Novosti Hrvatska

Špurtilon i ostima

Davor Krile: Ma, kakvi Danci...

Špurtilon i ostima

Što se ekonomskoj krizi više ne nazire kraj, to se javnim prostorom žešće kovitlaju tzv. mentalitetske teorije koje razloge naše kolektivne nesreće uglavnom traže u samome narodnome biću. Provociranje osjećaja građanske krivnje i sve te samooptužujuće doktrine najčešće streme odvlačenju kažiprsta odgovornosti za aktualno stanje s tzv. društvenih elita, ali nađe se u toj kategoriji i ponešto zanimljivih ekspozea koji prazno ideologiziranje ne nude na pladnju, nego ga makar umotaju u šarenu oblandu prozapadnih stereotipa.

Jedan od takvih napisao je prije nekoga vremena televizijski novinarski bard i urednik Goran Milić. Analizirajući iz vlastitoga iskustva gospodarski uspješne zemlje europskoga sjevera i uspoređujući ih s četiri puta (po BDP-u) siromašnijom Hrvatskom, on je ustvrdio da u životnoj statistici Danske, Norveške, Švedske ili Finske ne postoji niti jedan pojedinačni ekonomski i socijalni parametar koji im zbilja daje tu četverostruku prednost.

Milićeva doktrina

Niti su im četiri puta veće bruto plaće, niti im je zdravstvo četiri puta bolje. Nemaju ni četiri puta više fakultetski obrazovanih, a nemaju ni četverostruko veće vlasništvo nekretnina. Nemaju četiri automobila na našeg jednoga, niti znaju njihovi učenici i studenti četiri puta više od naših. Njihov jedan ne jede i ne pije koliko naših četvero, nabraja Milić, niti su im vjenčanja u prosjeku četiri puta skuplja. Jedan jedini segment u kojemu su navedene države drukčije i uspješnije od Hrvatske on vidi u osamostaljivanju tamošnje djece i mladeži, njihovom ranom odlasku iz roditeljskog doma i preuzimanju odgovornosti za vlastiti život: ravno 40 puta više punoljetnih Hrvata mlađih od 30 godina živi kod tatice i mamice nego u Danskoj. Izbjegavajući otići iz kuće dok im se ne osigura vlastiti stan i lišeni svakodnevnog pritiska borbe za napredak, rezimira televizijska zvijezda, oni zapravo odbijaju postati zreli i odgovorni članovi društva, a priče o uspjehu nigdje ne pišu pojedinci što do 35-te godine spavaju u roditeljskom krevetu.

Grijeh bi bio reći da u Milićevoj doktrini ne stoje mnoge istine, ali ona – jednako tako – otvara i mnoga misteriozna pitanja. Zbog čega, naprimjer, mladi Danci koji rado i rano odseljavaju iz roditeljskog doma nisu jednako uspješni u svim državama kao u svojoj vlastitoj? Kako to da im protestantski duh i njihova razvijena radna etika ne pomažu, primjerice, i u hrvatskim uvjetima?

Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi Vincent, Sven ili Margareta krenuli u proces ranog osamostaljivanja u Lijepoj našoj, i to ne u okrutnom standardiziranom startu što podrazumijeva zajamčeno višegodišnje kiseljenje na burzi, nego i u povlaštenoj kategoriji zaposlenih za 1600 Mrsićevih kuna netom nakon stjecanja diplome. Ako su tako snalažljivi i progresivni kod kuće, ovdje bi mladi Danci i Šveđani obnoć morali postati listom izumitelji i inovatori da za te pare plate podstanarski stan, prehrane se, osiguraju garderobu i prištede za druge potrebe.
Teoretiziranje u stilu „nije do države nego do običaja“ pada i na primjeru našijenaca od kojih je malo tko u Danskoj ili Švedskoj propao i osvanuo pod mostom, dok je u vlastitoj domaji – po službenim statistikama – siromašan, tj. gladan, već svaki peti Hrvat, a više od 300 tisuća ih je pod ovrhom imovine.

Kad im djeca odlaze iz doma, roditelji europskoga sjevera dobro znaju da ih puštaju u relativno siguran, dobrim mogućnostima zadan i prilično predvidiv svijet. Usprkos katoličkom kulturnom kodu i mediteranskom kultu majčina skuta, ni kod nas, uostalom, takvi događaji ne proizvode veće traume kad se potomstvo otpravlja s one, sretnije strane granice.

Znajući da idu u države što su svoju regulativu prilagodile boljem životu građana, umjesto partijskih parazita i uhljeba što nikad neće prestati s dječjim igrama između ustaša i partizana te branitelja i Jugoslavena, mnoge hrvatske majke danas otvaraju šampanjac kad djeci na aerodromu vide leđa i unaprijed s veseljem prihvaćaju skype komunikaciju s nerođenim unucima.

Opća hipokrizija

Pametni su davno shvatili da je protestantsku radnu etiku kao jamstvo osobnoga progresa puno lakše usvojiti tamo gdje je već zadana kao pravilo nego je ručno i uzaludno zidati kod nas, kao trajni društveni i politički eksces.
Na kraju krajeva, od sivog i besperspektivnog života mladih ovdje je još nepodnošljivije i iritabilnije samo to što im prodike o nedovoljnoj samostalnosti, nedostatku hrabrosti i lošim aspektima života pod maminom perinom uglavnom drže oni što su svoje karijere i svoje imutke sagradili upravo na kod nas dominantnom konformističkom i protekcionaškom modelu. O riziku i pionirskim putevima mahom pjevaju slavuji što su odrastali u inkubatoru i imali povlaštene startne osnove i razvojne mogućnosti. To je - valjda - također odraz ovdašnje neprotestantske radne etike i općedruštvene hipokrizije: da protiv komunizma i partijskoga duha najglasnije rogobore bivši komunistički ideolozi i sekretari, a da nam predavanja o kapitalizmu, progresivnim društvima i o tome kako nema velikog uspjeha bez velikog rizika najuvjerenije zastupaju baš pripadnici nekadašnje socijalističke buržoazije.

Davor Krile

Naslovnica Hrvatska