Novosti Hrvatska

Otkrivamo nepoznate detalje

Tko je uništio industriju koja je Hrvatskoj mogla donositi milijune?

Otkrivamo nepoznate detalje

Osamdesetih su godina hrvatski inženjeri radili na projektu veće podmornice, kodnog imena "Lora", koja je trebala nositi i raketno naoružanje. Delegacije tadašnje vojske odlazile su na pregovore u Francusku i SAD, gdje se razmatrala kupnja protubrodskih projektila velikog dometa

Nakon što je ministar obrane Josip Buljević u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju najavio kako će podmornicu "Velebit", ponos domaće brodogradnje, javno izložiti u Splitu, opet se u stručnoj i široj javnosti probudio interes za podmornice. Split je bio svjetski poznat po njihovoj izgradnji.

Iako vlada mišljenje da je nekadašnja jugoslavenska, time i hrvatska vojna brodogradnja, bila utemeljena na sovjetskoj licenciji, stvarno stanje stvari upućuje na nešto što smo danas potpuno zaboravili: cjelokupni podmornički program pokojne federacije počivao je na hrvatskoj pameti.

Prva i zadnja podmornica samostalne hrvatske države, čuveni "Velebit", prošle je godine obnovljena. Godinama je skupljala ruzinu ispod borovine u ratnoj luci Lora. Od pramca do krme kompletno je obojena u prepoznatljivu tamnomodru boju. Na bokovima se ponovno nalazi i njezin ponosni broj 1, pod kojim je bila zavedena u floti HRM-a. Na donjim dijelovima krme i pramca postavljena je i nova metalna oplata, pa je tako ovo podmorsko naoružanje koje je davno otpisano poprimilo svoj elegantan oblik. Reklo bi se – spremna za zaron.

U samom jeku Domovinskog rata, i to isključivo odlukom admirala Svete Letice Barbe, zapovjednika HRM-a, tada samostalna Hrvatska krenula je u izgradnju svoje podmornice. Projekt dizelsko-električne diverzantske podmornice "Velebit" izrađen je u Brodarskom institutu.

HRM-u podmornica je isporučena u jesen 1996. godine, a ne u proljeće 1995., kako je to bilo definirano ugovorom s MORH-om.

Tom potezom obnovljen je kompletan podmorničko-tehnološki resurs i sve je bilo spremno za nastavak izgradnje podmornica.

Umjesto povratka u elitni svjetski podmorničarski klub, iz MORH-a je ubrzo uslijedila "žlica katrana". Odluka o nastavku flotnog programa na navozima splitskog "Brodogradilišta specijalnih objekata" nije donesena. Redovito održavanje polako je izostajalo, pa je nakon gubitka funkcionalnosti 2002. izvučena na suho.

Nije poznato koji je to lobi u MORH-u odlučio ugasiti 100 godina podmorničarske tradicije u Hrvata (slično se sprema i borbenom zrakoplovstvu). Ali posve je izvjesno da se taj lobi naslonio na SAD, čijoj mornarici jako smetaju podmornice u morima u kojima često plove njezini brodovi. Vjerojatno ni susjedna Italija nije s velikim oduševljenjem mogla prihvatiti podmorničku flotu u Hrvata.

Široj javnosti potpuno je nepoznato tko su bili ljudi koji su 1996. činili prvu posadu prve podmornice samostalne Hrvatske. Bili su to redom: zapovjednik Stjepan Korda (poručnik bojnog broda), njegov zamjenik Hidajet Čobo (poručnik fregate), potom upravitelj stroja Drago Kruhak (poručnik), električar Živko Đivanović (stožerni narednik), elektroničar Tomislav Šalinović (narednik), te strojar Ivan Bandalo (narednik). Tijekom svoje službe "Velebit" je provodio minske i diverzantske misije, a sudjelovao je i na dvjema vojnim vježbama.

"Velebit" je imao tehničke sposobnosti manevrirati u plitkim morskim vodama od 10 do 15 metara, u ušćima rijeka, imao je radijus ronjenja 150 nautičkih milja, dubinu zarona do 90 metara, te autonomiju plovidbe od 48 sati.

Prevedemo li to na jezik rata, to bi značilo da je ova podmornica mogla neopaženo doploviti i do obale Italije, posijati dubinske mine i iskrcati diverzante na obali. Izuzetno tiha, magnetno neutralna, s malom siluetom, u vježbama s NATO-ovim brodovima pokazala se teško uočljivom za njihove sonare. "Velebit" je bio unaprijeđena verzija džepne podmornice klase "Una", odnosno tipa 911, koje su se od 1985. do 1989. gradile u Splitu. Krajem 80-ih veliki interes za te "Brodosplitove" podmornice pokazale su Švedska, Indija i Sjeverna Koreja, a danas se za njih raspituje i Egipat.

Hrvatska je 2006. propustila obilježiti veliki jubilej – 100 godina tradicije podmorničarstva. Godine 1906. austrougarska mornarica naručila je gradnju ukupno šest podmornica, a od toga su dvije tipa "Simon lake" građene u Puli, a dvije tipa "Holland" u riječkom brodogradilištu, u tvornici torpeda "Whitehead".

Samo 15 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, u pulskom brodogradilištu porinute su dvije podmornice klase P-811 s imenima rijeka na kojima su se zbile bitke NOB-a: "Sutjeska" i "Neretva".

Uskoro je uslijedila nova klasa podmornica koja je u potpunosti vlastiti hrvatski projekt, bez oslona na austrougarsku ili talijansku podmorničarsku baštinu. Na čelu skupine brodograditelja u Brodarskom institutu bio je inženjer i podmorničar Žarko Alujević Feđa. Zbog blizine Italije, izgradnja podmornica iz Pule prebačena je u Split. Prva jedinica sa splitskih navoza nazvana je P-821 "Heroj", a slijedile su P-822 "Junak" i P-823 "Uskok".

U Splitu su se tako počeli rađati najsloženiji tehnički objekti koje čovjek danas može napraviti – podmornice. Ubrzo su s navoza porinute i jedinice P-831 "Sava" i P-832 "Drava".

Gotovo cijela podmornica "Heroj" bila je rezultat rada hrvatskih inženjera. U slučaju napadne podmornice klase "Heroj" najzaslužniji je legendarni Alujević, direktor Brodarskog instituta od 1967. do 1973. godine i voditelj projekta izgradnje podmornica P-811 i P-812.

Alujević je, kao glavni projektant i voditelj opsežnoga razvoja dizelsko-električnih podmornica klase "Heroj", Hrvatsku svrstao u elitni klub od samo desetak zemalja u svijetu koje su bile u stanju vlastitim razvojem graditi suvremene dizelsko-električne podmornice. Kažu mnogi, bile su to među najboljim podmornicama na Mediteranu. Tijekom 30 godina rada nije bilo ljudskih žrtava ni incidenata koji prate opasan podmorničarski poziv. Da je Alujević kojim slučajem bio Amerikanac i otac američkog podmorničarskog programa, vjerojatno bi neki prestižni tehnički ili vojni fakultet u Washingtonu nosio njegovo ime.

Napadajna podmornica "Sava", koja je kasnije uslijedila, držala se vrhuncem hrvatske brodogradnje koju su u vrijeme Jugoslavije ponosno pokazivali vojnim izaslanicima akreditiranima u Beogradu. Uz dužinu od 56 metara, 35 članova te šest torpednih cijevi, mogla je zaroniti do 300 metara dubine. Iako su po svojem deplasmanu hrvatske podmornice spadale u klasu tzv. manjih podmorskih plovila, to su bili pravi čelični morski psi.

Ubojit ugriz bio je komplet od deset torpeda, svaki kalibra 533 mm. "Vanjski neprijatelj" morao je računati i na protubrodske mine koje su ta gotovo nevidljiva plovila mogla posijati na bilo kojoj točki Jadrana, od Tršćanskog zaljeva do Otrantskih vrata.

Čelik potreban za njihovu proizvodnju dolazio je iz željezare Jesenice i oprema je uglavnom bila domaće proizvodnje. To je uključivalo i akumulatore za klasične podmornice, koji su bili pouzdaniji od tada zavidnih sovjetskih, ali i mnogih zapadnih.

Osamdesetih su godina hrvatski inženjeri radili na projektu veće podmornice, kodnog imena "Lora", koja je trebala nositi i raketno naoružanje. Delegacije tadašnje vojske odlazile su na pregovore u Francusku i SAD, gdje se razmatrala kupnja protubrodskih projektila velikog dometa.

Sjećanje na kvalitetu hrvatskih podmornica još živi u inozemstvu. Godine 2014. u indonezijskoj delegaciji koja je obišla splitsko brodogradilište bilo je čak 40 vojnih časnika, civilnih osoba, među njima i djelatnika Indonezijskog instituta nacionalne obrane. Tada je izražen interes za podmornički program, kao i program izgradnje fregata. Kadeti indonezijske mornarice i danas se školuju na školskoj fregati koju je "Brodosplit" izgradio početkom 80-ih godina. Riječ je o 97 metara dugoj fregati "Hajar Dewantara", izgrađenoj 1981. godine.

Jedini živi podmorničarski projekt trenutačno u Hrvatskoj je projekt male napadajne podmornice. Riječ je o podmornici "Drakon 220" "Adria-Mara", koji je izgradio nekoliko ophodnih brodova za libijsku ratnu mornaricu. "Drakon 220" je plovilo dužine 30 metara i površinske istisnine 220 tona. Posadu čini devet članova, a naoružanje se sastoji od dviju torpednih cijevi, može nositi i do osam podmorskih mina, sustave za obranu od protupodmorničkih helikoptera ili aviona, a može primiti i šest specijalaca. Cijena mu je oko 50 milijuna eura.

Ovaj projekt zaintrigirao je neke zemlje Kaspijske regije, ali i Egipat, koji je odlučio obnoviti svoju flotu podmornica. Već je potpisano i pismo namjere. Kako to biva u biznisu, od želje do prvog ugovora dug je put. Teško je pobjeći i od činjenice da su samo zemlje koje uspješno grade podmornice za vlastitu podmorničku flotu u stanju ugovarati i podmornice za izvoz.

Novi ministar obrane odlučio je otrgnuti zaboravu podmornicu "Velebit", jedini preživjeli simbol hrvatske podmorničarske tradicije koja nije zamrla ni u Domovinskom ratu. Kad se onako elegantna i tamna uskoro izloži negdje u Splitu, blizu mora, nema sumnje da ćemo dobiti novu vrhunsku atrakciju i novi gradski đir. B.P.

Ronilo se i do Otranta

Zlatne godine podmorničarstva istočnog Jadrana bile su osamdesete, kad je JRM imala 16 podmornica i 220 podmorničara. Svaki je član posade godišnje na podmornici plovio 600 sati, a viši časnici i do 1000 sati. U opisu uobičajenih zadataka bile su podvodne vožnje od Splita do Rijeke ili od Pule do Boke kotorske. Ronilo se među otocima. Partilo se i do Otranta.

Podmornice skup sport

Iako je bilo senzacionalistički intoniranih članaka u domaćim medijima kako će se, tobože, opet za HRM graditi podmornice, od nekih koordinata teško je pobjeći.

Iskusni graditelji podmornica odavno su u mirovini, a mnogi više nisu ni među živima. Drugo, Hrvatska više nema industrijsku bazu iz koje bi mogla crpiti vlastite resurse za izgradnju podmornica, a što u startu, bez strateškog partnera, poskupljuje razvoj i dovodi u pitanje isplativost projekta. Treće, globalna konkurencija u toj niši je golema, pa se više isplati kupiti novu ili rabljenu podmornicu.

I ono ključno – veliki su troškovi održavanja. Prema računici Milana Komara, podmorničara i stručnjaka za remont mornaričke tehnike, godišnji remont podmornice kao što je P-831 "Sava" (55 metara dužine, 33 člana posade), uključujući održavanje trupa i sustava, iznosio bi oko 300 tisuća eura za dva mjeseca radova. Kada je u pitanju generalni remont, koji se obavlja svake četiri godine, troškovi zahvata iznose dva milijuna eura, plus novi akumulatori od 1,5 milijuna eura. U slučaju "Velebita", cijena godišnjeg dokovanja iznosila bi 100 tisuća eura, generalni remont 700 tisuća eura, te novi akumulatori 500 tisuća eura.

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 9FirstPrevious[1]23456789Last