Novosti Hrvatska

Ivica Ivanišević: Glad Sisak

Ljudi se mogu plašiti i gradova. Evo, recimo, ja. Moja noga nikada nije kročila u Sisak, ali ono što sam imao prilike vidjeti u nekoliko navrata kroz prozor vlaka ili šoferšajbu automobila dok sam putovao tim krajevima, uvijek me ispunjavalo dubokim nespokojstvom.

Okej, turobnome dojmu sigurno je doprinosila i činjenica što sam kroz taj grad obično prolazio noću. Kada pored vas promiču betonski kubusi bez ijednoga tračka svjetla koji bi signalizirao da je netko u te kasne sate još uvijek budan, lako se prikloniti dojmu kako je iz toga mračnog predjela isisan sav život. A opet, teško je i zamisliti promašeniju ocjenu od ove za grad koji je doslovce pulsirao 24 sata dnevno.

Iz njegovih tvorničkih dimnjaka uvijek se pušilo, plameni jezici lizali su noćno nebo, a gdje god se zatekli i u bilo koji sat, sustizala vas je potmula buka moćnih strojeva koji su prašili u tri smjene.

Grad Sisak doimao se kao puka – danas bismo rekli - brend ekstenzija nepreglednoga mnoštva proizvodnih hala u kojima se radilo naporno, bez kraja i konca, i to najteže zamislive poslove.

Sisak noću

Naravno, vonji nafte, kolomasti i proleterskoga znoja nisu baš osobito zavodljivi, pa je utoliko razumljivo što je na mene taj grad uvijek djelovao odbojno i poticao duboko sažaljenje prema ljudima koji su tamo morali crnčiti.
Kad čovjek malo bolje promisli, Sisak je u svojim danima ponosa i slave manje sličio gradu, a više državi: zaokruženom, samosvojnom i samodovoljnom entitetu koji može komotno živjeti bez oslonca na institucije izvan svojih katastarskih granica.

Naime, imao je sve: metaluršku, naftnu, kemijsku, prehrambenu, tekstilnu, drvnu industriju... Da ga je tih dana i godina pokosila neka strašna elementarna nepogoda, zaljuljala bi se cijela Jugoslavija i onda dugo, godinama, oporavljala od toga nenadoknadivoga gubitka.

Sisak je bio toliko velik da su se njegovi stanovnici, barem onaj intelektualno zaigraniji dio, mogli zanositi idejama o pretvaranju grada u regionalnu metropolu eksperimentalnog kazališta ili globalnu prijestolnicu surf glazbe. Konačno, Sisak je imao čak i svoga mitskoga Ljubu koji je do danas ostao mjernom jedinicom pučke gluposti.

Tada nam, doduše, nikako nije išlo u glavu kako je upravo grad u kojemu je cvala skoro pa protestantska radna etika pogonjena pameću stručnjaka najrazličitijih profila mogao dati ogledni primjer niškorisnog ebetina, ali nema veze. Jer, nijedan se grad ne može zvati velikim ako na njegovu tlu nije stvorena “mitološka” nadgradnja koja će se uspješno izvesti u daleke i strane predjele.

Grad koji sam desetljećima zdušno zaobilazio, a njegove stanovnike sažalijevao, u međuvremenu je izgubio skoro sve od nabrojenog. Sa sigurne distance, recimo, iz kupea jurećega vlaka, danas me vjerojatno ne bi plašio kao nekad.

Jer, iz dimnjaka - onih koji do sada nisu srušeni - više ne suklja dim, niti se igdje čuje prigušena grmljavina golemih strojeva. Ne bi me plašio, ali bi me, izvan svake sumnje, ispunio temeljitim užasom, onim što ga plaho čeljade mora osjetiti hodajući u gluhe sate grobljem.

U zadnjih dvadesetak godina Sisak, naime, nije izgubio “samo” dvadesetak tisuća radnih mjesta, nego vjerojatno i posljednji razlog da se uopće naziva gradom. On danas, u najboljem slučaju, može biti tek grad s govornom manom, dakle, glad.

Oni koji ovih dana očajnički prosvjeduju zbog gašenja rafinerije, tvrdeći kako će njezinim nestankom nestati i Sisak kao urbana zajednica, malčice su, bojim se, podcijenili svu tragičnost situacije.

Sve i kada bi njihova bitka za spas jedinog preostalog industrijskog kompleksa i tamošnjih radnih mjesta imala sretan kraj – u koji se nitko pametan neće kladiti – to nimalo ne bi promijenilo ocjenu kako je Sisak pao zapravo puno prije svoje rafinerije.

Tko je kriv?

Neka detektivska prznica možda bi i mogla nakon duge i predane istrage ustanoviti zamašan popis krivaca za taj pad. Nemojmo, međutim, zaboraviti kako svoj dio odgovornosti za deprimirajući rasplet snosi i onaj mitski Ljubo, iz Siska, ali i ostalih gradova i sela ove zemlje.

Svaki put u zadnja dva desetljeća kada je Ljubo izlazio na izbore i zaokruživao ovu ili onu stranačku listu, uvjeren kako bira bolju budućnost za sebe i svoju djecu, samo je nesebično pridonosio propasti: osobnoj, gradskoj i državnoj.

To je nevolja s demokracijom: kada stvari ispadnu loše, teško je svu krivnju svaliti na druge, a zaboraviti na vlastiti, makar i nehotični, doprinos propadanju.

ivica ivanišević, foto: miroslav kiš / cropix

Naslovnica Hrvatska