Novosti Hrvatska

rasuli se po svitu

Splićanka započela realizaciju virtualnog muzeja iseljeništva Dalmacije: Hrvatske dijaspore nema jedino u Albaniji i Sjevernoj Koreji!

rasuli se po svitu

Priznajte, naziv "Virtualni muzej iseljeništva Dalmacije" podsjeća na onaj "Difuzna vinarija Zdjelarević". Nešto, je li, što "i jest i nije". Nije u opipljivoj formi, ali rezultati su tu; doduše, ako pričamo o virtualnom muzeju taj je još "u povojima", no hvalevrijednu ideju koju realizira voditeljica za Dalmaciju Hrvatske matice iseljenika Branka Bezić Filipović pri Hrvatskom pomorskom muzeju Split, javnost je već toplo podržala. I to, očekivano, najviše upravo ona raseljena, koja pati od višedesetljetne, pa i stoljetne nostalgije za hrvatskim korijenima...

Neformalna kustosica jedinoga virtualnog muzeja u Hrvatskoj je upravo agilna Bezić Filipović, koja je objavila čak osam knjiga na temu iseljeništva, te praktično život posvetila održavanju zavičajnih klubova i kontaktu s našim iseljenicima po cijelom planetu. I to više od trideset godina unatrag, kad je internetska era tek bila na pomolu, što je značilo puno teže ostvarivanje veza i fizičko prikupljanje građe, poput starih fotografija, kartolina, putovnica i drugog. Pogotovo pisama, koja su od davnina, još od konca devetnaestog stoljeća, bila najzornijim svjedočanstvom života naših dalmatinskih predaka u tuđini. Takva su se pisma čekala mjesecima, preko njih se ženilo i proputovalo pola svijeta, te saznavalo o smrti najbliže rodbine.

Puno takvih pisama objavljivano je u "Pučkom listu" 1891. godine, u vrijeme kad je pokrenut prvi veliki val iseljavanja s našega škrtoga škoja i priobalja u Južnu i Sjevernu Ameriku, Novi Zeland, Australiju...

– Potrudila sam se iskopati tu povijesnu građu, osobito pisma koja su naši ljudi slali u redakciju "Pučkog lista" jer je to za tadašnje uvjete informiranja bilo korisnije nego da su ih poslali svojoj supruzi ili majci, počesto nepismenim ženama.
Tadašnji glavni urednik rečenoga glasila, Juraj Kapić, dobivao je stotine takvih pisama, te dio njih objavljivao dvaput tjedno, kako je list izlazio. Tako su ona postala dragocjeni informator o tome tko je umro, koliko je novca neki iseljenik poslao župniku u domovini da obnovi crkvu, koliko tko pati za svojima u kući, i drugo – navodi naša sugovornica, koja je svojim angažmanom pomogla rasvijetliti i neke stoljetne misterije naših ljudi, kojima je prije sto i više godina netko bez traga iščeznuo u inozemstvu.

Sva građa godinama prikupljana presnimljena je i kod nje pohranjena, a naći će se na preglednim stranicama muzeja "udomljenog" za sada pri Hrvatskom pomorskom muzeju Split, to jest u sklopu pokrenutog projekta formiranja Odjela povijesti iseljeništva Dalmacije. Bezić Filipović vjeruje u nastavak dobre suradnje s muzejskim timom predvođenim ravnateljicom dr. Dankom Radić, te povjesničarima Petrom Blažević i Ljubomirom Radićem.

Uspomene raseljenih

– Ovo je, de facto, božićni dar našim dragim ljudima izvan domovine, koji su željno čekali godinama! Ideja se začela odavno, a višekratno smo o realizaciji govorili na sastancima iseljenika Južne Amerike, koje su inicirali poduzetnik iz Lime, naš Franjo Kurtović i počasni konzul RH u Boliviji Robert Jakubek iz Santa Cruza. Naš muzej nikad neće biti "skroz gotov" jer će se stalno puniti novom građom koju familija naših iseljenika već sada želi ustupiti. Ipak, cilj nam je priču materijalizirati, muzej učiniti "opipljivim", ne samo klikom miša nego mjestom koje će biti moguće fizički posjetiti te razgledati građu, originalnu ili presnimljenu, stare predmete poput kofera u koje su naši ljudi praktično komprimirali cijeli svoj dotadašnji život prije no što bi se otisnuli u novi, i drugo – kazuje naša sugovornica, ponosna što je važnost memorabilija iz života raseljene Dalmacija kao najvećeg iseljeničkog žarišta prepoznala i centrala Matice iseljenika u Zagrebu.

A da Hrvata, posebice Dalmatinaca, ima posvuda u svijetu zorno govori zadnja publikacija iz pera Branke Bezić Filipović, naslova "Tragom Hrvata u svijetu". Jer dok su danas više "in" "tagovi" a manje materijalni tragovi, upravo je brojnim takvima "ušla u trag" upravo voditeljica dalmatinskog ureda Matice, evidentiravši od bezbroj značajnih ideja i projekata mnoge koje potpisuje upravo "naš svit", mučenički raseljen u vrijeme kad se iz Dalmacije do "Novog svijeta" putovalo mjesecima, čak i parobrodom...

Nije rijetkost, naime, da su naši otočani često puta doslovce trbuhom za kruhom preplovili pola zemaljske kugle, e, kako bi se ostatak života "ukopali" u radu u nekom rudniku, bez da su ikad izišli iz rudarskog naselja. Bili su sretni što barem mogu povremeno pojesti meso – potresnih detalja iz života koje je desetljećima proučavala prisjetila se Bezić Filipović. Na žalost, o našim tragovima vrlo rječito govore i – groblja...

– Išla sam osobno po postumne tragove u Arizonu, gdje posljednja počivališta vrve našim imenima. Osobito potresan bio mi je posjet mjestašcu Globe, rudarskome mjestu od jedva pet tisuća stanovnika koje smo spomenuli – kazala je.

Puno zornih tragova o tome, ali i o velikim uspjesima koji su promijenili svijet na bolje upravo zahvaljujući našim Hrvatima "udomit" će, dakle, virtualni muzej u nastajanju. Valja reći i to da će osim dalekih kontinenata biti zastupljena i brojna druga, bliža iseljenička središta. Nije nepoznanica da puno Hrvata živi i u državama bivše Jugoslavije, u Skandinaviji, i posebice Njemačkoj, gdje je na tisuće naših ljudi emigriralo u "doba mraka" na tzv. privremeni rad, i – ostalo. Mnogi su se i vratili s njemačkim mirovinama, ali su njihova djeca i unuci ostali izvan "željezne zavjese" čak i onda kad je ista kod nas pala.

– Hrvata ima po cijeloj Europi, osim u Albaniji; točnije, tamo nema nikakve službene evidencije o našim iseljenicima. Isto je i na Dalekom istoku, a posebno u Sjevernoj Koreji. Za sada će tih nekoliko država biti izostavljeno iz muzejske evidencije – našalila se naposljetku Branka Bezić Filipović.

 

Naslovnica Hrvatska