Novosti Hrvatska

SMAKNUĆA pod VElOm TAJNI

Jesu li Paradžika, Barešića, Krivokuću.., ubili tajni agenti?

SMAKNUĆA pod VElOm TAJNI

Vesna Levar na grobu svoga supruga Milana Levara

Tabu bi, po Goldstein - Anićevom rječniku, bio nešto u što se ne smije zadirati, o čemu se ne smije pitati. Takvih tema koje nikada nisu bile do kraja javno raspravljene ili raspetljane, o kojima je nekim nepisanim pravilom bilo zabranjeno govoriti - u nedemokratskoj Jugoslaviji bilo je napretek: Bleiburg, slučaj Hebrang, Cazinska buna, fojbe u Istri, ubojstva fratara u Širokom Brijegu...

To su tek neki događaji, obično sa smrtnom posljedicom, o kojima je vladao zavjet šutnje jer je i samo njihovo spominjanje moglo značiti robiju. Vremena su se promijenila, živimo u društvu ako ne slobodnih, onda barem slobodnijih medija nego što je to bilo u jednopartijskoj Jugoslaviji, pa opet postoji niz tema vezanih najčešće uz Domovinski rat i osamostaljenje Hrvatske, o kojima klinci sutra neće učiti u školama, a povjesničari će ih zaobilaziti, plašeći se prevaliti istinu preko usta kako se ne bi zamjerili vladajućem establišmentu ili izazvali negativne reakcije javnosti.

Najčešće se opet radi o ubojstvima s političkom pozadinom, a na ovom ćemo mjestu pokušati kronološkim redom nabrojiti samo neka od njih o kojima se malo govori ili ih se jednostavno dovoljno ne propituje, pa ćemo pravu istinu saznati za deset, dvadeset ili više godina, kad njihovi režiseri neće više biti društveno moćni ili jednostavno među živima - ili je nećemo saznati nikada.

Suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića ponovno je aktualiziralo pitanje uloge bivših agenata komunističke tajne policije u stvaranju hrvatske države. Činjenica je da su Perković i Mustać teškom mukom, po cijenu sankcija Hrvatskoj, izručeni sudu u Njemačkoj, kao i to da je Perković sve vrijeme bio praktično najmoćniji čovjek obavještajnog sustava. Je li tomu zato jer su čelnici bivšeg SDS-a (Služba državne sigurnosti) Franji Tuđmanu omogućili da prvi, od svih političlkih disidenata, dođe do putovnice i ode u Kanadu? Je li mu financijska i lobistička pomoć kanadskih emigranata i franjevaca osigurala nenadoknadivu prednost nad političkom konkurencijom, kao i bezrezervnu potporu Crkve, iako je bio bivši general JNA i Titov miljenik? Je li zbog tajnog deala između Tuđmana, fratara iz Norwala i bivših čelnika UDBE, novi obavještajni aparat stvoren mahom od starih špijunskih kadrova i je li Gojko Šušak, moćni ratni ministar obrane, bio tek jedan od njih?



U noći 23. studenoga 1990. rafalom iz strojnice ubijen je Goran Alavanja, teško je ranjen policijski inspektor Stevan Bukarica, dok je Jovo Graovac ostao neozlijeđen. Alavanja, hrvatski policajac srpske nacionalnosti, upisan je u Registar hrvatskih branitelja, ali se ne vodi kao prva žrtva Domovinskog rata, već je to branitelj Josip Jović koji je poginuo na Plitvicama 1991., pola godine nakon Alavanje. Ne zna se tko je iz zasjede i zašto ubio Gorana Alavanju, iako su se u medijima pojavljivale različite teorije. Najčešća je ona da su na policijsku patrolu pucali pobunjeni Srbi, a ubojica je, navodno, iz Gračaca. Njegova se žrtva danas službeno ne komemorira, premda je pokopan uz najviše počasti i uz nazočnost predstavnika vlasti iz Zagreba, a govor, u kojem je naznačio da na metku koji je uzeo jedan mladi život “nije pisalo Ivo ili Jovo”, održao je jedan od najmoćnijih HDZ-ovaca toga vremena Drago Krpina.

Smrt pred Banovinom

Šestoga lipnja 1991., uoči Svetog Duje, u prosvjedima pred Banovinom ubijen je Saša Saško Gešovski, ročnik JNA, Makedonac iz Kavadaraca. Do prosvjeda je došlo zbog okupacije sela Kijevo u kojem je JNA držala hrvatsko življe bez hrane i lijekova. Prosvjedu koji je organizirao Nezavisni sindikat Brodograđevne industrije Split (BiS) i predsjednik Hrvatske unije nezavisnih sindikata za srednju Dalmaciju (HUS) – Jure Šundov, pridružili su se i radnici drugih splitskih poduzeća i brojni građani.

Prosvjednici su u jednom trenutku probili kordon specijalnih policijskih snaga i napali vozača jednog od oklopnih transportera JRM-a te bacili molotovljev koktel. U pucnjavi koja se nakon toga čula ranjen je vojnik Toni Stojčev, također Makedonac, i ubijen Gešovski. Nakon toga prosvjednici su podignuli hrvatsku zastavu na Banovinu i odvezli zarobljeni transporter pred Policijsku upravu. Iako je policijska istraga o ubojstvu Gešovskog odmah otvorena, do sada se ne zna tko je i zašto ubio nevinog vojnika Gešovskog kojeg su njegovi zapovjednici poslali da čuva Komandu vojnopomorske oblasti (VPO) pred kojom se okupilo ogorčeno mnoštvo.

Načelnik splitskog SDS-a Blagoje Zelić i Petar Gudelj, navodno bivši suradnik SDS-a, oteti su u prosincu 1991. Kao organizator otmice označen je bivši politički emigrant Bože Vukušić iz Zadvarja, s prebivalištem u Zagrebu. Sve je bilo povezano s okolnostima ubojstva Bruna Bušića i drugih hrvatskih političkih emigranata. Vukušić i suradnici su ispitivali otete, zbog čega im je i suđeno, ali je slučaj otišao u zastaru. Ni danas se ne zna tko su točno nalogodavci, a tko izvršitelji ubojstava u emigraciji.

Miro Barešić hrvatski je terorist koji je osuđen zbog ubojstva jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića u Švedskoj 1971. U srpnju 1991. pod imenom Božidar Smotalić vratio se u Hrvatsku. Odmah po dolasku u Hrvatsku uzima novo ime - Marko Marić. Poginuo je u jednoj vojnoj akciji u Zadarskoj županiji samo tri tjedna nakon dolaska u Hrvatsku pod sumnjivim okolnostima (navodno je ubijen metkom u potiljak), o čemu je 2012. pokrenuta istraga od DORH-a, koja još nije dala nikakve rezultate. Jesu li Barešića, kako se kalkuliralo, smaknuli kao nezgodnog svjedoka iz emigracije ili zato jer je svojim ustaškim pedigreom i terorističkom prošlošću mogao teško kompromitirati mladu hrvatsku državu koja se branila od napada da je tek nastavak Pavelićeve zločinačke NDH?

Nožem u vrat

Šefa sindikalne organizacije strojovođa iz Velike Gorice Milana Krivokuću ubojice su likvidirali na pragu njegovog stana u prosincu 1992. godine. Zadali su mu tri smrtonosna uboda nožem. Ne zna se tko je ubojica i koji su motivi. Krivokuća, Srbin s Korduna, bio je član Socijaldemokratske unije. Krivokuća se, pisalo se, zalagao za jačanje civilne vlasti u UNPA zonama, odnosno na okupiranom teritoriju koji su nadzirale snage UN-a, a faktički je vlast držao Goran Hadžić, odnosno paravojni i parapolitički organi tzv. SAO Krajine. Po jednoj od teorija, Krivokuću su ubili isti oni koji su smaknuli Paradžika i Kraljevića, no ništa od toga nije potkrijepljeno čvrstim dokazima, pa motivi ubojstva ovog istaknutog sindikalista i ljevičara i danas ostaju obavijeni velom tajne.
 
Kod Dvora na Uni, 29. studenoga 1990. uhićen je Željko Ražnatović Arkan i grupa njegovih suradnika s teretom oružja koji je bio namijenjen za podizanje srpske pobune u Hrvatskoj. Arkana i suradnike uhapsili su policajci srpske nacionalnosti, predvođeni Milanom Šerbulom, pripadnici MUP-a u Dvoru. Sud je Arkana osudio na pet godina robije kako bi pravomoćnost presude mogao dočekati na slobodi. Pisalo se da je Arkan je pušten u zamjenu za oslobađanje Antona Kikaša, kanadskog Hrvata koji je uhvaćen u švercu oružja u Hrvatsku, no Kikaš je uhapšen nekoliko mjeseci nakon što je Arkan već bio na slobodi. Arkana se povezivalo i s ubojstvom političkih emigranata za vrijeme Jugoslavije, pa se njegovo puštanje na slobodu dovodi i u vezu s Josipom Perkovićem, Josipom Boljkovcem i Službom državne sigurnosti koja mu je, navodno, tako vratila dug, no to nikada nije i službeno potvrđeno.

Zapovjednik osječke policije Josip Reihl Kir ubijen je 1. srpnja 1991., oko 13.30, na prilazima prigradskome osječkom naselju Tenji, zajedno s još dvjema osobama. Ubio ga je hrvatski policajac Antun Gudelj. Samo ubojstvo, unatoč kasnijem suđenju ubojici koji je bio pobjegao u Australiju odakle je i stigao u Hrvatsku 1990., nikada nije do kraja rasvijetljeno. Samo zahvaljujući upornosti udovice Jadranke Reihl-Kir, a nakon niza političko-pravosudnih peripetija, Gudelju je u svibnju 2009. izrečena kazna od 20 godina zatvora. Međutim, ni Državno odvjetništvo ni sud nisu pokazali nikakvu volju da otkriju i kazne one koji su navodili Gudeljevu ubojitu ruku koja je lišila života čovjeka koji je pokušavao smiriti tenzije između pobunjenih Srba i hrvatskog življa u Slavoniji i Baranji, i u tome uspijevao dok ga rafal iz kalašnjikova nije zaustavio u nakani da u Osijeku i okolici rata ne bude.

Zapovjednik Hrvatskih obrambenih snaga u Hercegovini, stranačke paravojske HSP-a i general bojnik Armije RBiH bio je pripadnik ekstremne hrvatske političke emigracije u Australiji od 1967. Godine 1990. vraća se u Hrvatsku. Kao zapovjednik HOS-a sudjelovao je u obrani Hercegovine protiv srpskih snaga. Zbog odbijanja suradnje s Hrvatskim vijećem obrane dolazi u sukob i s vodstvom tzv. Herceg-Bosne i istodobno stvara uske veze s Armijom RBiH. Kraljević je sa svojom pratnjom pod nerazjašnjenim okolnostima poginuo na kontrolnom punktu u Kruševu kod Mostara. Neki od njegovih suradnika tvrde da je Kraljević ubijen po naređenju tadašnjeg hrvatskog političkog vodstva, jer se protivio sukobu s Muslimanima do kojeg će kasnije doći i čije će posljedice biti strašne. Istraga o njegovoj smrti vodi se od svibnja 2013. Rezultati nisu poznati.

Tuđman amnestirao ubojice

Jedan od studentskih vođa za vrijeme MASPOK-a 1971. i uznik jugoslavenskih zatvora u kojma je robijao zbog političke djelatnosti, Ante Paradžik devedesetih postaje dopredsjednik HSP-a i žestoki kritičar Franje Tuđmana i politike HDZ-a kad je u pitanju obrana Hrvatske. Ubijen je 21. rujna 1991. godine na povratku sa stranačkog skupa HSP-a u Križevcima. Paradžik je stradao u pucnjavi hrvatskih policajaca. Policajci su se poslije pravdali kako su dobili anonimnu dojavu da su u automobilu “martićevci”. Ubojice su osuđeni na zatvorsku kaznu ali ih je ubrzo amnestirao upravo Paradžikov politički oponent Tuđman.

Pukovnik SIS-a Zoran Udiljak ubijen je pod sumnjivim okolnostima na Kupresu. U razgovoru za “Slobodnu Dalmaciju” koji je objavljen početkom srpnja, Stanko Banić, nekadašnji direktor “Tankerske plovidbe”, kazao je da mu je jedan “zadarski saborski zastupnik rekao da je Udiljak likvidiran jer je previše znao.” Udiljak je, aludira Banić, bio upućen u transfere novca zarađenog od šverca oružjem koji je kasnije opran u pretvorbi i privatizaciji, što znači da je znao tajnu prvih milijuna naših tajkuna i njima bliskih političara.

“Udiljak je bio visoki policijski dužnosnik. Vozio je kroz Hercegovinu, sjeo mladu autostopericu i skončao s nekoliko metaka u tijelu”, objasnio je Draženu Gudiću Banić u “Slobodnoj”.

Milan Levar je bio časnik HV-a i svjedok ratnih zločina nad srpskim civilima, a likvidiran je 28. kolovoza 2000. Policija je prošle godine raspisala nagradu od 100 tisuća kuna za za obavijest koja će rezultirati ili pridonijeti razrješenju kaznenog djela teškog ubojstva Milana Levara, no ni petnaest godina nakon ovog atentata u Gospiću nema pomaka. Levar je ubijen u dvorištu svoje kuće, gdje je nepoznati počinitelj aktivirao eksplozivnu napravu.


SAŠA LJUBIČIĆ



Naslovnica Hrvatska