Novosti Hrvatska

na našoj grbači

Mijenjaju se vlasti, stalno stižu novi uhljebi: jedan 'parazit' godišnje nas košta 372.420 kuna!

na našoj grbači
'Evo slikovitog primjera nepotizma. Zaposlim li ženina brata i on loše obavlja posao, ne mogu ga smijeniti jer ću kući imati kraval i vjerojatno rastavu braka. Znači, on je nesmjenjiv. Isto se tako događa i s partijskim prijateljima koji će mi napraviti gužvu na glavnom odboru ili drugdje u stranci.'

Na pitanje koliko nas košta jedan uhljeb, lako je odgovoriti – puno. Koliko je to puno, već je malo zeznutije. Date li mu 6500 kuna mjesečne neto plaće, onoga tko mu je isplaćuje ta plaća sa svim pripadajućim porezima i doprinosima košta ukupno 11.054 kune. Mjesečno. U godinu dana to je 138.480 kuna. Imate li na platnom popisu 10 takvih junaka, za njih ćete u godini izdvojiti ukupno 1,28 milijuna kuna.

Zamislite da je ovo ekipa zaposlena na nekim nižim razinama u lokalnoj upravi ili državnim poduzećima. Sad dignite letvicu više i zamislite sljedeće, zamislite da je riječ o uhljebu nešto većega kalibra, pomoćniku ministra, članu uprave, savjetniku ili nekoj sličnoj loli.

Upravljaju s 401.000 ljudi

Recimo da je nekom takvog kalibra mjesečna neto plaća 15.500 kuna. Sa svim davanjima takva plaća isplatitelja mjesečno dođe 31.035 kuna. Godišnje 372.420 kuna. Po nekim procjenama i istraživanjima, za svakih se izbora dogodi velika seoba kadrova. Jedni silaze s fotelja da bi ih zauzeli drugi, neki kažu najmanje 20.000, a drugi procjenjuju da se promijeni i do 30.000 ljudi.

Računate li da je u zemlji nešto manje od tisuću poduzeća u državnom vlasništvu, da imamo 20 ministarstava, 550 jedinica lokalne i regionalne uprave, pa onda tome dodate fondove, agencije i zavode, a samo je agencija tristotinjak, jasno je da se ovaj broj sudionika u seobi naroda ne čini pretjeranim.

Svi će ti kadrovi upravljati s ukupno 401.000 zaposlenih u pravnim poduzećima u državnom vlasništvu, a od tog je broja 240.860 zaposlenih u državnim i javnim službama. Posljednji su to podaci Državnog zavoda za statistiku iz istraživanja o broju zaposlenih iz ožujka prošle godine, kada je udjel zaposlenih u državnom sektoru u odnosu na ukupni broj zaposlenih u zemlji, od njih 1,5 milijuna, iznosio 25,9 posto. Dakle, svaki četvrti zaposleni u zemlji zarađuje za život u javnoj službi ili državnom poduzeću.

Lijep novac, zar ne?

Sad kad znate sve te brojke, u računicu uključite 20.000 ljudi koji dobiju neku značajniju funkciju nakon izbora i plaću od 15.500 kuna neto mjesečno. To je ukupno 7,5 milijardi kuna godišnjeg troška za plaće i ostala davanja. Ili milijardu eura. Lijep novac, zar ne? Istina, riječ je samo o gruboj računici, vrlo gruboj novinarskoj procjeni.

Nije rečeno da će svaki od tih 20.000 novopostavljenih ljudi biti uhljeb i da neće raditi ništa, neki će zaraditi plaću i još pridonijeti zajednici, neki će potrošiti i više od plaće na službene ručkove, putne i ine troškove, a treći će uz to vjerojatno napraviti neki propust, pogrešku ili tko zna kakav problem i dodatno opteretiti džepove građana zapošljavanjem nepotrebnih kadrova.

Tako se može ugrubo reći da se za svakih izbora politički raspodijeli oko milijardu eura ljudima koji su možda stručni, a možda i nisu. Jedno je sigurno, svi su ti politički postavljeni kadrovi nesmjenjivi sve dok ne naprave neku gadnu pogrešku za koju dozna javnost. U protivnom, traju koliko i mandati onih koji su ih postavili.

Vjerni i poslušni

– Pribjegava se obliku kadroviranja koji je najgori vid korupcije na svijetu koji postoji. Kad vas postavim na mjesto koje nikako svojim sposobnostima ne možete zaslužiti, vi ste korumpiraniji više nego da sam vam dao milijun eura. Vi ste meni vjerni, poslušni, bez pogovora ćete provoditi sve što vam kažem, a ako to bude pogrešno i pođe li po zlu, sami ćete se javiti da ste krivi, preuzet ćete odgovornost i do mene se više uopće ne može doći.

Ima još nešto. Svojstvo smjenjivosti koje ti ljudi nemaju. Evo slikovitog primjera nepotizma. Zaposlim li ženina brata i on loše obavlja posao, ne mogu ga smijeniti jer ću kući imati kraval i vjerojatno rastavu braka. Znači, on je nesmjenjiv. Isto se tako događa i s partijskim prijateljima koji će mi napraviti gužvu na glavnom odboru ili drugdje u stranci.

Objektivno, na natječaju izabrani ljudi su smjenjivi u trenutku kad loše obavljaju svoj posao. Ako se to još dobro definira u ugovoru, onda nema nikakvih posljedica. I taj se princip treba poštovati u državnim poduzećima, u javnoj upravi i drugdje. Na žalost, on se kod nas ne poštuje – kaže Vladimir Ferdelji, dugogodišnji direktor uspješnog "Elektro-kontakta", predsjednik CROMA-e, Hrvatskog udruženja menadžera, čovjek koji je u Vladi Zorana Milanovića proveo samo mjesec dana nakon čega je dobio razrješenje s mjesta zamjenika ministra prometa jer je rekao da Vladi nedostaje hrabrosti.

Potplaćeni koji vuku

Zvati uhljebima sve državne i javne službenike, zaposlene u državnim poduzećima i vjerovati još u tu paušalnu ocjenu, značilo bi da ništa ne funkcionira u ovoj državi. Uhljeb nije liječnik koji vas liječi, medicinska sestra koja vam vadi krv, učitelj, profesor, "teta" u vrtiću, službenik koji vam izrađuje dokumente, policajac, vojnik, pilot, nije to HEP-ovac koji radi u elektranama i dalekovodima osiguravajući da vam struja stiže u domove...

Da su svi oni uhljebi, da oni ne zarađuju svoje plaće, život bi stao. Da su svi neradnici, isto bi bilo. Znate da nije tako, znate da ima onih koji vuku kao konji i rade za one koji svoj posao ne rade ili jedva rade. Jedni su radnici, drugi neradnici, a razlika je u tome što je mnogo veća šansa da će neradnik kod privatnog vlasnika dobiti otkaz od neradnika u državnoj tvrtki.

Oni koji vuku i zbog kojih nam životi funkcioniraju najčešće su potplaćeni, a neki su već odlučili za svoj rad pokušati dobiti adekvatniju plaću u zemljama EU-u.
 

Apsurd do apsurda

– Više mjerenja je pokazalo da se u državnim poduzećima u osmosatnom radnom vremenu efektivno radi nešto manje od četiri sata. Nešto je više od 400.000 zaposlenih u javnome sektoru, a u tom sektoru imamo premalo anestetičara, kardiokirurga, profesora... Javni sektor treba racionalizirati, da ljudi rade oko šest sati dnevno.

Tvrdim vam da bismo one koji su nam nužni mogli u racionaliziranom javnom sektoru platiti triput više nego sada, a sve bi nas to koštalo dva puta manje nego sada. Stupanj racionalizacije ovisi o sektoru, postoji nepotrebna zaposlenost koja je nevjerojatna, uzmite da umjesto vinjeta na hrvatskim autocestama imamo kućice u kojima radi tisuću ljudi...

Čemu služi HZZO s 3000 zaposlenih, poslove medicinskih standarda treba raditi ministarstvo, a osiguravajuće poslove pustiti osiguravajućim društvima. Čemu služi mirovinski fond? Čemu služi 300 i nešto agencija?

Kad trebate stručnjaka u ministarstvu, ne možete ga platiti zbog ograničenja plaća, pa otvorite agenciju koja ne podliježe tom pravilu o plaćama, pa tamo platite potrebnog stručnjaka. Istodobno imate besposlenog čovjeka u ministarstvu i dobro plaćenog u agenciji – komentira Vladimir Ferdelji.

Dr. Guste Santini: Jedni izgrađuju, drugi razgrađuju

– Hrvatska bi trebala težiti za što manjom državom; nemamo pravo na veliku državu jer smo mali. U svakoj državi postoje funkcije koje su fiksne bez obzira na veličinu države. Morate imati predsjednika u SAD-u i u Hrvatskoj. Ove naše vlade po obujmu su zabrinjavajuće.

Koliko bi ljudi u Vladi trebalo biti u Kini ako mi na 4,2 milijuna stanovnika imamo 20 ministara i 550 lokalnih uprava i samouprava, a politika se kune kako to i zapravo nije problem. Zato zemlja nazaduje. Još malo pa će nas preteći Bugarska, a imali smo takve kapacitete i potencijale da smo trebali ići brže od prosjeka EU-a.

Tako stvari dođu na to da je jedini pravi posao državni posao. Tako je bilo od Kraljevine Jugoslavije do danas. Tu ima svakakvih zaposlenika, kvalitetnih i onih koji nikada ne bi imali radno mjesto da nije politike. Trebali bismo imati drugi pristup politici, ne vidim zbog čega bi Vlada trebala imati više od devet do 11 članova.

U našoj zemlji politika je najvažnija. Imamo politiku i političare, imamo svake četiri godine selidbe naroda na funkcije. Ništa se drugo ne događa, jedni izgrađuju, drugi razgrađuju, i tako ukrug. I zato se tom materijom ne bavim jer tu nema razgovora – kaže dr. Guste Santini.

Natprosječne plaće

U odnosu na prosjek EU-a, naš javni sektor nije prevelik, ali zapošljava znatno više ljudi nego što je prosjek EU-a. Plaće u državnim poduzećima su natprosječne u odnosu na privatni sektor.

Prema podacima Fine, prosječna neto plaća na razini cijeloga gospodarstva za prošlu godinu iznosi 5019 kuna, u privatnom je sektoru prosječna neto plaća 4685 kuna, dok su zaposleni u državnim tvrtkama u prosjeku dobili neto plaće od 6352 kune.

 

Naslovnica Hrvatska