Novosti Hrvatska

Špurtilom i ostima

Davor Krile: Dosadnu i ziherašku kampanju spašava jedino debata Karamarka i Milanovića

Špurtilom i ostima

Hoće li ili neće biti sučeljavanja između dvojice samoproglašenih spasitelja Hrvatske, pitanje je sad. Predsjednica idući tjedan raspisuje izbore, a HDZ-u zbog negativnih trendova svakako odgovara da oni budu što prije.

Ta suluda utrka s rokovima, kao i ziheraško manevriranje kroz kampanju u kojoj glavnu riječ uvijek imaju mahom nemaštoviti piarovci i isprazni stranački taktičari, mogla bi naciju naposljetku lako lišiti najveće političke poslastice na ovim stranama još otkako je svoje oči umorne od dugogodišnjega traženja dostojnoga suparnika sklopio dobri i pošteni Vladimir Bebić, slavni Bombarder s Kvarnera.

Implozija plemenite energije

Taj prostodušni pravednički jurišnik iz razdoblja djevojaštva hrvatske demokracije ostao je do današnjega dana sinonim za političkoga Don Quijotea i usamljenoga luzera u domovinskome ringu, dok se istodobno nepravedno zaboravlja koliko je svojim otvorenim gardom unio ljepote i duha u ovu surovu i licemjernu vještinu.

Živopisnijega izazivača od Bebića do pojave robusnoga Zoke Milanovića na našoj sceni prepunoj mutavih političkih šampiona jamačno nije bilo. Ako ćemo suditi po dugogodišnjoj produkciji verbalnih bombi, Milanović i na tom području odavno drži primat.

Elektricitet između dva aktualna ljuta domoljuba, dva vjerojatno ponajveća Hrvata u poslovično slavnoj našoj hrvatskoj povijesti, već sad je takav da bi – štono pokojni Tesla reče – mogao osvjetljavati gradove. Razina zaduženja zemlje u inozemstvu u mandatima u kojima su jedan ili drugi pijetao sjedili u Banskim dvorima također vodi mrtvu utrku.

Ne dozvolimo da dođe do implozije njihove plemenite energije, dajmo joj dovoljno slobode da zavrti naš narodni generator koji će potom imati napretek snage da sve podnese: i doživotno zajamčene plaće uhljebima u HŽ-u, i tisuću eura za svako hrvatsko novorođenče, i stotinu tisuća novih radnih mjesta, i puno veće mirovine, porodiljne te socijalne naknade.

Osiromaši li se, međutim, građane u samome začetku nove političke epohe za taj povijesni duel, bit će to sigurno sjeme novih gladnih godina i nadasve kljakave i invalidne demokracije. Izostane li javno dostupni i otvoreni politički diskurs, trajna alternativa mu je jedino onaj konspirativni i tajnoslužbujući.

Ostvari li Tomislav Karamarko svoje demagoške prijetnje da se nema zašto sučeljavati laž i istinu, noć ili dan; prepadne li se već unaprijed prepečeni izborni pobjednik megdana i uzme li puku zabavu i njegove moderne vile i vještice, čime će ga jadan – kazao bi Ivan Raos - poslije izbora gola ogrnuti?

Dežurni propagandisti su u javnost već plasirali teze po kojima Milanović uporno poziva Karamarka na verbalno sučeljavanje programa i ideja zato što osjeća da je u slabijem i inferiornijem položaju u odnosu na HDZ. Pretpostavka je nadasve legitimna, jedino preostaje razriješiti sofizam zbog čega onda jači i superiorniji uporno izbjegava neprijatelja tako mizernih šansi.

Tko se koga boji

Valjda se vitez Tomislav Karamarko ne boji slabijih od sebe? Možda se i on, kao i Milanović, smatra tek orlom nebeskih visina koji ne lovi sebe nedostojne muhe?

Radi eventualnoga podizanja samopouzdanja, trebao bi svakako imati na umu da povijesni objekti Milanovićevih verbalnih napada i svađa nipošto nisu uvijek bili nositelji gubitničkih titula, dapače.
Napadao je on prije europskih izbora i Ružu Tomašić, nazivajući je elementarnom nepogodom, pa mu je ova zauzvrat pobrala najviše preferencijskih glasova na listi.

Svađao se on poprilično javno i žestoko i s Milanom Bandićem, nabijajući mu na nos korupciju i klijentelizam, pa je od njega potom uvjerljivo gubio u Zagrebu. Nema, stoga, ovaj susret oči u oči puno veze sa spindoktorskim teorijama po kojima može donijeti odsudnu prednost i presuditi izborni rezultat: on je u stanju tek zaokružiti dojam o borbenosti, elokvenciji ili eventualnoj plahosti budućeg prvog čovjeka Vlade, ma tko da živ na njega nasrće.

When I get the gorilla

Prije točno 40 godina, 1. listopada 1975., na Filipinima je održan jedan od najvećih mečeva u povijesti profesionalnog boksa, slavni „Triler u Manili“. Uoči njega je pretjerano samouvjereni Muhamed Ali po uzoru na Zoku Milanovića pred TV kamerama često šamarao malenu lutkicu gorile, zloguko recitirajući “It will be a killa... and a chilla... and a thrilla... when I get the gorilla... in Manila”.

Branitelju šampionske titule se, međutim, velika samouvjerenost zamalo obila o glavu: Joe Frazier je na nogama izdržao punih 14 rundi strahotne bitke, a zadnje četiri je boksao praktički slijep.

Nitko nikad nije naočigled cijelog svijeta primio takve batine i ostao na nogama. Muhamed Ali se za proglašenja pobjednika od iscrpljenosti pred stojećim rivalom srušio na pod. Kasnije se Frazieru javno ispričao zbog ruganja i otvoreno priznao kako je Joe, nakon njega, najbolji borac na svijetu.

Možda je previše naivno i preuzetno očekivati od hrvatskih političara takvu razinu srčanosti i dosljednosti u dokazivanju svoje želje za moć i navodne dominacije? Možda je još iluzornije prizivati njihovo poštivanje davno ustanovljenih pravila demokratske političke utakmice i ovako mitskih kategorija fairplaya kakve su baštinili Ali i Frazier?

Možda. Ali nama, hrvatskom puku, ionako je, baš kao u Raosovu romanu, preostala samo mašta. Sve drugo, uključujući velike nade, davno su nam oduzeli.

Davor Krile

Naslovnica Hrvatska
Page 2 of 2First1[2]NextLast