Novosti Hrvatska

novo doba - stare boljke (6)

Nepotizam je virus koji desetljećima uništava Hrvatsku, a najnoviji primjer je film Antuna Vrdoljaka

novo doba - stare boljke (6)

nepotizam (lat) - zloupotreba položaja u korist rođaka i prijatelja na račun drugih, zaslužnijih ljudi

Godinama se Hrvatskom valjala priča o tome kako HAVC novcem poreznih obveznika podupire filmove samo onih autora koji su bliski direktoru Hrvoju Hribaru. Revizija poslovanja nedavno je potvrdila da Hribar HAVC uistinu nije vodio kako treba, nakon čega je podnio neopozivu ostavku. I dok ga jedni brane zbog činjenice da je naš film bolji nego ikada o čemu svjedoče nagrade na prestižnim međunarodnim festivalima kojima su se okitili domaći autori, drugi uzvraćaju da je dao ostavku samo da ga drugi ne bi smijenili i nastavili dalje čeprkati po financijama Hrvatskog audiovizualnog centra.

Istovremeno, poznati redatelj Antun Vrdoljak u poznim godinama kreće u snimanje potencijalnog blockbustera "General" o Anti Gotovini, a film i seriju ćemo gledati upravo zahvaljujući sredstvima HAVC-a i HRT-a, što znači da su ponovno u pitanju porezni obveznici iz prve rečenice i astronomskih 9,6 milijuna kuna! Na superprojektu vremešni će Imoćanin angažirati zeta Gorana Višnjića kao glavnoga glumca, sina Andriju Vrdoljaka zadužiti će za produkciju, a drugoga sina - Vjekoslava, za fotografiju. Zlobnici će reći da još samo fali "da mu i nevista zapiva" u naslovnom songu; no, eto, punac je se nije sjetio, ili to još nije objavio?


Rodijaci i sestrične


I dok se, dakle, Hribaru zamjeraju navodne namještaljke, o nepotizmu Antuna Vrdoljaka, da nije bilo novinarke Anite Belak-Krile, vjerojatno nitko ni riječi ne bi napisao, ili izgovorio, jer nepotizam ni u formalno nedemokratskoj Jugoslaviji nekada, ni u formalno demokratskoj Hrvatskoj danas, nije nešto nemoralno, društveno neprihvatljivo ili, nedajbože, kažnjivo, makar ga se u Goldstein/Anićevu rječniku takvim opisuje. Ta, uostalom, Vrdoljak je sa svojim junionirima snimao filmove i u omraženoj mu SFRJ, a ni tada mu se, opet podvlačimo - nije uzimalo za zlo "što sve ostaje u obitelji".
 

 


A Vrdoljakov primjer nije usamljen; niti je iznimka, već pravilo iz naše svakodnevice, pa je potpisnik ovih redaka svjestan da će veći dio čitatelja biti u nevjerici kad shvate što to mi ovdje problematiziramo.

U famoznom Bandićevu holdingu novinari su, znate to, otkrili čak devet zaposlenika koji nose isto prezime - Nevistić, a u ZET-u otišli toliko daleko da su sindikalisti preporučili upravi da prednost pri zapošljavanju dadu djeci njihovih radnika, i opet nije da je netko prosvjedovao zbog toga ili se zgražao što, eto, "dotepencima baš sve ide od ruke", jer, shvaćate - Bandićevi Hercegovci Nevistići ili zagrebačka "deca", svejedno; bitno je da rade naši rodijaci i/ili sestrične, da uskače svoj svome, jer tako je bilo i - tako će bit.

Nedavno je u jednom državnom institutu ravnateljica zaposlila kćer, a kad su je novinari pitali za komentar, iščuđavala se čime se oni bave, i što tu nije u redu, s obzirom na to da je juniorka udovoljavala uvjetima natječaja. I da, ima žena pravo, čemu propitkivanje kad i narodna uzrečica veli "po babi i stričevima", pa potvrđuje da od stoljeća sedmog Hrvati ne znaju drukčije tražiti posao nego rodbinskim vezama, i onda u nekim državnim i javnim poduzećima imamo cijele dinastije u tri ili čak četiri koljena: činovnika, liječnika, sveučilišnih profesora, sudaca... čije potomstvo po "krvnoj liniji" nasljeđuje radna mjesta kao prvi hrvatski kneževi Trpimirovići vladarski tron.

 


Rat klanova


U knjizi "Tito bez maske" umirovljenog slovenskog novinara i urednika ljubljanskog "Dela" Mira Simčića provlači se teza koja se često ponavlja i na Zapadu, a prema kojoj se Jugoslavija nije raspala zbog nacionalističkih strasti i krize na Kosovu, nego klanova koji su podijelili interesne sfere, pa se onda žestoko sukobili oko plijena. To je opet proizišlo iz plemenskog načina života koji se dugo njeguje na Balkanu, pa ovdje rođak u drugom i trećem koljenu zna biti važan kao rođeni brat, "a di nećeš, bogati, napravit bratu".

- Ne bih rekla da je razlog nepotizma samo to što smo nekada davno prakticirali plemenski način života, pa smo poslije sa sela masovno sišli u gradove i nastavili živjeti po istom obrascu, iako, istina, ima nečega i u tome. Naime, treba znati da imamo nekoliko vrsta nepotizma, dakle, nije on nužno samo rodbinski, on može biti i generacijski, stranački, prijateljski, zavičajni... on je toliko "linkan" sa svim drugim oblicima nedolična ponašanja da kao da se ništa loše ne može dogoditi ako tomu nije prethodila neka od nabrojenih vrsta nepotizma. I kad tajnica spava s direktorom da bi sačuvala radno mjesto, to vam je nepotizam makar se tako ne zove, ili kad se nešto plagira da bi se napredovalo u struci iako je to nezasluženo, i to vam je nepotizam; ili kad je važno s kime se družiš, s kim jedeš i piješ; nepotizam je jednostavno svuda oko nas, i mi smo u njega kao društvo jako, jako duboko zabrazdili - kaže sociologinja Anči Leburić s Filozofskog fakulteta u Splitu, koja je 2013. s profesorom Draganom Bolančom s Pravnog fakulteta radila istraživanje o nedoličnim ponašanjima.

Razočarana je, veli, što Sveučilište u Splitu i njegove sastavnice nisu pokazale ni najmanji interes da sukladno s rezultatima toga projekta donesu pravilnike kojima bi se takva vrsta ponašanja, kao što su: nepotizam, plagiranje, seksualno uznemiravanje, mito, korupcija... - pravno normirali, a kako bi se na fakultetima mogli prema takvim pojavnostima pravilno postaviti i na kraju ih onemogućiti i sankcionirati.

Napravljena je, kaže profesorica Leburić, cijela skala takvih ponašanja, sve su dali na uvid akademskoj javnosti, no, eto, dobre volje da se suoči s takvim devijacijama u našem društvu nije bilo; ma što volje - na problem nepotizma nitko od kolega nije, naglasit će profesorica Leburić - ni trznuo.

A i kako će kad u Hrvatskoj, zemljici od četiri i kusur milijuna stanovnika, svatko svakome dođe neki brat, rođak, tazbina... što situaciju dovodi do apsurda u toj mjeri da za ljetnih mjeseci MUP na otoke šalje policiju s kontinenta, između ostalog, jer lokalni čuvari reda nisu skloni rodbini i poznatima naplaćivati prometne prekršaje. Je li onda nepotizam ovdje tako snažno zastupljen da ga ni oni koji su na njega osjetljivi uopće više ne registriraju?

- Moguće, jer istraživanje je, između ostalog, pokazalo da se čak 32 posto ispitanika susrelo s nepotizmom u svojoj radnoj sredini, kad su u pitanju bila zapošljavanja, unapređenja, nagrađivanja ili stipendiranja preko reda. Taj broj je strašno velik, a još je gora spoznaja da se unatoč tome na nepotizam gotovo uopće ne reagira, a on je po meni najveće društveno zlo, nešto s čime se mi praktički suočavamo stoljećima, a ne uspijevamo ga iskorijeniti, niti naši političari pokazuju volju da to naprave - kaže dr. Alaburić.


Odlaze zbog nepravde


Spominjemo Rumunjsku, uzavreli Bukurešt i tristo tisuća prosvjednika koji su ustali zbog korupcije, ujedinili se bez obzira na ideološko opredjeljenje i socijalni status, pa danima "valjaju" ulice. Je li takvo što moguće i u Hrvatskoj, a ako jest - koliko smo daleko od toga?

- Iskreno se čudim koliko su naši političari samouvjereni po tom pitanju, a čini mi se da nismo daleko od toga. Dovoljno je da vam se samo poslože neke stvari, da se oko važnih pitanja koje muče ovo društvo kao što je nepotizam nađu generacije ili neke profesije, i nezadovoljstvo može eksplodirati, prerasti u masovne prosvjede, a onda vam više neće biti važno tko je lijevo, a tko desno, baš kao što je slučaj i u Rumunskoj, jer će se ljudi onda identificirati kao žrtve nepotizma i imat ćete jedan sveopći bunt - tvrdi dr. Leburić, koja svojim studentima objašnjava često da se nepotizam nužno vezuje za sve oblike društvenoga zla.

- On vam gotovo u pravilu ide s korupcijom, davanjem i primanjem mita, zloporabom položaja, a sve to da se obrane pozicije koje su se stekle zahvaljujući nepotizmu, a ne stručnim kvalifikacijama i profesionalnom iskustvu ili uvjetima natječaja. Kad se do nečega došlo nezasluženo, nemoralno, onda će se napraviti još puno toga lošeg da se stečene pozicije po svaku cijenu obrane. Zato su takvi kadrovi u pravilu nestručni, oni su uhljebljeni preko veze, na mjesta koja ne zaslužuju, i time je društvena šteta koju te neznalice nanose još i veća. Nepotizam vam počiva na jednom velikom networkingu, u kojem takvi jedni druge drže, čuvaju si leđa, jer su svi svjesni da su na nezaslužen način došli do određenih pozicija, a obično im je zajedničko to da se nisu uhljebili samo oni, već i njihova djeca, pa je ta međusobna povezanost time još i čvršća.

A zato druga djeca, domećem, koju nema tko uhljebiti - odlaze. Hrvatsku je posljednjih godina napustilo više od sto tisuća ljudi.

- I moj sin je otišao u Kanadu, jer on je hrabar, pametan, pa je to jednostavno odrezao, presjekao, rekao da ga ne zanimaju ove naše priče, i da ide drugamo: učiti, napredovati. I odlazak mladih ljudi nije nužno nešto loše, ako se ta mladost vani bude obrazovala, usavršavala, radila i stjecala različite vještine, pa se jednoga dana vratila kući da bi unaprijedila društvo u kojem je odrastala. Problem je ako oni shvate da se ovdje stvari po tome pitanju ne mijenjaju nabolje, pa ostanu u inozemstvu, što bi onda zaista bila neka vrsta egzodusa. I ne odlaze oni jer se ovdje loše živi, dapače, ovdje je dobro, kafići su puni, a radne snage nam nedostaje, odlaze zbog društvene nepravde, zbog nepotizma koji ruši cijeli sustav vrijednosti i koji omogućuje onima koji su spremni na sve da kroče naprijed, na račun onih drugih koji se drže moralnih načela - kaže sociologinja Leburić.


Ako može on, mogu i ja!


Nepotizam uza sebe nužno veže sve vrste diskriminacije: rodnu, spolnu, rasnu, nacionalnu...

- On nikada nije "gol i sam", i zato je tako ubitačan jer ima strašnu interaktivnu moć i jako negativno djeluje na sve one koji su njime pogođeni. Zbog nepotizma se danas u svim sferama društvenog života ostaje bez posla, primanja, ne napreduje; zbog nepotizma vas mobingiraju na radnome mjestu, a to na žrtve nepotizma djeluje obeshrabrujuće, bezizlazno, čini im se da u borbi protiv nepotizma nema lijeka, pa se prepuštaju depresiji, gube radni elan, mire s postojećom situacijom... Istovremeno, što je još pogubnije za ukupno društvo, oni koji taj nepotizam upražnjavaju, nameću takvo ponašanje kao poželjno, promoviraju ga kao stil života, koji onda drugi samo preslikavaju na način "ako to može taj i taj, onda mogu i ja"; pa nepotizam postaje pravilo, a ne iznimka, postaje masovna pojava, i tko ne prihvati takvu vrstu ponašanja, on je u profesionalnom smislu gotov, uništen, njemu nema dalje, jer niti nam se nepotizam dogodio preko noći, niti ćemo ga preko noći pobijediti, jer su cijele mreže ljudi koje ga provode vrlo snažne, povezane, i sve se radi jako mudro, lukavo, da bi se ostavilo što manje tragova iza sebe.

U sljedećem nastavku: Ideološka isključivost

Naslovnica Hrvatska