Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Što bi Šenoa imao reći Milanoviću

Jučer, danas, malo sutra

Svršeni su računi ove godine. Bila je Boga mi crna po nas Hrvate. Dobrote ne doživismo nikakove, zla i premnogo. Kiša i tuča, poplava poharala zemlju... 9. studenoga ošinu nas strahoviti potres te uništi u našem liepom Zagrebu mnogo liepih nada. Ne samo ljudi, ne samo Madjari i Austrijanci, i narav se proti nama urotila, sve zlo je navalilo na nas biedne Hrvate.

Hoće li bolje biti? Mora jedan put, ta gore ne može biti nego što je sada. Da se ta crna godina i ljuto završi, padala je danas u Zagrebu tuča. Vrieme je toplo, vlažno kao u proljeće, sniegu ni traga. Mi stojimo moralno i materijalno u blatu. Hoće li Bog tome biednome narodu ikada pomoći? - upitah se često za ovih zadnjih dana godine. Čovjek gotovo da sdvoji, toliko se pojavilo kod nas kukavica, toliko ništarija i propalica, toliko ima lopovštine, da te groza hvata. Poštenje, dosljednost, karakter dan danas su kod nas gotovo suvišni pojavi.”

Spomen potresa, Mađara, Austrijanaca te, iznad svega, arhaični stil jasno signaliziraju kako se radi o prastarome tekstu. I doista, u pitanju je fragment iz dnevnika Augusta Šenoe, natuknica koju je deprimirani klasik zapisao na Silvestrovo 1880. godine, a meni prije neki dan ljubazno centrirao dragi i, kako vidite, dokoni prijatelj.
No, zanemarimo li tih nekoliko detalja, sve sumorne ocjene iznesene u bilješci savršeno su usklađene s našim prezentom.

Jer, baš kao i prije 134 godine, i danas svjedočimo kako se “narav proti nama urotila” te se čini kako se “svo zlo navalilo na nas biedne Hrvate”. O inflaciji ništarija, propalica i lopovštine, da se i ne govori. Kada bismo nekim čudom mogli oživiti tužnog Augusta, odmah bi nam umro od muke.

Zoran Milanović nije, međutim, ni izbliza tako osjetljivo čeljade. Neki drugi premijer na njegovu bi mjestu propao u zemlju od srama, on se pak odlučio za putovanje down under.

Dvotjedni vijađ u Australiju nazvao je svojom dužnošću, kao da se radi o diplomatskom kategoričkom imperativu, izražavajući usput čuđenje što nijedan hrvatski visoki čimbenik osim Franje Tuđmana nikada nije posjetio taj daleki kontinent i s Crocodile Dundeejem proljudikao o ulagačkim perspektivama.

Zasvirajmo didgeridoo

I tek što je uznemirena javnost počela razbijati glavu teškim pitanjem koji će to vitalni interes države i nacije Milanović braniti na kraju svijeta, objavljena je vijest koja je izazvala još i veću nevjericu. Od svih ministara koje je mogao povesti na put, on se odlučio baš za Antu Kotromanovića.

Da je s njim krenula Andrea Zlatar, ekspedicija se mogla braniti, recimo, tvrdnjom kako se na Muzičkoj akademiji uskoro otvara odsjek didgeridooa, pa ministrica kulture mora poraditi na interventnom uvozu virtuoza tog osebujnog glazbala.

Ministar Jakovina mogao nam je, na primjer, pokušati prodati priču kako budućnost hrvatskog agrara leži u ljupkim tobolčarima kojih, kao što znamo, u Australiji ima koliko hoćeš.

Ma skoro bi svaki član Milanovićeva kabineta bio kadar izmisliti kakvu-takvu skužu za temeljito besmisleno putovanje, svaki osim našeg ministra obrane. Kao što znamo, prvi put u trećem tisućljeću na europskome tlu događa se teški pičvajz koji bi mogao biti uvertirom u još teži rat.

Naravno, Ante Kotromanović ni na koji način ne može doprinijeti ni smirivanju ni dodatnom zaoštravanju te delikatne situacije, ali se od njega, kao uostalom, od svih europskih ministara obrane, očekuje da je s pristojne distance promatra.

A egzotične australske adrese temeljito su nepristojna udaljenost. To prije što prvi čovjek našeg obrambenog resora ima na brizi ona dva betežna MiG-a koja su poslana na remont u samo srce belaja.

Pad je naša sudbina

Sudbina tih dviju ruzinavih letjelica zabrinula je, primjerice, redakciju “Jane Defence Weeklyja”, najuglednijeg svjetskog časopisa za vojno-sigurnosna pitanja, koji je toj delikatnoj temi posvetio cijeli članak, ali ne i Kotromanovića koji se zadnjih dana, umjesto peglanjem MiG-ova, bavio glačanjem bermuda i havajskih košulja.
Otišla su, eto, dva vrla hrvatska muža daleko od – rekao bi naš klasik – “biede” hrvatskog svagdana, ostavljajući zemlju da u naredna dva tjedna propadne još mrvicu dublje.

Jer, za razliku od Šenoe kojega je 1880. grijala kakva-takva nada, pa je pisao “Hoće li bolje biti? Mora jedan put, ta gore ne može biti nego što je sada”, mi i pored najbolje volje teško možemo razabrati ozbiljan razlog za vedrinu: naše rezerve optimizma potpuno su istrošene.

Jer, kad god smo do sada pomislili da je dosegnuto dno, netko bi pod nama potkopao još jednu-dvije etaže. Naprosto, neki narodi idu dalje, nama je izgleda suđeno padati dublje.

Ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last