Novosti Hrvatska

novo doba, stare boljke

Skenirali smo najveće prepreke 'normalizacije' Lijepe naše: Kuća nema papire? Ma, legalizirat će se!

novo doba, stare boljke
Poznato je da uporabnu dozvolu nema ni poljudska ljepotica, ni tunel kroz Marjan, pa što bi je imali Mate i Stipe na Sirobuji ili Kili koji su digli "kat-dva za dicu"

Na pitanje gdje nas živi više – u gradovima ili selima, najprecizniji bi odgovor bio: u predgrađima. Još u Kraljevini Jugoslaviji oko Zagreba su počela nicati radnička naselja u kojima se gradilo zbrda-zdola, pa su stanovnici, doseljeni iz ruralnih krajeva, u kvartovima bez vode i kanalizacije, asfalta..., često bili izloženi bolešćinama. Najviše je žrtava ubirao TBC, koji ih je prije pojave penicilina nemilice kosio, najčešće zbog vlažnih, slabo izoliranih i podrumskih stanova u kojima su živjeli lumpenproleteri.

Nema više ni prve, ni druge Jugoslavije, ali divlja gradnja je živa; pače, s rastom turizma u poratnom razdoblju življa nego ikada. Suburbija oko Splita toliko je "nabubrila" da u nabijenim neožbukanim kućama pod obroncima Kozjaka i Mosora živi više ljudi nego u onom dijelu grada koji je podizan planski. Možda će taj urbanistički kaos jednog dana biti zanimljiv gostima, jer turisti koji su vidjeli splitsku periferiju vrlo su živopisni kad prenose dojmove o balkanskim favelama na društvenim mrežama, što se od južnoameričkih razlikuju tek u primijenjenim materijalima i stupnju sigurnosti.

U prstenu oko Splita – od Planoga do Omiša – izgrađeno je oko 50 tisuća objekata bez dozvola i mimo prostornih planova, a takvim neimarima nisu bile svete čak ni prometnice koje su ih trebale povezivati s centrom grada.

– To je počelo masovno sedamdesetih godina. Kako je bilo jasno da svi neće doći na red za stan, bespravna se gradnja tolerirala. Ljudi su gradili, naguravali kuće jednu do druge, a onda bi se kasnije ispostavilo da nema gdje proći cesta, da nedostaje mjesta za školu, igralište, park..., i da se stvari po tom pitanju ne daju popraviti. Tako je država s jedne strane rješavala socijalne probleme, ali upropaštavala prostor, a prostor je naša nafta, to je najvrjednije što imamo jer je, u odnosu na druge mediteranske zemlje, još uvijek dobro sačuvan. Kako se u onom sistemu nije htjelo da socijalne razlike dođu do izražaja, zagovaralo se plansku, kolektivnu gradnju, pa smo imali nebodere u kojima su barem na oko svi stanari bili istog statusa. Tek kasnije izrađen je plan gradnje tipskih obiteljskih kuća u nizu u Korešnici, po uzoru na one u Engleskoj s backjardom, no onda je došao rat, ugašen je Urbanistički zavod Dalmacije, tako da oni koji danas imaju kapital rade što ih je volja. Prije je politika kroz Komitet upravljala urbanizmom, ali se ipak poštovalo što će reći struka, a danas oni koji imaju novac sve diktiraju, i to je problem – objašnjava u čemu je stvar poznati splitski arhitekt Jerko Rošin.

'Samo kat-dva za dicu'

Bespravna gradnja postala je ovdje nešto poput narodnog običaja, pa stariji ljudi znaju pitati potomke kad im pokažu novoizgrađenu kuću ili vikendicu: "Jesi ti to inžinja?"; podrazumijevajući da je vlasnik sve sam napravio po sistemu šeprtljavog dvojca iz crtića "A je to!". Za takve projekte generacije nisu konzultirale arhitekte ili statičare, ali su zato angažirale priučene električare, vodoinstalatere, keramičare, piture..., koji su se rado prihvaćali "rađe na crno", jer tko je to u nas, ta molim vas lijepo – i u samoupravnom socijalizmu i divljem kapitalizmu – imao sve papire?

Poznato je da uporabnu dozvolu nema ni poljudska ljepotica, ni tunel kroz Marjan, pa što bi je imali Mate i Stipe na Sirobuji ili Kili koji su digli "kat-dva za dicu".

– Problem je što je divlja gradnja za neke ovdje i dalje društveno prihvatljiva i, realno govoreći, nikada je nećemo u potpunosti iskorijeniti. A koliko je ona općeprihvaćena, volim ilustrirati anegdotom iz vrtića. Djeca su gradila kućice od legića i jedno je od njih napravilo veliku kuću za žirafu. Kad su ga tete pitale je li kuća prevelika, on je rekao da nema veze jer će je legalizirati – kaže saborska zastupnica HNS-a Anka Mrak-Taritaš, koja je u svome mandatu vrlo uspješno vodila Ministarstvo graditeljstva, zahvaljujući golemom iskustvu stečenom radom baš u tom sektoru.
A stečeno joj je iskustvo govorilo da su stvari u zadnjih pedesetak godina otišle toliko daleko da državi nema druge nego otpočeti s onim što, eto, očekuju već i djeca u vrtiću – novim valom legalizacije.

– To je u ovoj situaciji bilo jedino rješenje. Takve su vam se stvari radile i vani. Recimo, na jugu Italije – veli Mrak-Taritaš, čiji je tim osmislio legalizaciju svega "iznad zemlje", da dodatno ne bi komplicirao stvari imovinsko-pravnim zavrzlamama vezanim uz parcele na kojima su ti objekti podizani, i nered koji vlada u našim zemljišnim knjigama i katastru. No, kad je Mrak-Taritaš napustila ministarstvo, legalizacija je posustala.

– To vam je uvijek tako kad dođe do smjene ljudi. Onda vam neizbježno dođe i do zastoja. Mi smo 2016. imali jednu neuspješnu Vladu, brzo je došlo do prijevremenih izbora, a to se odrazilo na cijeli proces legalizacije. Dok sam bila ministrica, odlazila sam na teren, u gradove i općine, razgovarala s pročelnicima da bih kontrolirala kako se i kojom brzinom radi na predmetima, pa ondje gdje se stvari nisu dobro odvijale, te smo predmete odmah prebacivali na rješavanje u Agenciju za ozakonjenje nezakonito izgrađenih zgrada. Da bi sve išlo nekim normalnim tempom, treba o tome stalno voditi računa, no ispada da posao koji se planiralo završiti prošle godine, još nije ni blizu kraja. I to je, naravno, veliki problem – konstatira Mrak-Taritaš.

Uvjetne presude

Problem je zato jer se bespravna gradnja u međuvremenu ponovno razmahala. Na sve strane niču apartmani, kafići, vile na pomorskom dobru kojem je od kojekakvih neimara loše; izigravaju se izdane dozvole, pa izlazi debelo izvan gabarita. Nitko pravnu državu ne zarezuje za suvu šljivu.

Ako se pojavi građevinski inspektor i izda rješenje o uklanjaju objekta i zatvori gradilište, nakon njegova odlaska majstori nastavljaju "nalivat terace" kao da se ništa nije dogodilo. Zapravo, dobro je ako inspektor ne dobije batine, a koliko je ovaj posao, čak i u zemlji uhljeba poput Hrvatske, nepopularan, govori činjenica da se u Lici one koji će nadzirati graditelje ne uspijeva pronaći unatoč raspisanom natječaju.

– Čim su vidjeli da je nadzor na terenu popustio, divlji su se graditelji osokolili. Zbog izbora i svih kadrovskih promjena, inspektori su manje izlazili na teren, neka su rješenja o rušenju obustavljena, pa je sve to okuražilo ljude da opet nezakonito grade iako smo jasno rekli da nakon legalizacije onoga što se legalizirati da, nikome više nećemo dopustiti da podigne bilo što bez papira, to prije što smo cijeli postupak dobivanja građevinske dozvole krajnje pojednostavili, kao i donošenje prostornih planova, a račune za komunalnu i vodnu naknadu danas se ispostavlja investitorima tek kad počnu s gradnjom objekta. Pazite, ako građevinska inspekcija nije reagirala odmah u startu, kad se objekt počeo graditi, dok je još u temeljima, teško će ga poslije ukloniti. Žnjan vam je pravi primjer za to – kaže Mrak-Taritaš.

Vlasti su omogućile da za jednostavne i druge građevine, kao što su, na primjer, ograde, bazeni, cisterne, staze, sunčani kolektori, manje poljoprivredne građevine, nije potrebno ishoditi građevinsku dozvolu, nego se građenju može pristupiti na temelju glavnog projekta, tipskog projekta, odnosno drugog akta propisanog navedenim pravilnikom, ali, avaj, pomahnitali graditelji i dalje izlaze iz gabarita. Ne brine ih ni to što je bespravna gradnja kriminalizirana, što se zbog nje može završiti u zatvoru, jer to se još nikome nije dogodilo, iako je bilo presuda s uvjetnim zatvorskim kaznama.

U nas svatko zna "ziđat", pa nije čudno da su razmjeri divlje gradnje toliki da je – ubrajamo li u takve objekte i one kod kojih se odstupilo od dozvole ili na svoju ruku proširivalo terase, zatvaralo balkone i lođe – veći nego onih koji su građeni zakonito.

Kontinuitet 'apartmanije'

Vicevi o Muji koji je bespravno izgradio kuću u Švedskoj pa su ga odveli u ludnicu ili odmahivanje rukom na činjenicu da u Njemačkoj vreću cementa možete kupiti jedino ako imate građevinsko poduzeće, govore da se divlja gradnja podrazumijeva kao nešto normalno, unatoč trudu vlasti da je prokažu društveno štetnom i neprihvatljivom.

Kad je Jerko Rošin vidio razmjere divlje gradnje na Viru, rekao je da se taj urbanistički kaos može riješiti samo atomskom bombom, no iako su ga zbog te izjave lokalni čelnici napali, samim tim jer je upozorio do čega je dovelo divljanje u prostoru – dobio je aplauz javnosti. To divljanje u prostoru u konkretnom je slučaju izazvalo trovanje jer se na Viru, zbog nepropisno izrađenih septičkih jama, miješala pitka voda s fekalijama, pa srećom nije bilo i smrtno stradalih. No, zato se zbog gradnje na crno u prometu stradava svakodnevno: vozači izlijeću s kolnika jer je zbog bespravno podignute kuće, koju nitko nema "muda" srušiti, treća traka naprasno prekinuta.

Isto je i s nelegalnim prilazima iz divlje građenih naselja kojima se njihovi stanovnici nastoje domoći magistrale, pa podlijeću pod kotače kamiona. Kad divlji graditelji uzurpiraju javno dobro, a to je čest slučaj, jer kućama izlaze na cestu ili put, onda nema pločnika, a kad pločnika nema – najviše ginu djeca.

– Bespravna gradnja je duga priča, o njoj se raspravljalo još u Marksističkom centru i Urbanističkom zavodu Dalmacije. Srđan Truta je izlagao o toj temi. Bespravna gradnja se razlikuje od divlje u tom smislu što ona nema svoj legitimitet, a divlja gradnja je sve ono što je divlje u odnosu na prostor, bez obzira stoje li iza nje dozvole – objašnjava Rošin.

Gradnja na crno svoje je vrhunce dosegnula osamdesetih godina prošlog stoljeća. Razloga je mnogo; prvi je masovno doseljavanje stanovništva u gradove i povratak prvih gastarbajtera u domovinu. Istinabog, država je dijelila stanove, ali nisu svi došli na red, pa su se rješenja po sistemu "uradi sam" tolerirala. Zapravo, i kad se tome pokušalo stati na kraj, stvari bi se ispolitizirale, a pravna država ustuknula.

U autobiografskoj knjizi "U znaku grada i rada", jedan od najznačajnijih gradonačelnika Splita ikada Jakša Miličić priznaje da su se svim silama bezuspješno odupirali bespravnim graditeljima, pa bi jednom ispalo da se zgradu podignutu na divlje ne može rušiti jer su u njoj stanovi za borce NOB-a, a drugi put da je problematična obiteljska kuća u predgrađu koju se ne može ukloniti jer se u njezinu prizemlju smjestio župni ured.

Osamdesetih godina ne samo da je na red za stambeno zbrinjavanje došla i druga generacija doseljenika, onih čiji su se roditelji nakon Drugog svjetskog rata doselili u gradove, nego je i masovni turizam počeo ostvarivati enormne brojke, pa se krenulo u bjesomučnu "apartmaniju" čiji se tragovi vide nadlijećete li obalu avionom. Doduše, beton još nije do te mjere unakazio Dalmaciju kao Crnogorsko primorje, ali nismo ni daleko od toga. Zlo sjeme ovakve gradnje zasijao je, dakle, još radni narod, a s istim ga žarom danas zalijevaju i tajkuni, i novopečena srednja klasa.

– Pojavio se osamdesetih višak kapitala, a u onom sistemu ga se nije imalo u što investirati, pa su ga ljudi ulagali u materijal i tome dodavali svoj rad i rad svojih rođaka, prijatelja, susjeda... Tako su nastajale kuće male vrijednosti, no poslije su se one počele pretvarati u vikendice i apartmane. Nakon raspada Jugoslavije i završetka rata, apartmani su se masovno počeli bespravno graditi na Viru, a nije se u startu reagiralo kako treba, jer i onda i danas bilo je političkih moćnika koje se nije diralo, pa su radili što ih je volja. Kako se nije odmah reagiralo, a na Viru je kuće izgradilo i puno političara svih provinijencija, došli smo do toga da je ljeti tamo ljudi koliko i stanovnika u Zadru, a Zadar je grad sa svom infrastrukturom, a Vir je to što je, i to je naša tragedija.

Naslovnica Hrvatska