Novosti Hrvatska

Špurtilom i ostima

Davor Krile: Horvat u Vučjaku

Špurtilom i ostima

/Goran Mehkek/Cropix

Sociolog Vjeran Katunarić nedavno je bio konstatirao kako je zona slobode u odnosu na socijalizam kod nas promijenila markaciju, pa se totalitarizam iz nekadašnjeg Sabora spustio u tvrtke i radne odnose, a demokracija iz istih slavno popela u javni govor i predstavnička tijela.

Možda nemamo gdje raditi, a sve češće ni što jesti, no makar možemo o svemu slobodno govoriti – nerijetko se zborno tješe ljubitelji suvremene demokratske agende.  Međutim, avaj: i takvog motiva za utjehu iz dana u dan rapidno ponestaje, naša ne tako mlada demokracija kao da gubi i svoj nužni dekor. Ljudi sve češće riskiraju status i radno mjesto samo zato što su se javno usudili lanuti mišljenje o kakvoj ideološki nepodesnoj temi ili političkom pitanju.

Fanatizam i dogma

Građane u sretnoj zemlji Hrvatskoj ne impregniraju više samo temeljne egzistencijalne brige, nego i sve izraženija tjeskoba više vrste, ona što na ovim prostorima nosi neizostavan prizvuk fanatizma, isključivosti i dogme.

Dogmi je sada ime Franjo Tuđman i Domovinski rat, a sakraliziranoj skupini koju ni u kojem kontekstu nije dopušteno propitivati hrvatski branitelji. Ima, doduše, i među njima iznimaka: branitelja Milana Levara, primjerice, bilo je dopušteno ne samo osporavati nego i posve nekažnjeno ubiti.

Svaki mit i monolit ionako primarno i služi tome da od sebe s vremenom odbaci sve suvišne i stršeće dijelove. Slučaj doktora Nenada Horvata, donedavnog šefa psihijatrijskog odjela varaždinske bolnice, pamtit će se – možda – jednoga dana kao zlatan primjer novodemokratskog verbalnog delikta i prvi sumrak naše europske kristalne noći.

Horvat ovaj put nije morao putovati u daleki Vučjak kako bi spoznao svu sirovost naše mentalne zabiti što bi veoma rado povlačila sredstva iz europskih fondova ali i istodobno nekažnjeno vukla crnog vraga totalitarizma za rep: bilo je dovoljno da doktor „križarski pohod“ prosvjedničke braniteljske skupine po zagrebačkim ulicama na Facebooku maliciozno poveže s vonjem klerofašizma, pa da sa svoje liječničke funkcije bude promptno smijenjen i izvrgnut općoj hajci.

Krvavi Božić

Ne, naravno, zbog strukovnih razloga, nego zbog grube povrede jednog nacionalnog tabua, zbog čega se braniteljima i građanstvu našao dužnim ispričati i stečajni upravitelj varaždinske bolnice. Zašto dr. Nenad Horvat u navodno slobodnoj i demokratskoj državi nema pravo na svoj osobni komentar društvenih aktera i događaja, bio on i neciviliziran, drastičan, uvredljiv ili glup?

Zbog čega se u ovom slučaju nije baštinila praksa institucionalne ignorancije mnogih njegovih kolega koji odavno verbalno slave tekovine Ante Pavelića i godinama javno pohode njegov madridski grob?Što s osobnim stavom jednoga liječnika, naposljetku, ima ustanova u kojoj on tek radi, ako se ono što laprda po Facebooku u praksi ne sukobljava s njegovom radnom etikom?

Tamo gdje priča bez odgovora na dileme o svetim kravama naizgled završava, ona se zapravo tek začinje: Horvat je koji dan nakon ritualne smjene pokajnički priznao kako je duboko pogriješio, ispričao se javno braniteljima, svojoj bolnici, Kaptolu, križarima, škriparima i svim pravim Hrvatima te potonuo duboko u svoj strah. Nije za zamjeriti mu, niti se naročito čuditi: premda je psihijatar, vjerojatno će nakon proživljenih prijetnja smrću, stigme i izolacije, veoma teško zaliječiti osobni PTSP.

Odluka da po svaku cijenu izbjegne svoj krvavi Božić – koji su svim neistomišljenicima otvoreno navještali oni što i ratne kolege-fotoreportere ovih dana nasilno izbacuju iz šatora – bila je zapravo jedina racionalna u trenutku kad se kod nas iznova brzo smrkava i kad ovaj komad svijeta naočigled indolentnim mužekima na vlasti postaje sve nervoznije i represivnije mjesto.

Talibanske nade

Damir Karakaš u svom zadnjem romanu „Blue Moon“ efektno slaže mnoge impresivne slike iz obiteljske povijesti, pa među ostalima prepričava i kako su mnogi ustaše – kojih je bilo i u njegovoj familiji – nakon Pavelićeva bijega 1945. s kape skinuli slovo „U“ zamijenivši ga križem na kojem je vodoravno i okomito pisalo ZKČISZ.

Uz poklik „Za križ časni i slobodu zlatnu“ križari su se svim srcem nadali kako će svojom poslijeratnom gerilskom borbom pridonijeti da Amerika zarati s Rusima, pa da onda razori Jugoslaviju i s njihovom pomoći u ovom dijelu Europe stvori spasonosni katolički blok.

Sovjetskog Saveza odavno nema, nema već dugo ni Jugoslavije, a papa Franjo ni po jednom elementu nije Pio Dvanaesti, no te stare talibanske nade svejedno nikako da presahnu. Postizborno vrijeme nakon poraza HDZ-u dođe isto kao poslijeratno, te su invokacije upravo ove vrste križara u veteranskoj koloni u crnim majicama prepoznatljiv politički simbolizam.

U vizijama Tomislava Karamarka, Milijana Brkića, Josipa Klemma i njihovih suradnika budućnost je ringišpil s neprestanim oživljavanjima povijesnih krivnja, a sadašnjost poligon za osiono raspirivanje straha koji im je zapravo jedino oružje, jer savjesti, demokratske širine, hrabrosti i znanja koje ova zemlja treba naočigled nemaju.
U trenutku kad takvi sve silovitije marširaju, reći „ne“ strahu postaje temeljna građanska dužnost.

Davor Krile

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 12FirstPrevious[1]2345678910Last