Novosti Hrvatska

ispovijest liječnika alkoholičara

Potresna životna priča iz Psihijatrijske bolnice: Imao sam velike kredite koje nisam mogao vraćati, žena mi je oboljela od raka... Netko je jak kao hrast, a netko slab kao breza

ispovijest liječnika alkoholičara
"Kćer mi ne smije pozvati prijateljicu kući, jer se boji kakav ću ja biti, to mi je jasno. Ono što mi nije jasno jest kako je ona ispala tako dobra. Mislim da ne zaslužujem tako dobru kćer. Moram to popraviti, kao što moram pozvati i prijatelje natrag"

Zašto me zovu "Doktor"? Pa zato što sam doktor. Mislim, liječnik sam. Po struci, da. Radim u jednom našem gradu, u ordinaciji opće prakse. Ali ovdje na Rabu nisam doktor, ovdje sam pacijent. Kako se to dogodilo? A čujte, bolest ne bira, nažalost...

Imam neke elemente PTSP-a, ali tu sam prvenstveno zbog alkoholizma, kojim sam pokušao liječiti depresiju i anksioznost. A to su moji primarni poremećaji – depresija i anksioznost.

To što ste liječnik ne može vas zaštititi od svih stvari. Netko je jak kao hrast, a netko slab kao breza. Netko podnosi život, netko drugi slavi život, a nekoga život zgazi.

Zadnjih pet-šest godina sam imao "okidače" koji su me doveli do samosažaljenja i prestanka borbe za život. Imao sam velike kredite koje nisam mogao vraćati, žena mi je oboljela od raka pa je 2010. godine dobila metastaze, majka mi je umrla par mjeseci prije toga, a otac nešto ranije. 

Dakle, tih nekoliko stvari, plus teške životne okolnosti, plus činjenica da sam bio privatnik u zakupu pa sam se morao vratiti u ordinaciju opće prakse, sve je to rezultiralo mojim psihičkim slomom.

Žena je zbog teške bolesti cijelu svoju plaću, nekih osam-devet tisuća kuna, trošila na vitamine, i ja više nisam mogao biti privatnik, odnosno plaćati medicinsku sestru, lijekove, knjigovođu... Nisam više mogao preuzimati poslovni rizik, pa sam išao u Dom zdravlja, na nižu plaću.

Uglavnom, to su sve obiteljski problemi i teškoće gdje bi neki jači čovjek rekao: "Okej, nije sjajno, ali borit ću se." A ja sam bio preslab i okrenuo sam se alkoholu, koji je samo pojačao taj krug depresije i anksioznosti. Žena mi je 2013. godine umrla i tada sam prvi put došao ovdje na Rab.

Imam već odraslu kćerku koja je cijelo vrijeme školovanja bila odličan đak i sada je odličan student na jednom vrlo zahtjevnom fakultetu. S njom sam u dobrim odnosima, ali to više nije to. Jer ona je bila moja mezimica i bio sam dobar tata, moram to reći. 

Ali osjete se posljedice moje bolesti, više ne mogu komunicirati s njom kao prije. Malo stoga što je ona bila u pubertetu i sada u adolescenciji, a malo zato što sam ja promijenjen. I tako su naši odnosi danas poluhladni.

Nažalost, još uvijek mogu piti, a meni je dosta tjedan-dva pijenja da bolest uhvati maha. Ja svaki put odlučim da ću apstinirati, ali očito u mojoj odluci nešto fali.

Kao liječnik, ja znam teoretski sve o tom problemu, ali to mi ne pomaže, barem mi dosad nije pomoglo. Kad jednom shvatiš da za alkohol ne postoji ni razlog ni povod, onda si tek na početku puta do izlječenja.

Ovdje na Rabu se družim s drugim bolesnicima, dosta razgovaram s onima koji imaju PTSP. I njima pokušavam reći ono što ću sada kazati vama. Meni i ljudima iz moje generacije su nekada išli na živce borci iz Drugog svjetskog rata, članovi SUBNOR-a, kad su pričali o svom ratovanju. A evo sada je od Domovinskog rata prošlo dvadeset pet godina, znači kao da je danas 1970. godina i kao da sad SUBNOR-ovci pričaju o ratu. Eto, takvi smo mi danas.

Mene čeka možda još pet godina života, možda još samo jednu godinu, a možda i trideset godina, jer moji dugo žive. I normalno da želim biti dobar otac, pogotovo što je moja kćerka sada ostala bez mame. Mislim da sam došao do spoznaje da ujutro moram ustati i biti sretan, a ne razmišljati gdje sam ostavio pivo.

Na bolovanju sam, namjeravam se vratiti na posao. Svi kažu da sam dobar liječnik, meni posao predstavlja zadovoljstvo.

S obzirom na bolest, ja sam svoje prijatelje rastjerao. Dva najbolja prijatelja sam maknuo – rekao sam im da mi ne dolaze u bolnicu dok sam bolestan, nego da mi dođu kad budem zdrav. Zašto? Zato što bi mi oni rekli da ne pijem i da prestanem piti, a to nijedan alkoholičar ne voli čuti.

Kćer mi ne smije pozvati prijateljicu kući, jer se boji kakav ću ja biti, to mi je jasno. Ono što mi nije jasno jest kako je ona ispala tako dobra. Mislim da ne zaslužujem tako dobru kćer.

Moram to popraviti, kao što moram pozvati i prijatelje natrag.

Razumijem da nekoga može čuditi kako to da me liječničko znanje o pogubnim posljedicama alkoholizma nije moglo zaštititi od tih posljedica. Ali morate znati da ja tada nisam bio liječnik, nego slabić. To je racionalno, a ovo su emocije. To nema veze jedno s drugim.

Sada imam pedeset osam godina, još sedam godina ću raditi. Dakle, imam dovoljno vremena da se vratim u normalan i zdrav život. Bitna je odluka da se čovjek prestane zavaravati kako tobože postoje razlozi za alkoholizam. Nema razloga.

Naslovnica Hrvatska