Gdje je ikada spomenuto nekakvo dobivanje priznanja naših članova? U djelatnosti HPZ-a vidi se da se radi isključivo o promociji naše povijesne baštine, a ne nas članova osobno. Nikome do sada nije palo na pamet da od države ili društva općenito traži nekakvo priznanje.

Naša su nastojanja vezana, na primjer, uz to da se HPZ predstavi princu Charlesu, kako bi Englezi i ostali u Europi znali da je Hrvatska imala plemstvo i da je ono imalo svoju ulogu. Za Engleze to ima veliku težinu i važnost (što mi uglavnom ne razumijemo), njihovo poštovanje prema Hrvatskoj u tom se slučaju mijenja. Slično je i u drugim državama, posebno onima koji imaju odgovarajuće pretenzije. Rad HPZ-a u očuvanju baštine ima svoju nacionalnu dimenziju i to je motiv radi kojeg ulažemo svoje resurse u HPZ.

Tko osobama iz vaše udruge daje naslove "markiz", "conte", "plemeniti"? Hoćete li tražiti da bude omogućeno da se ti plemićki naslovi i titule mogu upisati u osobne dokumente?

- Za razliku od europskog plemstva, mi smo statusno ravnopravni i ne razlikujemo visinu titule. Svi članovi koji su dokazali svoje plemićko podrijetlo su "pl", ali dopušteno je da se u naziv stavi titula svojeg pretka. Za to ima opravdanih razloga. Npr., Borelli je dobio od Mlečana titulu conte, kasnije se obitelj borila protiv talijanizacije Dalmacije (slijedom jednog talijanskog prijevoda na hrvatski) i preuzeo je titulu knez, koji u našoj povijesti ima drugačije značenje.

Danas su svi Borelli na grobnici u Zadru "knezovi". Kod priznavanja titula našeg plemstva od AU dolazi do novih nesporazuma u titulama. Koliko ja znam, na našim sastancima nikada nije spomenuta ideja upisa titula u službene dokumente. Ustvari, ne znam postoji li i sada takva mogućnost.


Plemićke kuće u Hrvatskoj

- Alaupović
- Antoniazzo
- Antoniolli
- Aranicki
- Arneri
- Barabaš
- Bartholovich
- Baturić
- Benković
- Blažeković
- Bona
- Borelli
- Cambj
- Celio-Cega
- Cindro
- Davila
- Degl'Ivellio
- Despalatović
- Draganić
- Durbešić
- Festetić
- Franceschi
- Franulić
- Gazzari
- Gozze
- Grisogono
- Hadrović
- Hreljanović
- Husinec
- Ivanišević
- Jelačić-Bužimski
- Jurjević
- Kačić-Bartulović
- Kallay
- Köröskeny
- Košćec
- Kurelec
- Kuščić
- Laszowski
- Luković
- Lukšić
- Makanec
- Maleković
- Marijašević
- Marjanović Kavanagh
- Maroja
- Marušić
- Michieli
- Mirošević-Sorgo
- Mladineo
- Nutrizio
- Oršić
- Pavlović I
- Pavlović II
- Pažić
- Pomper
- Portada
- Pozojević
- Prelogović
- Puškarić
- Raizner
- Rakamarić
- Rendić-Miočević
- Sdrinias
- Tabain
- Tartaglia
- Tončić
- Trupčević
- Valjak
- Vrkljan
- Vucelić
- Vučetić
- Vusio
- Zergollern
- Zmajević
- Zudenigo

Imaju i himnu

Himna Hrvatskog plemićkog zbora je 'Mi smo uz pređe još svoji na svom'

Iz ruina i časnih predaka,
iz pepela listina i mraka,
k´o neokaljana sunca zraka
stiže nam sjaj plemenita znaka.

Kroz Krbave, Sigete struje
čiste kapi plemenite krvi,
Još žice stare lutnje bruje:
u službi i u časti prvi.

A rodoslov nije mrtva skica,
već živo slovo b”ilo muževnih lica,
što za narod svoj znali su mrijet
umno i hrabro uz desnice kret.

Pripjev:
Za vjeru i ljepotu,
za uljuđen dom,
mi smo uz pređe
još svoji na svom!



Himnu Hrvatskog plemićkog zbora, na tekst pjesnika Tita Bilopavlovića, skladao je redoviti član Zbora, maestro Josip degl´ Ivellio.

Naslovnica Hrvatska