Novosti Hrvatska

špurtilom i ostima

Davor Krile: Priča o hvarskoj japjenici

špurtilom i ostima
Hrvatima su opet u fokusu spomenici. Dilema treba li iz Ureda predsjednika Republike maknuti bistu prvoga Hrvata u povijesti koji je vladao i Srbijom, dok ovi današnji ni s Hrvatskom ne znaju što će, u kratkom je vremenu postala stožerno pitanje predsjedničke kampanje.

U orbitu nacionalnih prijepora rado ju je plasirao šef najveće opozicijske stranke, povrh svih konfekcijskih ekonomskih i protukriznih doktrina.

Rasprava je emotivna i nadasve potrebna, otvara pitanje povijesne odgovornosti ne samo za nekažnjena ubojstva, nego i za kolektivni križni put nacije od opanaka do radijatora te besplatnoga školstva i zdravstva. Čuli ste već vjerojatno za najnovije istraživanje po kojemu kao narod ispadamo među glupljima u Europi. Za takav dojam, ako mene pitate, neka posebna istraživanja često i nisu potrebna, dovoljno je samo pozorno čitati novine.

Valjda kako bi se ikonografski kontriralo domaćemu zločincu koji se voljom prvog hrvatskog predsjednika trajno udomaćio na Pantovčaku, podignuto je ovih dana u Metkoviću spomen-obilježje našemu idealnome, ali nesuđenomu suverenu i narodnome dobrotvoru. Na metkovskoj rivi, upravo tamo gdje je prije stotinu godina zadnji put kročio svojom svetom nogom iz jahte Dalmat, postavljen je spomen-pano austrougarskom zrijestolonasljedniku Franzu Ferdinandu i njegovoj ljubljenoj Sofiji.

Ah, taj Princip sve pokvari

Da ih barbarski Principovi hici nisu odveli u smrt, ti skromni ljudi jamačno bi nas još 1914. bili učinili punopravnom članicom Europske unije. Prizor dostojan muzeja neokolonijalnog kičeraja, sladunjavi austrougarski marcipanski štapić na gruboj balkanskoj grudi, označio je nov model hrvatskoga patriotizma i početak novoga spomeničkog trenda, a i raširio cijelu lepezu sličnih mogućnosti nacionalne penetracije u analne otvore velikih naroda.

Na pamet mi pada podizanje monumenta na sličnoj markaciji u Splitu, tamo gdje se, primjerice, za posjeta engleskoga kralja Edwarda prije 78 godina povijesno pokakao psić gospođe Simpson.

U skorojevićevskoj nacionalnoj potrazi za evropejskim identitetom i groznici za kraljevskim celebritijima bilo bi, naposljetku, krajnje nepravedno zaobići i srpsku dinastiju. Supruga kralja Aleksandra ujedinitelja bila je rođenjem Njemica i k tome praunuka engleske kraljice Viktorije, a i pokojnom su joj mužu na splitskoj rivi posmrtno dizani katafalci i odavana dužna priznanja.

To što su pod vlašću svih ovih velikana najveću korist sisali njihovi matični narodi i malobrojne carske sluge, a većina ostalih stenjala u sindžiru, zanemarit ćemo za potrebe modernoga sluganstva i medijskoga herzschmerza.

Krojenje povijesti po mjeri tuđeg imperijalizma uvijek se lako pretvori u iritantnu farsu. Nepoštovanje vlastitoga krvavoga iskustva i pojedinca i narod lako učini i slijepim i glupim. Lako je shvatiti nečiju osobnu ili obiteljsku traumu koju vrijeđa slavljenje povijesne uloge Josipa Broza, no nije nimalo lako razumjeti zašto svetačka figura nadvojvode Ferdinanda danas u Dalmaciji ne vrijeđa nikoga, premda je pučka memorija u odnosu na austrougarska vremena još i te kako živa.

Obiteljski albumi i usmena predaja svjedoče o krvavoj epohi koja je ovdašnji narod morila i glađu i silom i neslobodom. Veliki rat u koji su nas poslali je posebno traumatična epizoda: Crkve su za ratne potrebe ostajale bez zvona, kućanstva bez zadnje late, bakrom pokrivene katedrale bez krovova, a na talijanskoj fronti uzaludno su izginuli deseci tisuća naših rođaka.

Slaviti onoga zbog čijih su dinastičkih interesa naši preci jeftino ginuli na Soči i drugim bojišnicama carske obijesti, a ne spominjati i ne komemorirati svoje žrtve može samo narod bez kičme, onaj čiji je usud uporno i ukrug ponavljati historijske greške.

Nedavno mi je Tonči Tadić otkrio da na staroj cesti između Staroga Grada i Veloga Grablja na Hvaru dandanas stoji nezapaljena japjenica, klačina. Većina priobalnih familija prije stotinjak godina prehranjivala se isključivo ribolovom i gradnjom tih malih kamenih poljskih kućica unutar kojih se 15 dana neprestano ložila vatra kako bi se proizvelo živo vapno za prodaju.

Živa rana na znojnim leđima

Tri brata iz Veloga Grablja sagradila su svoju japjenicu te davne 1915., ali su netom pred njezino paljenje dobila mobilizacijske pozive i sva trojica izginula na Soči.

Ta nikad zapaljena japjenica zornije svjedoči o pravoj dalmatinskoj povijesti od stotina carskih kruna, spomen - ploča i katafalka. Ona je živa rana od živoga vapna na znojnim leđima ovdašnjih težaka i njihovih potomaka.

Nezapaljena hvarska japjenica mrvi u prah kičaste slikovnice o lažnom prosvjetiteljstvu i carskoj milosti, svjedočeći o narodu koji je ovdje opstao isključivo na svojim žuljima i svojoj krvi, ali ju je često i bez ikakve potrebe masovno prolijevao i za drugoga.

Davor KRILE
Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 5FirstPrevious[1]2345Last