Novosti Hrvatska

Vlaška posla

Ante Tomić: Moj odgovor Večernjem listu

Vlaška posla
Prije nekoliko dana neka je žena u kafiću čitala Večernji list. Preko njezina ramena ugledao sam naslov “Ante Tomić miriše na šovinizam”, a upravo sam na mp3 playeru slušao “Every Picture Tells a Story” Roda Stewarta. Ne znam volite li Roda Stewarta. Ja sam ga nekad prezirao, njegovu blajhanu fudbalerku, njegove uske, pažljivo poderane traperice, kožne jakne sa zakovicama i podstavljenim ramenima, fufe s kojima je hodao i, više od ičega, praznoglavi pop koji je pjevao. Rod Stewart bio mi je drugo ime za loš ukus. Apsolutno jeziva figura.

Jednom mi je netko, ima tome desetak godina, u hrpi albuma Nicka Lowea, Dr Feelgooda, Buffalo Springfielda, Holliesa i Byrdsa dao njegove rane radove, a ja sam jedva svladao gađenje kad sam ih prvi put stavio u stereo. I nisu mi se tada svidjeli, ali više stoga jer ništa dobro zapravo nisam želio čuti. Međutim, muzika me mic po mic, centimetar po centimetar, nehotice osvajala, obično u trenucima kad bih zaboravljao što slušam, kad bih se zanio poslom i nekakav gitarski solo ili fraza na klavijaturama mi se neopazice prišuljala i zatekla me ljepotom.

Tko bi rekao

“Ma, vidiš ti? Rod Stewart? Tko bi rekao?” šapnuo bih sam za sebe zapanjeno.

Da se razumijemo, u našem je odnosu još ostalo nešto prezira. Njegovi albumi s početka sedamdesetih nisu promijenili moje mišljenje o strahotama koje je poslije snimao. Četiri zbirke američkih standarda na kojima se u posljednjem desetljeću skaredno obogatio ne bih štapom pipnuo. Ima tu, ne poričem, nekoliko odličnih trenutaka, ali, generalno, riječ je o muzici za ljude koji inače ne slušaju muziku, repertoaru piano bara na kruzeru, zabavi za penzionere s umjetnim kukovima koji su došli popiti svoj manhattan poslije večere.

Jedva da je u tome ostalo išta od onoga uzbudljivog, drskog umjetnika kakav je Stewart nekad bio, to su ploče lijenčine koji je, kako jednom reče kritičar Stephen Thomas Erlewine, “odustao od pisanja pjesama jer je, budimo iskreni, lakše u beskraj igrati mali nogomet i zavitlavati se s manekenkama”.

Tuga me uhvati kad čujem takvo neodgovorno traćenje talenta, a znam da ga Stewart nesumnjivo ima. Za početak on ima jedan od najčulnijih glasova u cijeloj povijesti pop muzike, usporediv tek s nekolicinom najvećih, u klasi s Ray Charlesom, Otisom Redingom, Charliejem Richom i Royom Orbisonom, glas koji i od prosječne pjesme kakva je, recimo, “Seems Like a Long Time”, može napraviti čaroliju.

Sve njegove obrade Dylanovih stvari ja bih stavio u prvih deset, ispred stotina drugih obrada Dylanovih stvari. “Tomorrow Is a Long Time” s “Every Picture Tells a Story” je, na primjer, ranije otpjevao Elvis i sam je Dylan vrlo ponosan na tu snimku, ali poslušajte, Rod Stewart je napravio neusporedivo bolji posao.

Paint In Black

I autorske pjesme iz toga doba, “Maggie May”, “Mandolin Wind” i “True Blue”, su mu senzacionalne. Melodije se razvijaju u neočekivanim smjerovima, imaju zabavne tekstove, zanimljive aranžmane, žanrovski su raznovrsne, u ograničenom formatu pop pjesme s lakoćom izlaze iz hard rocka u soul, iz soula u folk i natrag. Stewart je u tome imao perfektnog partnera, osobu koju sam ja nekad doživljavao samo kao šaljivca i spadalo, onoga tipa što je došao u Rolling Stonese nakon Micka Taylora, kako se ono zove...? Da, Ron Wood.

“Ron Wood najpodcjenjeniji je gitarist ikad”, tvrdi već godinama moj prijatelj Ivica Ivanišević, a ja dugo nisam znao što bih kazao o tome. Znao sam za Briana Jonesa, kojega je prerana smrt od predoziranja i idiotska mitologizacija heroina, ako mene pitate, učinila većim nego što je on stvarno bio. Veoma cijenim, mnogo više od Jonesovih solaža, marimbe na “Under My Tumb” i sitara na “Paint In Black”, suzdržanu svirku povučenog i mutavog Micka Taylora, a treći u nizu gitarista Rolling Stonesa mi je bio zagonetka.

Wood je naprosto imao nesreću da je došao u band kada su Jagger i Richards već prošli autorski zenit. S izuzetkom možda “Beast of Burden” i “Waitin’ On a Friend”, Wooda nema ni na jednoj velikoj pjesmi Stonesa. Trebao sam poslušati mladenačke radove Roda Stewarta da bih otkrio njegov dar, shvatio što je sve taj umjetnik, i na električnom i na akustičnom instrumentu, jednako suvereno, kadar učiniti. Poslušajte te ploče, najtoplije vam ih preporučam.

I za kraj, vi se sada zacijelo pitate kakve ovo sve veze ima s Večernjakovim tekstom “Ante Tomić miriše na šovinizam”? E, vidite, to nisam čitao.

ante tomić

Naslovnica Hrvatska